Broj: Gž-1210/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Igora Delina, predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. (OIB:) iz Z., koju zastupa punomoćnik B. K., odvjetnik u Z., protiv I tuženice N. R. (OIB:) iz Z., II tuženika N. R. (OIB:) iz Z., i III tuženika Ž. R. (OIB:) iz Z., , koje zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Z., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika M. B. (OIB:) iz Z., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužiteljice A. J. protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5634/13 od 21. srpnja 2017., na sjednici vijeća održanoj 23. veljače 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice A. J. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-5634/13 od 21. srpnja 2017.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

1. Utvrđuje se da je tužiteljica A. J. iz Z., OIB: …, vlasnik 132/344 dijela nekretnine zk.č.br. 4787/18 u naravi Kuća br. 7A, Kuća br. 7B, Zgrada i dvorište u S površine 344 m2, odnosno Kuća br. 7A u S. površine 108 m2, Kuća br. 7B u S. površine 38 m2, zgrada površine 18 m2, te dvorište površine 180 m2, upisane u zk.ul.br. 30270 k.o. G. Z., a neodvojivo povezan s 2. etažom, odnosno s vlasništvom trosobnog stana sa sporednim prostorijama (koji se sastoji od tri sobe, hola, kupaonice i kuhinje) s ukupnom površinom od 72,22 čm u nacrtu označen žutom bojom, a nalazi se u prizemlju Kuće br. 7a, te zgradom (u naravi garaža) u cijelosti, a što su tuženi 1. N. R. iz Z., , OIB: …, 2. N. R. iz Z., , OIB: … i 3. Ž. R. iz Z., , OIB: …, kao nasljednici iza pok. L. R. iz Z., OIB: …, dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na navedenoj nekretnini u zemljišnim knjigama Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u roku od 15 dana.

                2. Utvrđuje se da je raskinut Anex ugovora o kupoprodaji stana u Zagrebu sklopljen dana 26.06.2003. između tužiteljice A. J. i L. R., čiji potpisi su ovjereni po javnom bilježniku M. B. iz Z. pod posl.br. OV-9381-9382/03, a što su tuženi 1. N. R., 2. N. R. i 3. Ž. R., kao njegovi nasljednici dužni priznati. 

              3. Nalaže se tuženicima da tužiteljici nadoknade parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,  sve u roku od 15 dana." 

II. Nalaže se tužiteljici A. J. naknaditi I tuženici N. R., II tuženiku N. R. i III tuženiku Ž. R. troškove parničnog postupka u iznosu od 12.625,00 kn u roku od 15 dana."

 

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tužiteljica A. J. pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, pobijana presuda preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu te naloži tuženicima i umješaču naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno sa troškom sastava žalbe, koji popisuje, podredno da se ista presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da sud prvog stupnja ni na koji način ne konstatira nepobitnu činjenicu da su tuženici izričito priznali tužbu i tužbene navode i učinili nespornim da je njihov prednik pok. L. R. tužiteljici prodao stan koji je opisan u toč. I. tužbenog zahtjeva, dok su se protivili dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na garažu. I umješač također priznaje tužiteljici pravo vlasništva nad predmetnim stanom, a protivi se samo u odnosu na garažu. Stoga da je prvostupanjski sud u tom dijelu trebao donijeti presudu na temelju priznanja. Nadalje ističe da je donošenjem presude sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući da ista ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Prvostupanjski sud prilikom svojih utvrđenja nije uzeo u obzir kako je predmetnim ugovorom tužiteljica uz stan stekla i pravo korištenja odgovarajućeg dijela dvorišta, uslijed čega je isti sklopljen sukladno načelu jedinstvenosti nekretnina i time nedvojbeno proizvodi pravne učinke. Osim toga, prema odredbi čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ništetnost se ne može isticati u slučaju da je uzrok ništetnosti zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nedostatak potrebne formulacije u povezanosti predmetnog stana kao posebnog dijela nekretnine sa suvlasništvom, odnosno idealnim dijelom cijele nekretnine, nedvojbeno predstavlja zabranu manjeg značaja, pri čemu je namjera ugovornih strana očito bila prenijeti pravo vlasništva kupoprodajom na predmetnom stanu kao posebnom dijelu nekretnine, kao i na odgovarajućem suvlasničkom dijelu cijele nekretnine, na što ukazuje činjenica da je pok. L. R. danom sklapanja predmetnog ugovora predao tužiteljici u posjed, kako predmetni stan, tako i predmetnu garažu, dok mu je tužiteljica istovremeno platila kupoprodajnu cijenu, čime je isti ugovor izvršen u cijelosti. Posljedica pogrešne primjene materijalnog prava je da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio kako posjed tužiteljice nije kvalificiran, budući da je do dana donošenja prvostupanjske presude tužiteljica bila u zakonitom, istinitom i poštenom, dakle, kvalificiranom posjedu predmetnih nekretnina preko 14 godina. Nadalje, ističe da dvorišna zgrada (garaža) u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kupoprodaji nije bila upisana u zemljišnu knjigu, uslijed čega je kao pripadak predmetnog stana slijedila njegovu pravnu sudbinu, o čemu su detaljno i logično iskazivale svjedokinje J. M. i S. N.. U pogledu troškova, opreza radi, ističe kako je doista vrijednost predmeta spora označena u tužbi bila 20.000,00 kuna, no, uslijed priznanja tužbenog zahtjeva od strane tuženika i umješača, preostao je spor u pogledu garaže koja u inicijalnoj naznačenoj vrijednosti spora sudjeluje tek u manjem dijelu, pa je stoga prvostupanjski sud trebao odmjeriti vrijednost predmeta spora u odnosu na samu garažu. Također, na ročištima od 10. veljače 2015., 6. rujna 2016. i 8. ožujka 2017. razvidno je da se raspravljalo samo o procesnim pitanjima, uslijed čega je trebalo primijeniti Tbr. 9. toč. 2. Tarife o nagrada i naknadi troškova za rad odvjetnika.

U odgovoru na žalbu umješač M. B. (dalje: umješač) osporio je žalbene navode tužiteljice ističući da je presuda u predmetnom postupku donesena temeljem zakona, da je u svemu navedenom u svojoj žalbi tužiteljica u krivu, te predlaže žalbu tužiteljice odbaciti u cijelosti.

Žalba nije osnovana.

Tužiteljica u žalbi kada ističe da su tuženici priznali tužbu i tužbene navode u pogledu predmetnog stana, a sud prvog stupnja nije donio presudu na temelju priznanja, ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 331. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 48/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja.

Naime, sud u smislu čl. 331. st. 1. ZPP bez daljnjeg raspravljanja donosi presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presuda na temelju priznanja) ako tuženik do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, koje priznanje mora biti izričito. Ne smatra se priznanjem tužbenog zahtjeva izjava tuženika da priznaju tužbene navode i čine nespornim da je njihov prednik tužiteljici prodao stan.

Osim toga, u smislu odredbe čl. 331. st. 2. ZPP sud neće donijeti presudu na temelju priznanja i kad je udovoljeno potrebnim uvjetima ako nađe da je riječ o zahtjevu kojem stranke ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3.), a što je u konkretnome slučaj jer su konkretni pravni poslovi suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine i ne proizvode pravne učinke, a o čemu će kasnije biti riječ.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi određeno ukazuje tužiteljica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega se ista može ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je vlasnica 132/344 dijela nekretnine oznake čest. 4787/18 k.o. G. Z., u naravi kuća broj 7 A, površine 108 m2 i kuća broj 7 B, površine 38 m2, zgrada površine 18 m2,  te dvorište površine 180 m2, neodvojivo povezano s drugom etažom, odnosno s vlasništvom trosobnog stana sa sporednim prostorijama ukupne površine 72,22 m2, a nalazi se u prizemlju kuće broj 7 A, te zgradom ( u naravi garaža) u cijelosti, što su tuženici pod 1) N. R., 2) N. R. i 3) Ž. R. (dalje: tuženici), kao nasljednici pok. L. R. dužni priznati i trpjeti uknjižbu prava vlasništva tužiteljice na navedenoj nekretnini u zemljišnim knjigama, kao i zahtjev da se utvrdi da je raskinut aneks ugovora o kupoprodaji stana sklopljen 26. lipnja 2093. između tužiteljice i L. R., što su tuženici, kao njegovi nasljednici dužni priznati.

 

Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da su prednik tuženika L. R., u svojstvu prodavatelja i tužiteljica, u svojstvu kupca, dana 26. lipnja 2003. zaključili Ugovor o kupoprodaji stana u Z., pobliže opisan kao u izreci presude, kao i aneks istoga u kojem su izrijekom naveli da u sklopu nekretnine koja je predmet kupoprodaje ne ulazi dvorišna zgrada i dio zemljišta na kojoj je ista izgrađena i dio zemljišta ispred dvorišne zgrade (koja se koristi kao garaža), a čini prolaz za motorno vozilo, da je tužiteljica u posjed kupljenog stana i dvorišne zgrade (garaže) stupila odmah po potpisu ugovora u kojem posjedu se neprekidno nalazi, da je u cijelosti isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu, da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji, te aneksa istog, navedeni stan bio upisan kao vlasništvo prednika tuženika, a zemljište kao društveno vlasništvo, koje je kasnije brisano i upisani su novi objekti, odnosno proveden je upis prava vlasništva na posebne dijelove prema postojećem upisu u zemljišnu knjigu kao i prijenos nekretnine u novi zk. uložak, tako da je prednik tuženika uknjižen kao vlasnik za 132/344 dijela nekretnine oznake čest. br. 4787/18, u naravi kuća broj 7 A i 7 B, neodvojivo povezan sa drugom etažom, odnosno vlasništvom trosobnog stana, te zgradom ( u naravi garaža) u cijelosti.

 

Nadalje, utvrđeno je da je prednik tuženika kao prodavatelj sa umješačem kao kupcem dana 5. listopada 2006., zaključio kupoprodajni ugovor predmet kojega je zgrada (u naravi garaža) površine 18 m2 izgrađena na čest. br. 4787/18, kojim je ujedno kupcu dozvoljena i uknjižba prava vlasništva na njegovo ime u zemljišnoj knjizi.

 

Sud prvog stupnja smatra s obzirom da je Ugovorom o kupoprodaji i aneksom od 26. lipnja 2003. kao predmet kupoprodaje određen stan bez da je taj stan kao poseban dio nekretnine povezan sa suvlasništvom (idealnim dijelom) cijele nekretnine, to da je predmetni ugovor s aneksom sklopljen suprotno načelu jedinstvenosti nekretnine i kao takav ne proizvodi pravne učinke, sukladno odredbi čl. 366. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZVDSP), odnosno, ne može predstavljati valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva tužiteljice, a niti se slijedom toga posjed tužiteljice može smatrati kvalificiranim (nedostaje zakonitost posjeda), pa kako je u konkretnom slučaju rok dosjelosti potreban za stjecanje prava vlasništva tužiteljice 20 godina (čl. 159. st. 3. ZVDSP), a koji rok nesporno nije protekao, jer je tužiteljica stupila u posjed 2003., to je  u cijelosti odbio postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

Odredbom čl. 366. st. 1. ZVDSP propisano je da od dana stupanja na snagu tog Zakona, u Republici Hrvatskoj vrijedi načelo pravne jedinstvenosti određeno čl. 9. toga Zakona, ako posebnim zakonom nije što drugo uređeno, s tim da prema st. 3. istoga članka od dana stupanja na snagu toga Zakona pravni poslovi koji su suprotno načelu jedinstvenosti nekretnine ne proizvode pravne učinke.

Prema odredbi čl. 9. st. 1. ZVDSP pojedinačnu nekretninu čini zemljišna čestica, uključujući i sve što je s njom razmjerno trajno povezano na njezinoj površini ili ispod nje; ali kad je više zemljišnih čestica upisano u zemljišnoj knjizi u isti zemljišnoknjižni uložak, one su pravno sjedinjene u jedno tijelo (zemljišnoknjižno tijelo), koje je kao takvo jedna nekretnina, dok je st. 3. istoga članka propisano što je na površini zemlje, iznad ili ispod nje izgrađeno a namijenjeno je da tamo trajno ostane, ili je u nekretninu ugrađeno, njoj dograđeno, na njoj nadograđeno ili bilo kako drukčije s njom trajno spojeno, dio je te nekretnine sve dok se od nje ne odvoji.

U smislu odredbe čl. 366. st. 4. ZVDSP kada dvostrano ili jednostrano obvezni ugovor ne proizvodi pravne učinke zbog suprotnosti načelu jedinstvenosti nekretnine, svaka ugovorna strana, a i treći u čiju je korist ugovor sklopljen ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora kojom bi se taj nedostatak uklonio.

Primjena načela jedinstva nekretnine (između ostalog) znači da je pretpostavka valjanog sklapanja pravnih poslova u vezi s određenom nekretninom prethodna formalna uspostava tog načela. Dakle, izvanknjižno vlasništvo treba pretvoriti u knjižno, različita vlasništva na zemljištu i zgradi u jedinstveno vlasništvo, etažno po prijašnjem režimu u etažno utemeljeno na suvlasničkom dijelu na cijeloj nekretnini itd.

U konkretnom slučaju pravilno sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, zaključuje da su kupoprodajni ugovor i njegov aneks od 26. lipnja 2003. suprotni načelu jedinstvenosti nekretnine iz čl. 366. u vezi čl. 9. st. 1. ZVDSP te da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva etažnog dijela nekretnine čest. br. 4787/18, kao i zahtjev kojim traži da se utvrdi da je raskinut aneks ugovora o kupoprodaji stana od 26. lipnja 2003., koji nisu u skladu s odredbom čl. 366. st. 4. ZVDSP, odnosno kojima bi zahtijevala pravednu izmjenu ugovora kojom bi se nedostatak iz kupoprodajnog ugovora uklonio.

Budući da je predmetnim ugovorom i njegovim aneksom kao predmet kupoprodaje određen stan bez da je taj stan kao poseban dio nekretnine povezan sa suvlasništvom cijele nekretnine, to je isti sklopljen suprotno načelu jedinstvenosti nekretnine i kao takav ne proizvodi pravne učinke, dakle, ne može predstavljati valjani pravni temelj za stjecanje prava vlasništva, a niti se  slijedom stoga posjed tužiteljice može smatrati kvalificiranim, kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja.

Prema odredbi čl. 159. st. 2. ZVDSP da bi posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnog samostalnog posjedovanja dosjelošću tu nekretninu stekao u vlasništvo njegov samostalni posjed stvari mora biti zakonit, istinit i pošten, što u konkretnome, kako je ranije rečeno, nije slučaj, dok rok iz čl. 159. st. 3. (dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja) za koje se traži poštenje u samostalnom posjedu nekretnine, nesporno do podnošenja tužbe (17. rujna 2013.) nije protekao.

Dakle, kako tužiteljica u konkretnoj pravnoj situaciji ima pravo zahtijevati pravednu izmjenu ugovora radi uklanjanja njegovog nedostatka, a s obzirom da je isti suprotan načelu jedinstvenosti nekretnine, a podnesenom tužbom takvo što ne zahtjeva, to je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP prilikom donošenja odluke o troškovima postupka. U odnosu na žalbene navode tužiteljice u pogledu priznatog parničnog troška u stopostotnom iznosu za zastupanje po punomoćniku na ročištima od 10. veljače 2015., 6. rujna 2016. i 8. ožujka 2017., za istaći je da se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari te da je pravilno sud prvog stupnja za zastupanje na tim ročištima punomoćniku priznao nagradu sukladno Tbr. 9. toč. 1. u vezi Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14,118/14 i 107/15).

             

Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu suda prvog stupnja.

 

U Zadru 23. veljače 2018.