Broj: Gž-1069/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru u vijeću sastavljenom od sudaca i to Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Franke Zenić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Igora Delina, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) R. P. iz Z., B. M. K. 7, OIB: …, 2) S. P. iz Z., M. K. 4, OIB: …i 3) Z. P. iz Z., H. 7, OIB: …, zastupanih po punomoćniku M. M., odvjetniku iz Z., protiv tuženika G. Z., OIB: …, zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici R. V., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2304/15 od 27. listopada 2017., u sjednici vijeća održanoj 16. ožujka 2018., 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2304/15 od 27. listopada 2017. i sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja pod 1) R. P., 2) S. P. i 3) Z. P. koji glasi:

 

Utvrđuje se da su tužitelji pod 1) R. P., 2) S. P. i 3) Z. P., stekli pravo vlasništva čest. zem. 1698/374 k.o. C., svaki za 1/3 dijela, što je tuženik G. Z. dužan priznati te trpjeti da tužitelji temeljem ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti, izvrše uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika. 

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tuženika G. Z., preinačuje rješenje Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2304/15 od 27. listopada 2017. i nalaže tužiteljima pod 1) R. P., 2) S. P. i 3) Z. P. naknaditi tuženiku G. Z. parnični trošak u iznosu od 1.000,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja, suđeno je:

 

              „Utvrđuje se da su tužitelji: R. P., OIB: …, S. P., OIB: …i Z. P., OIB: …, stekli pravo vlasništva na čest. zem. 1698/374 k.o. C., svaki za 1/3 dijela, što je tuženik dužan priznati te trpjeti da tužitelji temeljem ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti, izvrše uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime, uz istovremeno brisanje tog prava sa imena tuženika.“

 

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

 

"Dužan je tuženik G. Z. nadoknaditi tužiteljima parnični trošak ovog postupka u iznosu od 20.100,00 kuna, sve u roku od 15 dana."

 

Protiv citirane presude i rješenja žalbu je izjavio tuženik pobijajući ih zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te predložio da se žalba uvaži i preinakom prvostupanjske presude odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da se žalba uvaži, pobijana presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je pobijana presuda donesena uz apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati. Donošenjem pobijane presude da je povrijeđen paragraf 39. st. 1. Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga jer je prilikom osnivanja zemljišne knjige za k.o. C. upisana O. Z. kao pravni prednik tuženika, jer tada prednik tužitelja nije dokazao pravo vlasništva, a niti je u zakonom predviđenom roku pokrenuo parnicu. Takvu činjenicu sud prvog stupnja obrazlaže omaškom zemljišnoknjižnog referenta, a da je kojim slučajem i bila omaška, a što nije, tužitelji su imali zakonom predviđene rokove za ispravak upisa. Suprotno utvrđenju suda prvog stupnja tužitelji niti njihovi prednici nisu bili vlasnici niti posjednici označene nekretnine jer iz priloženih dokaza to ne slijedi. Sama nekretnina u naravi predstavlja neobrađenu površinu obraslu samoniklim borima, a prilikom obilaska nekretnine nisu evidentirane mocire, osim prema glavnoj prometnici. Sud prvog stupnja poklanja vjeru svjedocima koji s obzirom na svoju životnu dob nemaju, niti mogu imati saznanja o stanju nekretnine i vremenu koje je potrebno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, da bi se pravilno odlučilo o tužbenom zahtjevu. Prije stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01,79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 81/15 - pročišćeni tekst - dalje ZV) pravo korištenja je bilo upisano u korist Općine Zadar, a nakon toga pretvoreno u pravo vlasništva. Kada se ima u vidu stari upis za k.o. A. vidljivo je da su bile upisane privatne osobe, ali njihova imena upućuju da se radi o talijanskim državljanima koji su još 1948. izgubili pravo vlasništva stupanjem na snagu Z. o izmjenama i dopunama Z. o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća (S. l. F., broj 35/48). Tužitelji tvrde da su dosjelošću stekli pravo vlasništva, ali navedeno ne slijedi niti iz jednog dokaza jer iz zapisnika o provedenom očevidu je vidljivo da se sporne nekretnine ne obrađuju jer se radi o stablima samoniklih čempresa koji se ne sade. Sporna čestica je još 1968. bila u režimu društvenog vlasništva na kojem nitko nije mogao prije 8. listopada 1991. stjecati pravo vlasništva dosjelošću. Iz pregleda stare zemljišne knjige slijedi da upisani nisu imali državljanstvo bivše FNRJ pa je tu očito primijenjen čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća te nisu mogli biti prenijeti kao vlasnici sporne nekretnine, a tužitelji nisu njihovi sljednici.        

 

U odgovoru na žalbu tužitelji su istakli neosnovanost žalbenih navoda i razloga, te predložili da se žalba odbije kao neosnovana i potvrde presuda i rješenje suda prvog stupnja. Tuženik ničim nije dokazao da bi ranije upisani vlasnici u zemljišnoj knjizi bili talijanski državljani, koji su izgubili pravo vlasništva temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih, privrednih poduzeća. Predmetna nekretnina je zapuštena u ovom trenutku, i ne koristi se na uobičajeni način posljednjih 30-tak godina. Na licu mjesta je utvrđeno da postoje mocire kao tragovi ljudske aktivnosti na terenu, ostaci maslina.

 

Žalba je osnovana.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tuženik ukazuje u žalbi, jer pobijana presuda i rješenje imaju razloga o odlučnim činjenicama i mogu se ispitati.

 

Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su stekli pravo vlasništva na čest. zem. 1698/374 k.o. C. svaki za 1/3 dijela što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelji temeljem ove presude, a nakon njezine pravomoćnosti izvrše uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika.

 

Tužitelji, naime, tvrde da su vlasništvo te nekretnine stekli nasljeđivanjem svoga oca A. P., a ovaj nasljeđivanjem svoje majke R. P. i to temeljem rješenja o nasljeđivanju broj O-47/88 od 22. ožujka 1988., dok je R. P. ovu nekretninu stekla od K.-V. i M. P. koji su upisani posjednici od prve revizije katastra 1955., a isti su tu nekretninu kupili od veleposjednika D. prije I. svjetskog rata, odnosno da su vlasništvo stekli dosjelošću. Tuženik tvrdi da tužitelji nisu mogli steći pravo vlasništva dosjelošću s obzirom na upis G. Z. kao vlasnika pa čak niti izvanrednom dosjelošću kroz 40 godina, jer se od 19. rujna 1986. nalaze u nepoštenom posjedu, prema zapisniku broj 82 od 19. rujna 1986. jer su od tog datuma znali da nisu vlasnici niti su to ičim dokazali. Što se tiče izvršene navodne kupoprodaje s obitelji D. nisu dostavili nikakav dokaz, a fizičke osobe iz obitelji M. su bile upisane kao vlasnici do 1986.

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja sud prvog stupnja je isti prihvatio, jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka zaključio da su se ispunili uvjeti iz čl. 114. ZV kojim je propisano da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda i na temelju zakona, a u konkretnom slučaju da su tužitelji vlasništvo putem svojih prednika stekli dosjelošću.

 

Naime, sud prvog stupnja prihvaća tvrdnju tužitelja da su njihovi prednici kupili nekretninu od obitelji D., a ne od obitelji M. za koju iz očitovanja nadležnih službi o statusu optanata slijedi da samo za A. D. nema sa sigurnošću podataka da li je imao status optanata ili ne, a da je općepoznata činjenica da na području D. stvarna prava na nekretninama nisu knjižena. Saslušani svjedoci navode da su spornu nekretninu obrađivali prednici današnjih tužitelja i to ranije A. P. i njegova majka R., da su znali opisati nekretninu i njezin položaj kojima je poklonio vjeru. Očevidom na licu mjesta da je utvrđeno da se radi o zemljištu koje je sada zaraslo u borovu šumu. Dakle, tužitelji da su dokazali pretpostavke iz paragrafa 1468. OGZ koji je Zakon bio na snazi do 6. travnja 1941., dok se nakon toga njegove odredbe primjenjuju kao pravna pravila temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91) kojim je propisan tridesetogodišnji rok dosjedanja.   

 

Međutim, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda takav zaključak suda prvog stupnja je pogrešan i u protivnosti sa dokazima provedenim tijekom postupka.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja s pozivom na paragraf 1468. OGZ kojim je propisan tridesetogodišnji rok dosjelosti za poštenog posjednika, odnosno da su prednici tužitelja bili u posjedu od 1945. i da je taj rok protekao 1975.

 

Da bi se dosjelošću steklo vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari, takav posjed treba imati zakonom određenu kakvoću i neprekidno trajanje kroz zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban biti vlasnikom te stvari (čl. 159. st. 1. ZV).  

 

Odredbom čl. 18. st. 1. ZV propisano je da je posjed zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed). Posjed je istinit ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom ni zlouporabom povjerenja,. Posjed koji je pribavljen silom, potajno ili prijevarom ili zlouporabom povjerenja, ostaj e miran kad osobi od koje je tako pribavljen prestane njezino pravo  da štiti svoj posjed koji joj je tako oduzet (st. 2.). Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada (st. 3.).    

 

Izvanredna dosjelost je inačica dosjelosti, za koju vrijedi u načelu ono što i za svaku redovitu dosjelost, ali specifičnost je u tome da se na taj način pravo vlasništva može steći u odnosu na samostalnog posjednika stvari čiji posjed nema sve pozitivne kvalitete, potrebne za dosjelost (redovnu), ako mu je posjed barem pošten, a traje znatno više vremena nego što se to traži za redovitu dosjelost. Poštenje se uvijek predmnijeva, ali ako posjed nije pošten odnosno ako je posjednik znao ili je morao znati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati stvar, ne dolazi u obzir nikakvo stjecanje prava vlasništva putem dosjelosti, pa niti putem izvanredne.      

 

Sud prvog stupnja smatra utvrđenim da su tužitelji vlasništvo stekli dosjelošću putem svojih prednika A. i R. P., a da je ista spornu nekretninu kupila od V. i M. P., koji je bio upisan kao posjednik 1955. od prve revizije posjeda a koji je istu nekretninu kupio od veleposjednika D. prije I. svjetskog rata. Međutim, na okolnost kupoprodaje i vremena stupanja u posjed prednika tužitelja nisu dostavljeni nikakvi dokazi, a saslušani svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o navedenom.

Pred sudom prvog stupnja utvrđeno je slijedeće:

 

- iz povijesti zemljišnoknjižnog upisa slijedi da je za sva tijela predmetnog zemljišnoknjižnog uloška od zemljišnoknjižnog tijela 90. do zemljišnoknjižnog tijela 119. identična, dakle da predmetna čest. zem. 1698/197 ima identičnu povijest upisa kao i čest. zem. 1698/198 i čest. zem. 1698/374, sve k.o. A. čije se pisane povijesti upisa nalaze na listu spisa 15 i 16 u predmetu P-2922/04. Predmetna čest. zem. 1698/197 k.o. C. je bila upisana kao zemljišnoknjižno tijelo 96 zk. ul. 374 nekadašnje k.o. A. te je ista 1986. uknjižena kao društveno vlasništvo za cijelo, čime je brisan upis dr. A. M., T. M., G. M., J. V. i M. G.. 1993. temeljem rješenja O. Z. od 31. prosinca 1992. i čl. 4. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o građevinskom zemljištu brisana je uknjižba društvenog vlasništva te su ponovno upisane fizičke osobe dr. A. M., T. M., G. M., J. V. i M. G.. Kod osnivanja zemljišne knjige k.o. C. predmetna čestica je upisana kao društveno vlasništvo sa pravom korištenja u korist O. Z. za cijelo dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji u posjed općini ili nekoj drugoj osobi i to na temelju zapisnika za osnivanje zemljišne knjige k.o. C. iz 1986. kada je osnivana zemljišna knjiga k.o. C. koji upis vrijedi i danas. Iz navedenoga je prvostupanjski sud zaključio da je kod osnivanja zemljišne knjige za k.o. C. 1986. prenesen tada važeći upis društvenog vlasništva za predmetnu česticu iz k.o. A., dok je 1993. očito omaškom zemljišnoknjižnog referenta upis brisanja društvenog vlasništva na predmetnoj čestici upisan u staru zemljišnu knjigu k.o. A. umjesto u novu zemljišnu knjigu k.o. C..

 

- da je čest. zem. 1698/374 pašnjak u površini od 6219 m² upisana kao zemljišnoknjižno tijelo 95 u zk. ul. 374 k.o. A.. U "B" vlasničkom listu pod stavkom I, na temelju zapisnika broj 306 izvida obavljenih za osnivanje zemljišnika za poreznu općinu A. i zadnjeg stvarnog posjeda, pravo vlasnosti upisuje se na ime I. M. pok. P. za cijelo. Pod stavkom III na temelju rješenja od 27. lipnja 1897. N10766, iza smrti I. M. pok. P., pravo vlasništva prenosi se na M. M. od T. za 1/2 dijela i M. M. od T. za 1/6 dijela, B. M. M. za 1/6 dijela i I. M. M. za 1/6 dijela. Pod stavkom 8 pravo vlasništva, na temelju rješenja od 1. svibnja 1909. A1914/8, uknjižuje se na ime Đ. M. od S.. Pod stavkom 9 na temelju rješenja od 5. travnja 1913. N16016, pravo vlasništva sa dr. Đ. M. upisuje se na ime M. D. od J.. Na temelju dekreta od 28. prosinca 1937. broj 576, pravo vlasništva upisuje se na ime: N. M. M., A. D. Đ. i M. M. T., svih iz P.. Pod stavkom 14 pravo vlasništva sa B. M., temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj O-910/70 od 29. studenog 1970. O. suda u R., pravo suvlasništva upisuje se na korist M. M., J. V. i M. G.. Pod broj 15, na temelju Darovnog ugovora od 25. ožujka 1981., pravo vlasništva sa M. M. uknjižuje se u korist J. V. rođ. M.. U "C" teretnom listu nema zabilježbe agrara, a niti kmetskog prava u odnosu na tijelo 95. U "A" drugom dijelu, temeljem prijedloga od 4. ožujka 2005. broj Z-1654/05, otpisuje se čest. zem. 1698/374 u novoosnovanu zemljišnu knjigu za k.o. C. uložak 7.

             

- čest. zem. 1698/374 pašnjak III klase zv. B. u površini od 6219 m² u "B" vlasničkom listu je na osnovu zapisnika o osnivanju zemljišne knjige za k.o. Crno pravo vlasništva upisano kao društveno vlasništvo i Pl-2763 pravo vlasništva upisano kao društveno vlasništvo. U "C" teretnom listu, na temelju istog zapisnika upisano je pravo korištenja u korist O. Z., dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed općini ili drugoj osobi. Vrši se otpis čest. zem. u novi zk. ul. 6621 k.o. C.. U "B" vlasničkom listu je na temelju prijedloga zaprimljenog 9. prosinca 2009. broj Z-12438/09, a temeljem Uvjerenja G. Z., U. odjela za provedbu dokumenata, prostornog uređenja i građenja, izdanog 2. prosinca 2009., Klasa: 350-02/09-01/502, Ur.broj: 2198/01-4/2-09-2 MK/AĆ, potvrde o uključenosti katastarske čestice u šumskogospodarski plan, izdane od H. š. d.o.o. – O. za uređivanje šuma, Pravni, kadrovski i opći odjel, Ur. br. ST-05-09-4480/02 te prijedloga prava vlasništva, uknjižuje se u korist G. Z. za 1/1. U "C" teretnom listu tereta nema.

 

- iz povijesti posjedovanja Ureda za katastar i geodetske poslove od 4. lipnja 1998. u odnosu na čest. zem. 1698/374 slijedi da je od 1945. do 1955. jedinim posjednikom čest. zem. 1698/196 od koje je nastala i predmetna, bio upisan I. D. pok. T. i revizijom potvrđen posjednikom dijela od 10.000 m2, dok je na preostali dio od 3.811 m2 upisan V.-K. P. a novom izmjerom formirana je sporna u površini od 6.219 m2 i upisan posjed R. P..

 

- iz iskaza svjedoka A. S. slijedi da je sporna nekretnina pripala P., da je čula za obitelj D. koji su bili bogati i imali jako puno zemlje, da su P. sadili bore, ne zna od koga je tu nekretninu kupio, da je čula po pričanju od nekoga F., dok svjedok B. Ć. navodi da nekretnina pripada P., da su je kupili od M. D. odnosno njegova oca, da je ograđena žicom i da su tu P. držali konja, kao i to da su P. na toj nekretnini obrađivali masline do 1970.

 

- iz iskaza svjedoka J. M. slijedi da mu nije poznato čija je zemlja bila prije braće P., kao i to da li postoji diobeni ugovor, da nije bilo poljoprivredno zemljište nego pašnjak i da su tu P. držali stoku, da je rođen 1940. i cijeli život živi na P. i da se prije 40 godina to zemljište koristilo za ispašu, ne zna od koga su P. kupili ovu zemlju i da li su je uopće kupili odnosno ne zna na koji način su je stekli, a svjedok B. Ć. je naveo da je rođen 1945. i živi na P., da su spornu nekretninu koristili P. za ispašu blaga, da je čuo za prezime D., ali da isti s tom parcelom nemaju ništa ali da graniče s tom parcelom dolje niže, nije mu poznato kako su P. dobili tu zemlju. Dakle, iskazi navedenih svjedoka ne potvrđuju navode tužitelja o tome da su od članova obitelji D. kupili spornu nekretninu prije I. svjetskog rata i da su od tada u posjedu. Također, ti svjedoci s obzirom na godinu rođenja (1940. i 1945.) niti mogu imati saznanja o tome da su P. koristili spornu nekretninu od 1945., a iz iskaza svjedoka Ć. slijedi da su prestali obrađivati masline 1970., a sami tužitelji u odgovoru na žalbu priznaju da se sporna nekretnina ne koristi već 30-tak godina.    

 

Iz zapisnika broj 2. od 19. rujna 1986. sastavljenog od Komisije za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C. između ostalog slijedi da je predmet rasprave i čest. zem. 1698/374 pašnjak površine 6.219 m2 sve iz Pl. 92 na imenu R. P., a prema kazivanju Z. i E. P. slijedi da je stvarni vlasnik ta osoba odnosno R. P. "koja da je danas bila prisutna u sudskom hodniku" i kada je upisano društveno vlasništvo s pravom korištenja O. Z..

 

Dakle, a s obzirom na vrijeme vođenja postupka osnivanja zemljišne knjige za k.o. C. (1986.) primjenjuju se pravna pravila iz paragrafa 15., 36. do 60. bivšeg Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga ("Sl. nov." 1932, broj 146-LIII) koji se primjenjuje na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91).

 

Prema tim pravilima u postupku osnivanja i ispravljanja zemljišnih knjiga, a sukladno pravnim pravilima iz paragrafa 59. i 60. Zakona, trebalo je raspraviti sve prigovore sudionika i uputiti ih u parnicu koliko bi između njih došlo do spora u vlasništvu ili bi se greškom dogodila zamjena zemljišta. Isto tako je tim pravnim pravilima propisano da sve zainteresirane osobe imaju pravo na prigovor u odgovarajućim rokovima, kao i da se rješenje Komisije treba dostaviti svim zainteresiranim osobama. Dakle, pravomoćno rješenje iz postupka osnivanja zemljišnih knjiga veže stranke samo ako su sve zainteresirane stranke sudjelovale u tom postupku i dale suglasnost na promjene zemljišnoknjižnog stanja, ako im je rješenje dostavljeno i na njega nisu izjavile žalbu.

 

U konkretnom slučaju nije sporno da prednica tužitelja nije sudjelovala u postupku osnivanja i ispravljanja zemljišnih knjiga u kojem se raspravljalo o predmetnoj nekretnini.

 

Pravnim pravilima Zakona o unutrašnjem uređenju, osnivanju i ispravljanju zemljišnih knjiga uvođenje postupka za ispravljanje i dan od kojega će se s osnutkom zemljišne knjige postupati kao sa novom zemljišnom knjigom, objavit će se proglasom (paragraf 38.), koji proglas ima sadržavati poziv da se podnesu prijave iz paragrafa 40., dalje označi sud, kojemu valja prijave podnijeti i za njih odrediti rok, koji ne smije biti kraći od šest mjeseci niti duži od godinu dana, te će se naznačiti da je posljedica propuštanja roka gubitak prava na ostvarivanje zahtjeva koji se moraju prijaviti prema trećim osobama, koje stječu knjižna prava u dobroj vjeri na osnovu upisa u zemljišnoj knjizi, ukoliko ti upisi nisu osporavani (paragraf 39. st. 1.). Ako bi se prema okolnostima i svojstvima stranaka moglo očekivati da zainteresirane osobe neće podnijeti blagovremeno svoje prijave, onda se ima nadležni sud starati o tome da te osobe budu upoznate sa posljedicama propuštanja roka i u tom cilju će ih, ako treba, pozvati i uzeti njihove prijave na zapisnik (paragraf 39. st. 3.).

 

Iz sadržaja zapisnika broj 82 od 19. rujna 1986. vidljivo je da je R. P. bila prisutna kada se sastavljao zapisnik K. za osnivanje zemljišne knjige za k.o. C. jer navedeno slijedi iz iskaza Z. i E. P., dakle istoj je bilo poznato da se vodi postupak za zemljišne knjige za k.o. C. pa je mogla kao osoba iz paragrafa 40. podnijeti prijavu u rokovima iz paragrafa 39. st. 1. Zakona.

 

Propuštanje roka sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 39. st. 1. Zakona ima za posljedicu gubitak prava na ostvarivanje zahtjeva koji se moraju prijaviti prema trećim osobama koje stječu knjižna prava na osnovi upisa u novoj zemljišnoj knjizi, ukoliko ti upisi nisu osporavani, što prednica tužitelja nije učinila.                 

 

Što se tiče tvrdnje tužitelja da su vlasništvo stekli dosjelošću prije upisa društvenog vlasništva u korist prednika tuženika valja navesti da pretpostavka savjesnosti posjeda radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću je ispunjena ako posjednik sve vrijeme dosjelosti smatra da je stvar koju posjeduje njegova odnosno ako ne zna ili ne može znati da nije njegova.

 

S obzirom na zemljišnoknjižno stanje i stanje katastra očito je da je prednicima tužitelja bilo poznato vlasništvo, trećih osoba na spornoj nekretnini, što dovodi u pitanje njihovo poštenje, kod nesporne činjenice da nisu u ovom postupku dokazali kako, kada i na koji način su stekli posjed sporne nekretnine (zakonit posjed) to je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje da su vlasništvo stekli dosjelošću, pa je žalbu tuženika valjalo uvažiti i temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Budući je preinačena prvostupanjska presuda o troškovima postupka je valjalo odlučiti sukladno čl. 166. st. 2. ZPP, pa je tuženiku koji je uspio u postupku valjalo priznati zatraženi trošak pristojbe odgovora na tužbu i žalbu odnosno ukupno 1.000,00 kuna, zbog čega je preinačeno prvostupanjsko rješenje temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP.                   

 

Zadar, 16. ožujka 2018.