Broj: Gž-2354/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sutkinja ovoga suda i to Mirjane Macure, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženice M. S. iz P., OIB:…, zastupane po  punomoćniku Z. M., odvjetniku iz Z. i punomoćniku P. S. (suprugu), radi ostvarenja susjedskih prava, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1107/13 od 23. lipnja 2014., nakon održane glavne i javne rasprave dana 5. prosinca 2017. u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja M. H., odvjetnika iz Z., punomoćnika tuženice Z. M., odvjetnika iz Z. i P. S., u sjednici vijeća održanoj dana 5. prosinca 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1107/13 od 23. lipnja 2014. u dijelu pod toč. I. izreke tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja A. B. koji glasi:

              "Tuženica je dužna trpjeti da tužitelj postavi skelu na čest. 1317 k.o. P. i iznad krova njene kuće sagrađene na čest. 1317 k.o. P. i to uz istočni nosivo-zabatni zid kuće tužitelja koja se nalazi na nekretnini oznake 1314/1 k.o. P. radi izrade fasade tog istog istočnog nosivo-zabatnog zida kuće tužitelja, u ukupnoj debljini svih slojeva žbuke do najviše 3 centimetra, u vremenu potrebnom za izvršenje u trajanju od 15 (petnaest) radnih dana, te da se pritom problem oborinskih voda među predmetnim nekretninama riješi na klasičan način stručnim postavljanjem odvodnog sustava na dilataciji (krovne plohe, oluci, vertikale, rigoli) kojim se odvode slivne vode, s obvezom tužitelja da upotrijebljenu nekretninu tužene nakon izvršenja predviđenih radova dovede u prvobitno stanje."

              2. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1107/13 od 23. lipnja 2014. u dijelu pod toč. II. izreke tako da se nalaže tužitelju A. B. da tuženici M. S. naknadi parnični trošak u visini od 24.906,25 kuna u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

              „I. Tužena je dužna trpjeti da tužitelj postavi skelu na čest. 1317 k.o. P. i iznad krova njene kuće sagrađene na čest. 1317 k.o. P. i to uz istočni nosivo-zabatni zid kuće tužitelja koja se nalazi na nekretnini oznake 1314/1 k.o. P. radi izrade fasade tog istog istočnog nosivo-zabatnog zida kuće tužitelja, u ukupnoj debljini svih slojeva žbuke do najviše 3 centimetra, u vremenu potrebnom za izvršenje u trajanju od 15 (petnaest) radnih dana, te da se pritom problem oborinskih voda među predmetnim nekretninama riješi na klasičan način stručnim postavljanjem odvodnog sustava na dilataciji (krovne plohe, oluci, vertikale, rigoli) kojim se odvode slivne vode, s obvezom tužitelja da upotrijebljenu nekretninu tužene nakon izvršenja predviđenih radova dovede u prvobitno stanje.

              II. Tužena je dužna naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 18.012,00 kn u roku od 15 dana.“

Protiv navedene presude žalbu je izjavila tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima postupka uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je na ročištu od 10. lipnja 2014. prvostupanjski sud udovoljio preinaci tužbenog zahtjeva rješenjem donijetim na tom ročištu protiv kojeg rješenja nije dopuštena posebna žalba već se isto može pobijati samo u žalbi protiv prvostupanjske presude. Ta odluka da je nezakonita stoga što je prihvaćen preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja od 1. travnja 2014. te je tuženica dovedena u funkcionalnu vezu s nezakonitošću rješenja koje je donijeto na ročištu od 10. lipnja 2014. U ranijoj drugostupanjskoj odluci eksplicitno je navedeno da prvostupanjski sud gubi iz vida kako je u toj fazi postupka još uvijek prijeporna činjenica da li je tužbeni zahtjev utemeljen ili ne jer to ovisi prvenstveno  o činjenicama što je s debljinom žbuke koju bi tužitelj izradio na spornom istočnom zidu svoje kuće te da li bi time zašao u zračni prostor tuženice, kao i što je s oborinskim vodama u slučaju dovršetka žbukanja tog zida. Prvostupanjski sud da u cijelosti ignorira nalog drugostupanjskog suda jer je pisanim rješenjem od 28. studenoga 2013. naloženo vještaku da se očituje na slijedeće okolnosti: da li bi tužitelj žbukanjem istočnog zida svoje kuće zašao u zračni prostor kuće tuženice, ako jest u kojoj debljini i s kojim materijalom ožbukati istočni zid kuće tužitelja da se ne zađe u zračni prostor kuće tuženice, da li će uslijed žbukanja zida doći do situacije da se oborinske vode slijevaju niz objekt tuženice, a ako hoće da li je moguće i na koji način riješiti problem oborinskih voda da se iste ne slijevaju na kuću tuženice tj. da se postavljanjem odgovarajućih naprava za rješavanje problema oborinskih voda ne zađe u zračni prostor iznad kuće tuženice. Prvostupanjski sud da je bio dužan postupiti po uputi višeg suda te je trebalo vještačiti kolika bi po pravilima struke bila debljina dovršetka izrade fasade istočnog zida zgrade tužitelja na način kako je on to predložio uzevši u obzir podlogu i izravnavanje zida za stavljanje stiropora debljine 5 cm te premazom fasadne žbuke. Potom je uslijedio nalog od 28. studenoga 2013. kojim je naloženo vještaku Č. da razmotri svu dokumentaciju, pa tako i mjerenje po ovlaštenoj tvrtci A. d.o.o. Z. koje mjerenje je sastavni dio dokumentacije priležeće spisu. Nakon primitka vještačenja tuženica da je dana 11. prosinca 2013. istakla prigovore jer je iz mjerenja A. d.o.o. Z. razvidno da je zabatni zid kuće tužitelja, a iznad krova kuće tuženice, krivudav i s porastom u visinu nagnut prema zračnom prostoru nekretnine tuženice te da određenim dijelovima gradnje već prelazi u zračni prostor nekretnine tuženice. Svaki bi odgovoran vještak uzeo u obzir spomenuti snimak te je eventualno mogao osporiti određene elemente iz tog rada temeljem dokazivih nalaza i utvrđenja, međutim, vještak da se uopće na to ne osvrće. Međa između susjeda da je nepromjenjiva činjenica i provjerljiva na dan očevida te nadalje dok građevine stranaka postoje. Utvrđivanje te činjenice da je bio jedini značajni zadatak stručnog vještačenja koje je u konkretnom slučaju nevjerodostojno jer su tvrdnje i zaključci u njemu izvedeni temeljem pretpostavki o pridržavanju normi građenja te mjerenju na nebitnim mjestima. Nije mjeren na jedinom bitnom mjestu u ovom slučaju, a to je na dijelu istočnog zida tužitelja iznad krova kuće tuženice. Tužitelj da je dosadašnjom gradnjom istočnog zida kuće pojedinim dijelovima zašao u zračni prostor nekretnine tuženice te bi bilo kakvim uređenjem fasade na tim mjestima i još više zašao u zračni prostor. Županijski sud u Zadru da je prihvatio tužbeni zahtjev u preciziranom obliku izrade fasade, ali je ujedno i izričito naglasio i prihvatio kao sastavni dio tog tužbenog zahtjeva i način izrade fasade kako ga je decidirano naveo tužitelj, a to je postavljanje stiropora 5 cm s premazom fasadne žbuke. Vještak da nije izvršio stručna mjerenja u tom smislu niti mu je prvostupanjski sud u tom pravcu dao izričitu zadaću. Uz pretpostavku da je tužitelj gradio idealno vertikalan istočni zid takvim načinom izrade fasade jasno je da bi prešao u zračni prostor nekretnine tuženice te time povrijedio njena vlasnička prava. Eventualni način uređenja fasade istočnog zida kuće tužitelja, ukoliko su mogući, mogu se rješavati u novom postupku dok za ovaj postupak nemaju značenja. Da se postavlja pitanje kakav je to sudski vještak koji u jednom momentu tvrdi da vertikalnost zida može utvrditi jedino geometar da bi potom taj isti vještak iskazao spremnost da se očituje o debljini žbuke kojom tužitelj ne bi zašao u zračni prostor nekretnine tuženice. U podnescima i prigovorima te prilikom ispitivanja vještaka M. Č. tuženica da je ukazala na neopravdane i nedopustive postupke vještaka. Nadalje, prvostupanjska presuda da je i kontradiktorna jer sud u odnosu na glavni prigovor tuženice glede načina izrade istočnog zida kuće tužitelja odnosno mjere vertikalnosti ističe da je isključivo za to ovlašten vještak geodetske struke. Unatoč tome, taj isti vještak uzima sebi za pravo zaključiti da iz nalaza i uzorka probijenog zida i otvora u nosivom zidu zgrade tužitelja da do kuće tuženice na tom mjestu stoji stiropor debljine 1 i 2 cm. Prihvaćen je dio nalaza i mišljenja vještaka Č. koji govori da bi po logici stvari zid trebao biti idealno vertikalan, ali ne prihvaća daljnji dio navoda istoga vještaka koji tvrdi da to može utvrditi jedino geometar. Stoga da prvostupanjski sud prihvaća da istočni zid zgrade tužitelja idealno vertikalan bez ikakvog valjanog dokaza u tom pravcu pa stoga odbija dokazne prijedloge tuženice da se provede novo vještačenje po vještacima građevinske i geodetske struke. Flagrantno kršenje relevantnih zakonskih propisa od strane prvostupanjskog suda ogleda se pri tumačenju Sporazuma – suglasnosti o prislanjanju na način da se ne treba držati doslovno značenja upotrijebljenih izraza već da treba istražiti zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbe tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava. Nije prijeporno da je tuženica iskazivala i da iskazuje spremnost i obvezu poštivati i provoditi sve zakonite odluke sudova, ali se odlučno provodi odlukama koje drži nezakonitima. Tijekom postupka postavljena su tri tužbena zahtjeva. Punomoćnik tuženice P. S. da je sam upotrebom viska i metra na njemu dostupnim mjestima uvidio da tužitelj ne može prema tužbenom zahtjevu na predloženi način izvesti izradu fasade spornog zida te time dokazati osnovanost tužbenog zahtjeva. Sam vještak naveo je da je to u nadležnosti vještaka geodetske struke pa je tim više neprihvatljiva njegova tvrdnja da debljinom žbuke od 3 cm tužitelj ne bi povrijedio zračni prostor tuženice koja tvrdnja se ne bazira na niti jednom valjanom dokazu. Vještak da nije htio vještačiti sporni dio zida, a to je bio jedini dokaz kao osnova prvostupanjskom sudu za donošenje valjane i na zakonu utemeljene presude. Na očevidu od 25. studenoga 2013. vještak navodi da će se moći očitovati oko sporne okolnosti da li će žbukanjem fasade istočnog zida kuće tužitelja ući u zračni prostor nekretnine tuženice i to točno u centimetrima. Nakon toga, vještak da to potpuno demantira načinom vještačenja jer uopće ne vještači sporni dio istočnog zida kuće tužitelja te zanemaruje osnovnu zadaću vještaka. Nadalje, na ročištu od 1. travnja 2014. vještak navodi da se izrada fasade i žbukanje danas podrazumijeva kao istoznačni pojam iako je u principu samo žbukanje više vezano za klasični način, kao i da se danas koristi izraz navlačenje fasade. Davanje istoznačnosti pojmova žbukanja i izrade fasade da ne zaslužuje daljnji komentar jer je i laiku jasno da se ne radi o istoznačnim pojmovima. Žbukanje može biti dio izrade fasade, ali izrada fasade ne može biti dio žbukanja. Navod vještaka Č. da je radio po nalogu prvostupanjskog suda, koji nigdje nije izričito naložio ono što mu je rečeno o ukidnoj odluci, nije isprika te ga ne oslobađa od odgovornosti za nestručnost i nedovoljnu savjesnost pri vještačenju. Na taj način da je tužitelju omogućeno da ostvari uspjeh u ovoj parnici temeljem pogrešnog vještačenja, odstupanja od zahtjeva prihvaćenog po drugostupanjskom sudu pa je više nego jasno da se nezakonitost pobijane prvostupanjske presude dovodi u funkcionalnu vezu s nezakonitošću rješenja kojim se usvaja preinaka tužbe. I za ovako preinačeni tužbeni zahtjev nije bilo osnove za prihvaćanjem. Nadalje, prvostupanjski sud u svom obrazloženju elaborira dokaze koji su provedeni prije ukidne odluke zanemarujući u potpunosti uputu Županijskog suda u Zadru da je nejasno kako prvostupanjski sud zamišlja mogućnost njenog izvršenja izradom fasade, a da se prethodno ne utvrdi međa iznad krova zgrade tuženice te je svakom jasno da to nije bilo moguće bez vještačenja sadašnjeg spornog dijela zida tužitelja. Što se tiče pitanja oborinskih voda ne bi bila riječ o načinu izrade da bi se po njemu moglo izvršno postupiti jer prvostupanjski sud samo citira razne mogućnosti i izvedbe radi zaštite tuženice od štetnosti oborinskih voda spornog dijela zida tužitelja, a koje pitanje dolazi u obzir tek ako ikada bude moguće uređenje fasade. Tuženica prihvaća da se pitanje oborinskih voda riješi postavljanjem nekorodirajućeg oluka uz zid zgrade tužitelja koji bi se ravnomjerno spuštao počevši iznad sljemena zgrade tuženice do kraja spornog dijela zida tužitelja na obje strane te odvođenjem tih voda na teret tužitelja imajući u vidu sadašnje gabarite kuće tuženice te bi takvo rješenje bilo aktualno sve dok ona ili njezini slijednici ne ocjene da takav oluk više nije svrhovit. Riječ je o privremenom rješenju te tuženica predlaže da se to regulira posebnim ugovorom ako sama odluka suda nije dostatna, a po mišljenju tuženice nije. Predlaže da joj se obistini trošak sastava žalbe.

Na glavnoj raspravi održanoj pred vijećem ovog drugostupanjskog suda dana 5. prosinca 2017. tuženica je istakla da se protivila objektivnoj preinaci tužbe te da ukazuje na sadržaj drugostupanjskog rješenja poslovni broj Gž-1146/13 od 14. svibnja 2013. u dijelu u kojem se ukazuje na očitovanje tužitelja u pravcu toga da namjerava staviti na fasadu stiropor debljine 5 cm sa premazom fasade i s tim u vezi daljnji sadržaj obrazloženja drugostupanjske odluke, te njezinu uputu sudu prvog stupnja. Provedena vještačenja jasno ukazuju da je tužbeni zahtjev neutemeljen, kao i da je u ovoj pravnoj stvari već presuđeno ranijim ukidnim rješenjem drugostupanjskog suda koje smatra mjerodavnim glede tužbenog zahtjeva o kojem je bilo riječ u očitovanju tuženice na tom ročištu.

Na žalbu nije odgovoreno, međutim, na glavnoj raspravi pred drugostupanjskim vijećem od 5. prosinca 2017. zamjenik punomoćnika tužitelja ističe da je nakon ranije prvostupanjske presude uredio tužbeni zahtjev pa da su stoga navodi tuženice glede konačnog tužbenog zahtjeva pravno neutemeljeni, kao i da je u ukidnom rješenju sugerirano da se uredi tužbeni zahtjev čemu se tužitelj i pokorio. Isti samo želi urediti svoju kuću, ako treba i u manjoj širini od one koja je prema tužbenom zahtjevu jer je u većem sadržano i manje s tim što inzistiranje tuženice da se niti za milimetar ne uđe u njezin zračni prostor zapravo predstavlja šikanu.

Žalba je osnovana.

U ukidnom rješenju Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1146/13 od 14. svibnja 2013. (l.s. 140-144) dana je uputa prvostupanjskom sudu da utvrdi odlučne činjenice posebno u pogledu mogućeg zalaženja tužitelja u zračni prostor tuženice te pitanja oborinskih voda imajući pri tome u vidu i odredbu čl. 113. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17 - dalje ZVDSP), kao i pozvati tužitelja pod prijetnjom sankcije iz čl. 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) da uredi tužbu sukladno odredbi čl. 107. ZVDSP te potom donijeti odgovarajući odluku.

Prvenstveno, a u odnosu na tvrdnju tuženice kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 191. ZPP time što je nezakonitim rješenjem dopustio preinaku tužbe u ovoj pravnoj stvari, odgovoriti je da ta tvrdnja nije osnovana.

Iz spisa predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud rješenjem od 10. lipnja 2014. dopustio objektivnu preinaku tužbe prema podnesku tužitelja od 1. travnja 2014. (l.s. 196) smatrajući istu svrsishodnom za konačno rješenje odnosa između stranaka.

Prvotno postavljeni tužbeni zahtjev od 5. veljače 2010., a koji je bio predmet odlučivanja u presudi Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-401/10 od 21. veljače 2013. (koja je ukinuta rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-1146/13 od 14. svibnja 2013.), glasio je:

"Tužena je dužna trpjeti da tužitelj postavi skelu na čest. 1317 k.o. P. i iznad krova njene kuće sagrađene na čest. 1317 k.o. P. i to uz istočni nosivo-zabatni zid kuće tužitelja koja se nalazi na nekretnini oznake 1314/1 k.o. P. radi izrade fasade tog istog istočnog nosivo-zabatnog zida kuće tužitelja."

Naime, u kontekstu ovog žalbenog navoda prije svega treba istaći da tužbeni zahtjev u ovakvoj vrsti parnica po svom sadržaju mora biti određen stoga što se takvom odlukom nalaže određeno trpljenje koje po svom sadržaju, predmetu, vrsti, opsegu i vremenu mora biti u tolikoj mjeri određeno da se u slučaju dobrovoljnog ispunjenja ili ovrhe ne dovodi u pitanje sadržaj tog trpljenja pri čemu na strani vlasnika nekretnine koji se koristi institutom susjedskih prava treba biti određena obveza istog da se upotrijebljena nekretnina dovede u prvobitno stanje te naknadi eventualna šteta radi čega izreka odluke kojom bi se tužitelju dopustilo da se koristi tuđom nekretninom radi izvođenja radova na svojoj nekretnini mora sadržavati, između ostalog, i vremenski određenu obvezu tuženice na trpljenje. Kako prvotni tužbeni zahtjev tužitelja nije imao navedene elemente, na to je ukazano u ukidnom rješenju poslovni broj Gž-1146/13 od 14. svibnja 2013. nakon čega je tužitelj dostavio podnesak od 1. travnja 2014. s postavljenim tužbenim zahtjevom.

Dakle, iz navedenog proizlazi da u konkretnom slučaju prvotno postavljeni tužbeni zahtjev nije bio dovoljno određen glede postavljanja skele te izrade fasade pa bi u tom dijelu bila riječ o uređenju tužbenog zahtjeva, a ne o preinaci.

Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva iz podneska od 1. travnja 2014. koji se odnosi na pitanje oborinskih voda ovaj drugostupanjski sud nalazi da je u tom dijelu doista riječ o preinaci iz odredbe čl. 191. st. 1. ZPP te da je prvostupanjski sud pravilno primijenio navedenu odredbu kada je donio rješenje od 10. lipnja 2014. (l.s. 203) jer je riječ o preinaci tužbe koja je svrsishodna za konačno rješenje odnosa između stranaka (čl. 190. st. 2. ZPP) pa su stoga neutemeljeni navodi tuženice da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 191. st. 1. ZPP.

Posljedično tome, nije utemeljen ni navod tuženice na glavnoj raspravi održanoj pred vijećem ovog drugostupanjskog suda od 5. prosinca 2017. da bi jedini tužbeni zahtjev o kojem bi se trebalo raspravljati u ovoj pravnoj stvari bio onaj o kojem se drugostupanjski sud očitovao u svom rješenju poslovni broj Gž-1146/13 od 14. svibnja 2013.

Nadalje, u nastavku postupka prvostupanjski sud je odbio dokazne prijedloge tuženice da se provede geodetsko vještačenje, kao i novo građevinsko vještačenje te je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke M. Č. od 21. kolovoza 2011. (l.s. 78-82), dopunu od 4. prosinca 2013. (l.s. 171-176) te je isti saslušan na ročištima 7. veljače 2013. (l.s. 118 i 119) i od 1. travnja 2014. (l.s. 191 i 192).

Bez obzira na činjenicu što je vještak građevinske struke M. Č. u svom nalazu i mišljenju najprije naveo da mu nije potrebno putem vještaka geodetske struke utvrditi da li bi uređenjem fasade i oborinskih voda tužitelj zašao u zračni prostor tuženice, nakon toga u svom očitovanju na ročištu od 25. studenoga 2013. (l.s. 162) ističe kako on ne može utvrditi da li se poštivao građevinski standard izvođača radova iz pravila broj 305 već da bi za to bio najkompetentniji vještak geometar. Nadalje, u pisanom nalazu i mišljenju od 3. prosinca 2013. (l.s. 171-176) vještak građevinske struke izričito navodi da tužitelj ne bi zašao u zračni prostor kuće tuženice žbukanjem ukoliko bi ukupna debljina slojeva žbuke na istočnoj strani nosivog zida kuće tužitelja iznosila do 3 cm maksimalno. I konačno, u usmenom iskazu na ročištu od 1. travnja 2014. ističe da je u odnosu na mjeru vertikalnosti istočnog zida kuće tužitelja isključivo ovlašten vještak geodetske struke.

Pored toga, iz nalaza i mišljenja vještaka Č., kao i njegovih iskaza na ročištima, nedvojbeno slijedi da je isti uzorkovanje spornog zida vršio na mjestu gdje se građevine stranaka međusobno dotiču, iako je tijekom cijelog postupka tuženica isticala prigovor da je problem u dijelu istočnog zida građevine tužitelja koja se nalazi iznad njezinog krova, a koji prigovor ovaj drugostupanjski sud smatra osnovanim jer je u ovoj pravnoj stvari pitanje da li je taj istočni zid vertikalan ili ne odlučna činjenica od koje direktno ovisi da li bi tužitelj ili ne izradom fasade ugrozio zračni prostor tuženice.

To nadalje znači da se presuda prvostupanjskog suda nije mogla temeljiti na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke M. Č. jer je riječ o kontradiktornom vještačenju, koje nije izrađeno u skladu s pravilima struke, a niti je vještak svojim saslušanjem otklonio prigovore koje je tuženica imala u svezi njegovog nalaza i mišljenja.

Ovo ima za posljedicu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da u navedenoj odlučnoj činjenici postoji kontradiktornost između obrazloženja pobijane prvostupanjske presude i stanja spisa predmeta, a posebno kada se uzme u obzir da je u dokaznom postupku prvostupanjski sud, između ostalog, izvršio uvid u mjerenje fasade zgrade na čest. 1314/1 i čest. 1317 k.o. Petrčane (l.s. 147-154), a o kojem dokazu prvostupanjski sud nije dao nikakvu ocjenu pa je time u navedenom dijelu izostalo iznošenje odlučnih činjenica u pogledu tog provedenog dokaza što znači da je i na taj način ostvarena ova bitna povreda.

Pored toga, bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP počinjena je i time što je prvostupanjski sud, tumačeći Sporazum koji je između stranaka zaključen dana 4. travnja 2001. (l.s. 17), pogrešno smatrao da se taj Sporazum odnosi na cjelokupnu dogradnju zgrade tužitelja uz među tuženice.

Naime, taj Sporazum, s obzirom da je isti zaključen 4. travnja 2001., treba tumačiti na način da je u istom definirano da dužina zgrada u zajedničku među ne smije prelaziti 18 m, a visina P+I, odnosno 6 m, dok pružanje jedne od prislonjenih zgrada izvan susjedne s južne ili sjeverne strane ne smije biti veće od 4 m, a koju okolnost treba povezati s činjenicom da je spisu predmeta priložena građevinska dozvola od 29. prosinca 2004. (l.s. 31-33) kojom je investitoru A. B. dozvoljena gradnja stambeno-poslovne građevine katnosti podrum, prizemlje i kat na čest. 539/502 i čest. 539/503 k.o. P., dok je iz obrazloženja iste razvidno kako je priložena suglasnost tuženice ovjerena po javnom bilježniku pod brojem OV-2061/01 od 4. travnja 2001. Dakle, taj Sporazum trebalo je tumačiti u kontekstu činjenice da je isti bio potreban tužitelju radi ishođenja građevinske dozvole, a kojom je točno određeno koje građevinske radove tužitelj može izvesti, a to nije izgradnja ovakvog objekta kakav sada egzistira.

Dakle, tim Sporazum je definirano da visina zgrade ne smije biti veća od 6 m pa kako u ovoj fazi postupka nije prijeporno da je dogradnja koju je napravio tužitelj daleko izvan gabarita navedenih u tom Sporazumu, kao i u građevinskoj dozvoli, to znači da je u navedenom dijelu ostvarena bitna povreda zbog toga što je o odlučnoj činjenici tj. dosegu Sporazuma iz travnja 2001. prvostupanjski sud dao razloge koji su u suprotnosti sa samim sadržajem tog Sporazuma, kao i činjenicom da je tuženica reagirala prijavom građevinskoj inspekciji nakon što je tužitelj postupio protivno istom Sporazumu te građevinskoj dozvoli.

S obzirom na činjenicu da je u ovoj pravnoj stvari donesena već jedna ukidna drugostupanjska odluka to je ovaj drugostupanjski sud postupio sukladno svojim ovlastima iz čl. 373.b u svezi s čl. 363. ZPP te održao glavnu raspravu pred vijećem drugostupanjskog suda.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da je tuženica dužna trpjeti postavljanje skele na čest. 1317 k.o. P. i iznad krova njene kuće sagrađene na čest. 1317 k.o. P. i to uz istočni nosivo-zabatni zid kuće tužitelja koja se nalazi na nekretnini oznake čest. 1314/1 k.o. P. radi izrade fasade tog istog istočnog nosivo-zabatnog zida kuće tužitelja u ukupnoj debljini svih slojeva žbuke do najviše 3 cm, u vremenu potrebnom za izvršenje u trajanju od 15 radnih dana te da se pritom problem oborinskih voda među predmetnim nekretninama riješi na klasičan način stručnim postavljanjem odvodnog sustava na diletaciji (krovne plohe, oluci, vertikale, rigoli) kojim se odvode slivne vode s obvezom tužitelja da upotrijebljenu nekretninu tuženice nakon izvršenja predviđenih radova dovede u prvobitno stanje.

Dakle, iz sadržaja tužbenog zahtjeva kao i činjeničnog supstrata tužbe slijedilo bi da se isti odnose na susjedska prava regulirana odredbom čl. 100. do 113. ZVDSP.

Odredbom čl. 100. st. 1. ZVDSP propisano je da su susjedska prava ovlasti koje radi uzajamno obzirnoga izvršavanja prava vlasništva daju odredbe tog ili drugog zakona vlasniku nekretnine, ovlašćujući ga da u svezi s izvršavanjem svojeg prava vlasništva zahtijeva od osobe koja je vlasnik druge nekretnine da ona u njegovu interesu trpi, propušta ili čini glede svoje nekretnine ono što je određeno zakonom.

Susjedska prava dopušteno je izvršavati samo u mjeri i na način da se time što manje ograničava, opterećuje ili na drugi način uznemirava onoga tko treba nešto trpjeti, propustiti ili činiti (čl. 100. st. 3. ZVDSP).

Dakle, susjedska prava su sva ograničenja vlasništva stvarnopravne naravi koja nastaju iz činjenice susjedstva tj. zajedničkog življenja na određenom prostoru.

Osim toga, vrlo je bitno uočiti da su susjedska prava vezana uz pravo vlasništva kako nositelja susjedskih prava, tako i njegovog susjeda te da iz odredbe čl. 100. st. 1. ZVDSP ne bi proizlazilo da je tuženica u konkretnom slučaju dužna trpjeti nešto što ne bi predstavljalo ostvarenje susjedskih prava već nekih drugih eventualnih stvarnih prava.

Bitno je da se ta susjedska prava izvršavaju obzirno, kao i da su ista po svojoj pravnoj prirodi privremenog karaktera.

Međutim, da bi u konkretnom slučaju bilo jasno i nedvojbeno da li se ovdje uopće radi o susjedskim pravima već je u ranijoj ukidnoj odluci ukazano prvostupanjskom sudu kako treba utvrditi da li bi poduzimanjem radnji po tužitelju došlo do zalaženja u zračni prostor tuženice.

Pri tome se misli na činjenicu da li bi izradom fasade i rješavanjem pitanja odvodnje oborinskih voda, trajno došlo do zalaženja u zračni prostor tuženice, a ne da li se radi o zalaženju u zračni prostor tijekom izvođenja radova i izrade fasade, što u ovom konkretnom slučaju nije niti prijeporno jer stranke imaju kuće koje su međusobno naslonjene jedna na drugu pa je nedvojbeno da bi postavljanjem skele tužitelj zašao u zračni prostor tuženice, ali ta se okolnost nije imala na umu prilikom davanja upute u ranijem ukidnom rješenju već da li bi izradom fasade i odvodom oborinskih voda tužitelj trajno zašao u zračni prostor tuženice.

Iz mjerenja fasade zgrada izgrađenih na čest. 1314/1 i čest. 1317 k.o. P. izrađeno od strane tvrtke A. d.o.o. za arhitekturu, građevinarstvo i geodeziju iz lipnja 2013. (l.s. 147-154) slijedi da je izvršeno mjerenje točaka prema priloženoj skici mjerenja u nizovima točaka i to:

- liniji crijepa na krovu zgrade izgrađene na čest. 1314/1 (detaljne točke 1-13),

- liniji betonske grede ispod krova (detaljne točke 14-26).

- liniji središnje betonske grede (detaljne točke 38-47),

- liniji iznad središnje grede (detaljne točke 27-37),

- liniji ispod središnje grede (detaljne točke 53-62),

- liniji neposredno iznad spoja fasada izgrađenih na čest. 1314/1 i čest. 1317 (detaljne točke 63-72) i

- dostupnim (optički vidljivim) točkama linije spoja fasada zgrada izgrađenih na čest. 1314/1 i čest. 1317 (detaljne točke 50, 51, 73, 74 i 52).

Zaključno, iz skice udaljenosti od projekcije spoja fasada (l.s. 153) slijedi da je:

- u odnosu na projekciju spoja fasada projekcija linije crijepa odmaknuta 8 cm,

- u odnosu na projekciju spoja fasada projekcija linije krovne grede odmaknuta 3 cm i

- u odnosu na projekciju spoja fasada projekcija linije središnje grede odmaknuta od 0,5 do 1,00 cm.

Prema tome, iz prethodno navedenog mjerenja fasada zgrada nedvojbeno proizlazi da i u stanju u kojem se sada nalazi objekt tužitelja isti prelazi spoj fasada i to kako u pogledu linije crijepa, tako i u pogledu linije krovne grede i središnje grede.

Posljedično tome, postavlja se pitanje da li tuženica, s obzirom na zakonsku definiciju susjedskih prava iz čl. 100. st. 1. ZVDSP, mora trpjeti da tužitelj svoja eventualna susjedska prava ostvaruje na način kako se to traži postavljenim tužbenim zahtjevom.

Ovaj drugostupanjski sud nalazi da tuženica u realizaciji susjedskih prava tužitelja, posebno u kontekstu obzirnog izvršavanja tih prava, ne bi bila u obvezi trpjeti stavljanje fasade u debljini od najviše 3 cm, a posebno kraj činjenice da tužitelj nije definirao na koji bi to način izradio fasadu u debljini od najviše 3 cm te na koji način bi izbjegao da na takav način narušava vlasnička prava tuženice, dok u odnosu na problem oborinskih voda između nekretnina stranaka predlaže da se isto riješi na klasičan stručan način, pa između ostalog, i postavljanjem oluka. Kada se uzme u obzir da projekcija linije crijepa već u ovom stanju ima otklon od 8 cm od spoja fasade nedvojbeno bi, a s obzirom na notornu činjenicu da i oluk zauzima određen prostor, na taj način tužitelj još više ušao u zračni prostor tuženice i tako trajno ograničio njezina vlasnička prava što ista nije dužna trpjeti.

Ovo stoga što tužitelj prilikom izrade fasade i rješavanja pitanja oborinskih voda ne smije zaći u zračni prostor tuženice budući da to nije smisao susjedskih prava, a niti je to bilo predmet Sporazuma zaključenog između stranaka dana 4. travnja 2001. (l.s. 17).

Tuženica kao susjeda dužna je trpjeti da tužitelj postavi skelu radi izrade fasade (čl. 107. ZVDSP), da tu fasadu izradi i postavi odvod za oborinske vode. Međutim, u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj izradu fasade i postavljanje odvoda za oborinske vode može realizirati samo na svojoj nekretnini, a ne i na nekretnini tuženice jer to nije smisao susjedskih prava.

Kako s obzirom na trenutačno stanje građevina stranaka to nije moguće, a što je utvrđeno kako očevidom održanom 8. srpnja 2011., tako i prilikom ponovnog očevida (ponovno izveden dokaz – čl. 373.b st. 3. ZPP) od 20. studenoga 2015., jer je konstatirano da se kuće stranaka nalaze priljubljene jedna uz drugu te je konstatirano da među između stranaka predstavlja zapadni međašni zid kuće tuženice to nedvojbeno proizlazi zaključak da se ovdje ne bi radilo o ostvarenju susjedskih prava jer ne bi bila riječ ni o obzirnom izvršavanju istih ni o izvršavanju istih u skladu s odredbama čl. 100. do 113. ZVDSP već je riječ o ograničenju prava tuženice koje po svom sadržaju ne bi predstavljalo susjedska prava. Posljedično tome, nije u pravu tužitelj kada tvrdi da ponašanje tuženice predstavlja šikanu (zlouporabu prava) jer se prema odredbi čl. 1. st. 3. ZVDSP pravo vlasništva i drugih stvarnih prava mogu protiv vlasnikove volje oduzeti ili ograničiti samo pod pretpostavkama i na način određen zakonom, a što u konkretnom nije riječ.

Konačno, iz spisa predmeta proizlazi da je glavna rasprava pred prvostupanjskim sudom zaključena dana 10. lipnja 2014. (l.s. 201), kao i da je tužitelj podneskom od 19. lipnja 2016. (l.s. 294 i 295) postavio i eventualni tužbeni zahtjev. To znači da je eventualni tužbeni zahtjev postavljen nakon zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom koja mogućnost niti jednom odredbom ZPP nije predviđena pa stoga ovaj sud drugog stupnja nije ni odlučivao o eventualnom tužbenom zahtjevu.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 373.a st. 3. u svezi s čl. 373.b ZPP odlučiti kao u toč. 1. izreke ove drugostupanjske presude.

Također je po odredbi čl. 166. st. 2. ZPP odlučeno o troškovima cjelokupnog postupka.

U pravilnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) tuženici je na ime zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato po 75 bodova na ime sastava odgovora na tužbu, podnesaka od 24. listopada 2011. (očitovanje na vještačenje), 31. ožujka 2013. i 1. kolovoza 2013., kao i po 75 bodova na ime zastupanja na ročištima 22. travnja 2010., 13. siječnja 2011., 8. srpnja 2011., 7. veljače 2013., 17. srpnja 2013., 25. studenoga 2013., 1. travnja 2014., 10. lipnja 2014., 20. studenoga 2015. i 20. lipnja 2016., po 37,5 bodova za ročište od 15. travnja 2010. na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari te za ročište za objavu presude. Pored toga, tuženici je priznato po 93,75 bodova po osnovi sastava žalbe od 18. ožujka 2013. i 8. srpnja 2014. tj. sveukupno 1.312,5 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kuna iznosi 13.125,00 kuna na koji trošak je tuženici priznat i trošak PDV-a od 3.281,25 kuna, 1.000,00 kuna na ime sudskih pristojbi te 7.500,00 kuna za trošak vještačenja što ukupno iznosi 24.906,25 kuna.

Tuženici nije priznat daljnji trošak tj. za sastav podneska od 22. travnja 2010. jer je tog istog dana održana glavna rasprava na kojoj je ista mogla iznijeti navode iz tog podneska, a ista je situacija i sa podneskom od 7. veljače 2014.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi smatra rješenjem – čl. 129. st. 5. istog Zakona) odlučiti kao u toč. 2. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Zadar, 5. prosinca 2017.