Broj: Gž-1399/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Lj. I. iz Z., OIB: …, zastupan po punomoćniku D. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika D. d.o.o., R., . OIB: …, zastupan po punomoćniku S. Ž., odvjetniku u Rijeci, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 20. listopada 2016. poslovni broj P-662/16, u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2018.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se žalba tužitelja Lj. I. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 20. listopada 2016. poslovni broj P-662/16.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod točkom I. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj temeljem kupoprodajnog ugovora zaključenog s D.-I. V. dana 6.6.2002.g., ovjerenog kod javnog bilježnika D. G. R. u Z. pod brojem: OV-5021/02, stekao valjani pravni naslov potreban za stjecanje prava suvlasništva nekretnine oznake garaža u prizemlju izgrađena na čest. br. 10551/1, koja je izuzeta od nacionalizacije, etažno vlasništvo (E-2) za ¼ dijela, sve upisano u zk uložak 15686 za k.o. Z., što je tuženi dužan priznati i trpjeti da tužitelj upiše ovo svoje pravo temeljem ove presude u zemljišnu knjigu, u roku od 15 dana."

Točkom II. naloženo je tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.303,12 kuna, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj iz svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

U ukidnoj odluci ovog suda rečeno je da iz spisa predmeta proizlazi da je tuženik upisan u zemljišnoj knjizi kao samovlasnik sporne etaže koje pravo je stekao na temelju odluke suda u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-3573/00 od 8. rujna 2009. u smislu        čl. 126. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) pa u njegovu korist djeluje zakonska predmnijeva iz čl.8.st.1. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13, 60/13 i 108/17, dalje - ZZK) o tome da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, koju predmnijevu je doduše moguće oboriti, ali samo tako da se na temelju odgovarajuće tabularne isprave ishodi brisanje neistinitog upisa, a pravna zaštita se u takvim slučajevima može tražiti tzv. tužbama sui generis ili mješovitim tužbama u kombinaciji vlasničke tužbe i tužbe zasnovane na zemljišnoknjižnim propisima radi brisanja eventualno nevaljanog upisa. Prema tome, radi se o vlasničkoj tužbi po jačem pravnom temelju iz čl. 166. ZVDSP-a povezanoj sa zemljišnoknjižnim propisima, a da bi se u ovom predmetu mogla donijeti zakonita i pravilna odluka valjalo je poći od toga: a) da se tužitelj poziva na derivativno stjecanje prava vlasništva, a tuženik da je pravo vlasništva stekao na temelju odluke suda u pravomoćno okončanom ovršnom postupku i b) da je pitanje povjerenja u zemljišne knjige ovdje bitno samo kod primjene odredbe čl. 79. st. 2. i 4. tada važećeg Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08, dalje  - OZ) u slučajevima kada ovrhovoditelj traži ovrhu na nekretnini za koju ne zna da zemljišnoknjižno stanje nije identično stvarnom (izvanknjižnom) stanju pa se stoga može pozivati na povjerenje u zemljišne knjige, dakle, da je postupao u dobroj vjeri, kako to propisuje odredba čl. 122. i čl. 123. ZVDSP-a, što je moguće obarati, ali ovdje nije bilo raspravljeno i utvrđeno, s time da je teret dokaza na tužitelju.

Nakon ponovljenog postupka sud svoju odluku sud obrazlaže time:

- da predmetnim zahtjevom tužitelj zahtjeva da sud utvrdi da ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva nekretnine položene u k.o. Z., a zahtjev temelji na činjenici da mu osnov pripada temeljem kupoprodajnog ugovora te da je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu prava suvlasništva u korist tužitelja,

- da je nesporno u postupku utvrđeno, temeljem zemljišno knjižnih podataka, da se nekretnina katastarske oznake 1055/1, u naravi kao zemljište sa zgradom, garaža u prizemlju, stan na prvom katu lijevo, površine 412 m², nalazi upisana u zk. ul. 15686 k.o. Z., da je izvršen upis posebnog dijela nekretnine - garaže u prizemlju izgrađene na čestici 1055/1 koja je izuzeta iz nacionalizacije kao etažno vlasništvo (E-2) kao suvlasništvo tuženika za ¼ dijela, da je tuženik postigao uknjižbu na temelju odluke suda donesene u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-3573/00 od 8. rujna 2009.,

- da iz priloženih ugovora slijedi da je raniji zemljišnoknjižni vlasnik S. D. sačinio kupoprodajni ugovor dana 23. siječnja 1996. kojim je prodao M. T. ¼ poslovnog prostora u Z., u prizemlju zgrade izgrađene na čestici 10551 k.o. Z. (list spisa 9-10 u predmetu Ovr-3572/00), da je 29. svibnja 1997. između tuženika i M. T. zaključen ugovor o jamstvu kojim je zasnovano u korist tuženika, kao vjerovnika, založno pravo upravo na prijepornoj nekretnini (list spisa7-8 ovršnog predmeta), da je utvrđeno da je prijedlog za uknjižbu založnog prava odbijen rješenjem br. Z-112/02 budući M. T. nije bio zemljišnoknjižni vlasnik (list spisa 17 ovršnog predmeta), da je rješenjem suda br. Z-1343/07 dopuštena uknjižba prava suvlasništva u korist M. T. (list spisa 37 ovršnog predmeta), a potom je i uknjižba založnog prava radi osiguranja novčane tražbine dopuštena rješenjem br. Z-1344/07 (list spisa 23 ovršnog predmeta). Nije sporno da je dana 28. rujna 1999. M. T. prodao opisanu nekretninu V. D. I. (list spisa 9-10), a potom da je dana 6. lipnja 2002. sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnina između V. D. I. i tužitelja (list spisa 6) tako da mu, po tvrdnji tužitelja, temeljem tog pravnog posla pripada osnova stjecanja vlasništva. Međutim, tuženik se brani prigovorom da su u odnosu na njega nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u potpunost i istinitosti zemljišnoknjižnog stanja,

- da prema uputi višeg suda slijedi da je pitanje povjerenja u zemljišne knjige u konkretnom slučaju bitno u svezi primjene odredbe čl. 79. st. 2. i 4. tada važećeg OZ-a te da nije raspravljeno i utvrđeno da li je tuženik, tada ovrhovoditelj, tražio ovrhu na nekretnini za koju nije znao da zemljišno-knjižno stanje nije identično stvarnom (izvanknjižnom) stanju. Raspravljajući navedenu spornu činjenicu sud je pošao od odredbe čl. 8. st. 1. ZZK-a kojom je određeno da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, dok je st. 2. propisano da je stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se nikome prigovoriti samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Nadalje, i prema odredbi čl. 122. st. 1. ZVDSP-a smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno održava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama ZVDSP-a. U smislu st. 2. citiranog članka ZVDSP-a stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a sukladno st. 3. citiranog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nekome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Odredbom čl. 123. st. 1. ZVDSP-a je određeno da stjecatelj prava vlasništva upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti,

- da utvrđujući da li je tuženik postupao u dobroj vjeri sud je pošao od činjenice da je u zemljišnoknjižnom odjelu pod brojem Z-112/02 primljen 9. siječnja 2002. prijedlog za uknjižbu založnog prava na prijepornoj nekretnini kako to slijedi iz prijedloga u predmetu posl. br. Ovr-3572/00, iako je prijedlog ovršnom odjelu pod poslovnim brojem Ovr-3572/00 ovog suda podnesen 7. lipnja 2000. Točno je da iz podataka povijesti zk upisa slijedi upis uknjižbe založnog prava pod brojem Z-112/02 za koji je u zemljišnoj knjizi navedeno da je primljen 7. lipnja 2000., a u primjedbama izvršen upis "pogrešno uknjiženo" (list spisa70). Dakle, s obzirom na bilješku zaprimanja prijedloga u zk. odjelu ovog suda, te podatke o zk. predmetu (list spisa70-54) koji potvrđuju dan primitka 9. siječnja 2002. te s obzirom na broj predmeta 112/02 koji je logičan s obzirom na početak godine zaključuje se da je pogrešan upis u ručno vođenoj zemljišnoj knjizi dana prijema prijedloga za uknjižbu založnog prava „Pr. 07. lipnja 2000.“ Ovaj sud ocjenjuje da je s obzirom na navedeno i plomba „112/02“ stavljena dana 9. siječnja 2002. Točno je da je rješenjem zk odjela ovog suda prijedlog za uknjižbu založnog prava odbijen pod posl. br. Z-112/02 dana 11. siječanja 2006. budući M. T. nije bio zemljišnoknjižni vlasnik (list spisa 17 ovršnog predmeta) zbog čega sud zaključuje da je u periodu od dana 9. siječnja 2002. do 11. siječnja 2006. trećim osobama učinjen vidljivim prijedlog za upis pa tako i da je plomba bila vidljiva 6. lipnja 2002. kada je tužitelj zaključio kupoprodajni ugovor na koji s poziva kao osnov stjecanja. Kronološki dalje gledano pod poslovnim brojem Z-1344/07 u zk. odjelu suda primljen je prijedlog 7. veljače 2007. (opet vidljivo na prijedlogu za ovrhu predmeta Ovr-3573/00) te je izvršena zabilježba ovrhe i dopuštena uknjižba prava suvlasništva u korist M. T. (list spisa 37 ovršnog predmeta), a daljnji upisi, vidljivi iz povijesti zk. upisa (list spisa 46) nisu sporni te se niti neće posebno izlagati. Već je spomenuta odredba čl. 79. st. 2. i 4. tada važećeg OZ-a koja propisuje da zabilježbom ovrhe ovrhovoditelj stječe pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo te nekretnine, te da promjena vlasnika nekretnine tijekom ovršnoga postupka ne sprječava da se taj postupak nastavi protiv novoga vlasnika kao ovršenika. Sve radnje poduzete prije toga ostaju na snazi i novi vlasnik ne može u postupku poduzimati one radnje koje ne bi mogao poduzeti prijašnji vlasnik da do promjene vlasništva nije došlo,

- da kada se pođe od sadržaja te odredbe, ali i činjenice da je tužitelj propustio učiniti vidljivim pravni posao ocjenjuje se da tužitelj nije dokazao da je tuženik znao da zemljišno-knjižno stanje nije identično stvarnom (izvanknjižnom) stanju, naime, iz zemljišne knjige nije bilo vidljivo da je bila izvršena uknjižba odnosno zabilježba koja bi ukazivala na pravni posao sklopljen sa M. T. koji je, nakon što je ugovorom o jamstvu sa tuženikom zasnovao založno pravno na svom suvlasničkom udjelu predmetne čestice, istu otuđio V. D. I., a ova tužitelju u lipnju 2002. kada je u zemljišnoj knjizi učinjena vidljivom plomba „112/02“ tako da tuženik uživa pravnu zaštitu povjerenja u zemljišne knjige, a ne tužitelj kako to, po ocjeni ovog suda, pogrešno smatra držeći da je kao dobru vjeru imao u vidu postojanje ugovora između S. D. i M. T. od 1996. te M. T. i V. D. I. iz 1999. godine slijedom čega je valjalo zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan s time što je navesti da iskaze stranaka i svjedokinje nije posebno izlagao držeći da je materijalna dokumentacija odlučna za donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari.

Po ocjeni ovog suda prvostupanjska presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a, a ni onom iz točke 11. na koju se tek paušalno upire u žalbi jer presuda nema proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

Isto tako, na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj sud također pazi po službenoj dužnosti, u smislu citirane procesne odredbe, zbog čega to mora navesti u svojoj odluci pa i u ukidnoj što nije razlog da se zatraži delegacija nadležnosti, u smislu čl. 68. st. 4. ZPP-a, kako se to predlaže u žalbi.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da žalitelju valja, u bitnom, odgovoriti da je u ovršnom predmetu tuženik kao kupac pravomoćnim rješenjem o dosudi stekao pravo vlasništva na prijeporu i da tužitelj nije, u smislu čl. 219. st. 1. ZPP-a, iako je to ukazano i u ukidnoj odluci, dokazao da tuženik nije bio u dobroj vjeri, tj. da bi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu ili zabilježbe ovrhe znao da knjižno stanje ne odgovara izvanknjižnom, zbiljskom stanju koje tuženik, prema ustaljenoj sudskoj praksi, nije bio dužan ni ispitivati.

Dakle, u razrješenju ove pravne stvari nije bilo bitno da li je tužitelj bio u dobroj vjeri kao kupac, u čemu se iscrpljuju žalbeni prigovori, jer se teret dokaza odnosio na jedinu relevantnu činjenicu da li je tuženik u dobroj vjeri uknjižio založno pravo u svoju korist u predmetu pod Ovr-3572/00 i brojem Z-112/02, a očito je bio u dobroj vjeri jer je uknjižba založnog prava dopuštena rješenjem broj Ovr-3572/00 od 6. veljače 2007. i Z-1344/07 od 22. veljače 2007. niti je uz to utvrđeno da tuženik kao ovrhovoditelj nije postupao u dobroj vjeri prilikom iniciranja ovršnog postupka broj Ovr-3573/00 dana 7. srpnja 2000. te upisa zabilježbe ovrhe rješenjem Z-1343/07 od 6. veljače 2007. (v. primjerice odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 875/15, Rev 1548/10 i Rev 1597/14).

Naime, saznanje o prethodnom otuđenju nekretnine trećim osobama tuženik ima tek 4. listopada 2007. kada mu je sud dostavio podnesak od 17. rujna 2007. (list spisa 40) koji, treba reći, nije čak ni potpisan od strane ovršenika kao ovlaštenog adresanta, kojim se osporava visina tražbine i prilažu preslike ugovora o prodaji između ovršenika i V. D.- I. te nje i tužitelja, međutim, to su ipak naknadna saznanja koja ne utječu na savjesnost tuženika, a nakon pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnine od 9. travnja 2009. sukladno tada važećoj odredbi čl.102. OZ-a pravo kupca nekretnine apsolutno zaštićeno na način da ukidanje ili preinaka rješenja o ovrsi, poslije pravomoćnosti rješenja o dosudi nekretnina, ne utječu na pravo vlasništva kupca, koji pravo vlasništva je stekao temeljem pravomoćne sudske odluke, u smislu odredbe čl. 114. st. 1. u vezi čl. 126. st. 1. i 2. ZVDSP-a, (v. primjerice odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2463/2015, U-III-3779/2005 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 648/13).

Dakle, takvo vlasničko pravo kupca i po ocjeni ovoga suda nije dovedeno u pitanje predmetnom tužbom u kojoj se navodi činjenična osnova koja izričito ide za zaštitom izvanknjinog vlasništva koje nije dokazano, dok je tužbeni zahtjev usmjeren ka derivativnom stjecanju prava vlasništva, koje se stječe tek uknjižbom do koje nije došlo pa je neshvatljivo žalbeno inzistiranje na dobroj vjeri tužitelja u vrijeme sklapanja ugovora kad nije podnio prijedlog za uknjižbu, odnosno da nakon sklapanja ugovora nije sređivao zemljišnoknjižno stanje etažiranjem i uknjižbom, pa bi prihvaćanje ovako postavljenog petita značilo dovođenje u pitanje zakonitost i svih pravomoćnih rješenja donesenih u postupku u pojedinim fazama provedbe ovrhe, a to znači i izvršene prodaje sporne nekretnine, što tužitelj bjelodano zakašnjelo osporava pored načela da se mora voditi briga o svojim pravima (vigilantibus iura) pa tako da se stvarna prava pravodobno i publiciraju u zemljišnoj knjizi sukladno čl. 127.     st. 1. ZVDSP-a, jer neuknjiženo pravo nema apsolutne učinke i ne djeluje uvijek erga omnes posebno ne prema kupcu u ovrsi, kako to izrijekom proizlazi i iz čl. 127. st. 3. i čl. 130. st. 2. ZVDSP-a.

Slijedom naprijed navedenog obrazloženja valjalo je žalbu odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je odluka o trošku žalbenog postupka u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a izostala jer tužitelj nije popisao trošak sastava žalbe.

U Zadru, 13. ožujka 2018.