Broj: Gž-1259/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Ante Milovca, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja G. S., OIB: …, protiv tuženika: 1. A. V., OIB: … i 2. H. V., OIB: …, oboje iz S., i zastupani po punomoćniku M. O., odvjetniku u S., radi iseljenja i predaje u posjed, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 8. srpnja 2016. poslovni broj Pst-963/14, u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2018.,                                                                           

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tuženika A. i H. V. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 8. srpnja 2016. poslovni broj Pst-963/14.

Obrazloženje

Uvodno označenom presudom suđeno je: "Dužni su tuženici pod 1) i 2) u roku od 15 dana isprazniti prizemlje i prvi kat kuće u S., anagrafske oznake K., izgrađene na čest. zem. 5375/2 k.o. S. te iste slobodne od osoba i stvari predati tužitelju."

Protiv gornje presude žale se tuženici zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se žalba uvaži i odluka preinači ili ukine.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije opterećena niti jednom apsolutno bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje - ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, a ni onima na koje se upire u žalbi i to točke 8. jer nasljednici pok. supruga i oca tuženika P. V. pok. A. u ovoj parnici radi iseljenja nisu jedinstveni suparničari u smislu čl. 201. ZPP-a, zatim iz točke 11. jer presuda nema nikakvih proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu ocjene dokazne građe koju je sud dao vrlo detaljno u smislu čl. 8. ZPP-a koju ocjenu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te konačno ni iz točke 12. jer je sud naložio tuženicima ispražnjenje prizemlja i kata kuće u S., izgrađene na čest. zem. 5375/2 k.o. S. te iste slobodne od osoba i stvari predati tužitelju, kako je to i zatraženo petitom.

Naime, svoju odluku sud detaljno obrazlaže time:

- da je predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na predaju prizemlja i prvog kata kuće u S., anagrafske oznake K. sagrađene na čest. zem. 5375/2 k.o. S. slobodnog od osoba i stvari, time tužitelj, temeljem odredbe čl. 161. i čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - pročišćeni tekst, dalje - ZVDSP) traži povrat svoje nekretnine kao vlasnik neposjednik, da u pravoj vlasničkoj tužbi tužitelj treba dokazati svoje pravo vlasništva i okolnost da se tuženici nalaze u posjedu nekretnine tužitelja. Tužitelj je u tužbi naveo da je vlasništvo nekretnine i to cijele obiteljske jednokatnice u S. anagrafske oznake K.(ranije Ž. f.) izgrađene na čest. zem. 5375/2 k.o. S., bivšeg stvarnog vlasnika P. V. pok. A., stekao temeljem odluke državnog organa odnosno rješenjem o eksproprijaciji Općine S. broj 474/Up-I-289/1972 GI/DK od 11. listopada 1972. kojim je nekretnina eksproprirana, da je kao pravni slijednik korisnika eksproprijacije stekao ekspropriranu nekretninu temeljem čl. 3. st. 1. Zakona o eksproprijaciji ("Službeni list" SFRJ broj 11/68 - pročišćeni tekst i 30/68, dalje - ZE) temeljem kojeg je bila izvršena eksproprijacija jer je tada bio na snazi čl. 1. i čl. 7. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu ("Službeni list" SFRJ broj 12/65) i čl. 360. ZVDSP-a. Prema odredbi čl. 3. st. 1. ZE-a eksproprijacijom se nekretnina prenosi na njenog vlasnika u društveno vlasništvo (potpuna eksproprijacija),

- da iz rješenja o eksproprijaciji Odsjeka za imovinsko pravne poslove Sekretarijata za upravno pravne poslove O. S. broj 474/Up-I-289/1972. GI/DK od 11. listopada 1972. kojim je (točnije izrekom) slijedi da je predmet eksproprijacije obiteljska jednokatnica u S., Ž. f. 226, sagrađena na čest. zem. 5375/2 z. u. 12202 k.o. S., stvarnog vlasnika P. V. pok. A. iz S., da postoji opći interes za izgradnju nove stambene jedinice na predjelu K. na označenom zemljištu koje je predmet eksproprijacije, da se prihvaća prijedlog Poduzeća za izgradnju S. i određuje eksproprijacija opisane nekretnine u korist Poduzeća za izgradnju S., da korisnik eksproprijacije stječe pravo nekretninu koja je predmet eksproprijacije koristiti za svrhu radi koje je eksproprijacija izvršena, da korisnik eksproprijacije ne može ući u posjed zgrade, drugih objekata ili zasada koji se nalaze na zemljištu i služe zgradi prije nego što se ustanovi njihova vrijednost ili osigura dokaze o vrijednosti te nekretnine te da je korisnik eksproprijacije dužan, prije rušenja zgrade, prijašnjem vlasniku i drugim nositeljima stanarskog prava te zgrade osigurati korištenje drugog odgovarajućeg stana ukoliko se zainteresirane osobe drugačije ne sporazume, da iz djelomične nagodbe od 27. ožujka 1974. pred Odsjekom za imovinsko pravne poslove O. S. proizlazi da je zaključena između Poduzeća za izgradnju S. i P. V. pok. A. osobno i kao pun. A. V. iz koje proizlazi da je predmet postupka sporazumno određivanje naknade za obiteljsku stambenu zgradu u S., U. ž. f., ranijeg vlasništva P. V. i A. V. te da su stranke postigle sporazum o tome da se Poduzeće za izgradnju S. obvezalo da će iz naslova dijela naknade za ekspropriranu zgradu, a umjesto prava na odgovarajuće stanove koje korisnici zgrade imaju prema odredbi čl. 37. ZE-a u ime i za račun ranijih vlasnika uplatiti-snositi troškove pripreme i komunalnog uređenja građevinskog zemljišta za objekt koji će oni graditi na građevinskoj parceli označenoj kao čest. zem. 5322/14 i 5320/11 k.o. S. dok se raniji vlasnici obvezuju da će ekspropriranu zgradu koristiti osamnaest (18) mjeseci od dana dobivanja odobrenja za građenje nove obiteljske zgrade na predmetnom zemljištu nakon kojeg roka će u daljnjem roku od mjesec dana preseliti u novosagrađenu obiteljsku zgradu, a ekspropriranu zgradu porušiti i odnijeti sav njen materijal. Stranke postupka su se složile i da će radi konačnog utvrđivanja visine naknade građevinske vrijednosti za predmetnu ekspropriranu zgradu prepustiti odluci Općinskog suda u S. Raniji su vlasnici posebno izjavili da su obvezom Poduzeća za izgradnju S. u potpunosti podmireni u pogledu njihovog prava na zamjenski prostor koji im pripada temeljem odredbe čl. 37. ZE-a, da iz nagodbe od 3. rujna 1975. u predmetu Općinskog suda u S. broj I R-148/74 koji se vodio radi određivanja naknade, u kojoj je predlagatelj P. V. u svoje ime i kao pun. sina A. V., proizlazi da je izjavio da do tada od strane predloženika nije isplaćivana nikakva naknada na račun ekspropriranih građevinskih objekata koji su predmet postupka, da su stranke složno utanačile vrijednost za eksproprirane građevinske objekte predlagatelja u visini od 800.000 din i to za stambenu zidanu zgradu, baraku dograđenu sa sjeverne strane zgrade, kanala za popravak automobila i septičku jamu, da se predloženik obvezao predlagateljima isplatiti iznos od 700.000 din u roku od 30 dana od dana zaključenja nagodbe, a ostali iznos od 100.000 din u času kad predlagatelji poruše svoje eksproprirane objekte i slobodan teren od osoba i stvari predaju predloženiku radi privođenja svrsi, da su se predlagatelji obvezali u roku od 18 mjeseci od dana sklapanja nagodbe odnosno od dana isplate iznosa od 700.000 din preseliti u svoju novu obiteljsku kuću koju grade na predjelu S. II te da će u roku od 30 dana nakon iseljenja iz eksproprirane kuće i pomoćnih objekata srušiti je te za sebe uzeti sav upotrebljivi građevinski materijal koji im se prepušta, da su stranke nagodbe složno utvrdile da je pitanje plaćanja komunalija za novu obiteljsku stambenu zgradu predlagatelja već uređeno, a pitanje troškova priključenja na vodovodnu i kanalizacijsku mrežu te električnu mrežu prema sporazumu s ovlaštenim organizacijama, kao što se rješava i s ostalim vlasnicima kuća kojima se ruše kuće, a grade drugu novu kuću, da iz djelomične nagodbe od 27. ožujka 1974. i nagodbe od 3. rujna 1975. jasno slijedi da je da rješenje o eksproprijaciji doživjelo izmjene jer se u nagodbama kao raniji vlasnici eksproprirane nekretnine spominju ne samo P. V. nego i njegov sin A. V., što se potvrdilo nakon dostave u spis predmeta 4743/UP-I-44/73 u kojem je doneseno rješenje 12. srpnja 1974. kojim je izmijenjena točka I. izreke rješenja broj 474/Up-I-289/72 od 11. listopada 1972. na način da se utvrđuje da je predmet eksproprijacije nekretnina upisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u S. i to obiteljska stambena jednokatnica u S., sagrađena na čest. zem. 5375/2 z. u. 12204 k.o. S., stvarnog vlasništva P. V. pok. A. i A. V. P. za po ½ idealnog dijela cjeline,

- da je prema stajalištu suda (prihvaćanjem stava Vrhovnog suda iz rješenja broj Gzz 4/1994) obveza prijašnjeg vlasnika prema rješenju o eksproprijaciji predati ekspropriranu nekretninu u posjed korisniku eksproprijacije proizlazi iz odredbe čl. 30. ZE-a, jer je u st. 1. navedeno da korisnik eksproprijacije sječe pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom koji je tim rješenjem određen, a koji ne može pasti prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji. Ukoliko bi se prijašnji vlasnik protivio stupanju u posjed eksproprirane nekretnine, korisnik eksproprijacije bi mogao zahtijevati od nadležnog upravnog organa (ako je u rješenju o eksproprijaciji koje predstavlja izvršni naslov tako odlučeno) prisilno izvršenje u upravnom postupku administrativnog izvršenja, što ne isključuje zaštitu stečenog prava vlasništva vlasničkom tužbom (revindikacijom). To znači da korisnik eksproprijacije nakon stjecanja prava vlasništva na ekspropriranim nekretninama pravomoćnošću rješenja o eksproprijaciji ima pravo tražiti vlasničkopravnu zaštitu, u konkretnom slučaju, iz odredbi čl. 161. i čl. 162. ZVDSP-a. Kako se u konkretnom slučaju ne radi o postupku radi provođenja pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji niti radi ispunjenja obveza iz nagodbi već o zaštiti stečenog prava vlasništva, prigovor zastare je neosnovan jer vlasničkopravni zahtjev ne zastarijeva. Što se tiče pravno odlučnih činjenica temeljem kojih tužitelju pripada pravo na vlasničkopravnu zaštitu već je rečeno da je tužitelj trebao dokazati da je vlasnik stvari koju traži od tuženika te da se stvar nalazi u faktičnoj vlasti tuženika. Prema odredbi čl. 126. st. 1. 2. ZVDSP-a odlukom suda ili drugog tijela stječe se vlasništvo u slučajevima određenim zakonom, a na način i pod pretpostavkama određenim zakonom te se pravo vlasništva stječe u trenutku pravomoćnosti sudske odnosno konačnosti odluke druge vlasti, ako što drugo nije određeno zakonom, niti proizlazi iz cilja radi kojeg se odluka donosi. To znači da je tužitelj stekao pravo vlasništva nad ekspropriranom nekretninom jer se u ovom slučaju vlasništvo ne stječe upisom u zemljišnu knjigu, da treba spomenuti i odredbu čl. 360. st. 1. i 2. ZVDSP-a prema kojoj je pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu pretvorbom nositelja tog prava postalo pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći slijednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetnom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drugačije, te prema kojoj pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu tog Zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva postaje stupanjem na snagu tog Zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, opet pod istim uvjetima. To znači da se pravo korištenja pravnog prednika tužitelja kao korisnika eksproprijacije stupanjem na snagu ZVDSP-a pretvorilo u pravo vlasništva tužitelja. U odnosu na drugi uvjet tužitelj je u tužbi naveo da je očevidom koji je obavljen prije podnošenja tužbe utvrđeno da u objektu koji je bio predmet eksproprijacije žive tuženici koji su odgovarajući na tužbu istakli su prigovor nedostatka pasivne legitimacije s obzirom da oni nisu jedini nasljednici pok. P. V. te s obzirom da tužbom nije obuhvaćen ni drugi raniji vlasnik A. V. P. da u pravoj vlasničkoj tužbi, suprotno mišljenju tuženika, pasivno su legitimirane osobe koje se nalaze u posjedu stvari u vlasništvu tužitelja, što znači osobe za koje je tužitelj provedenom radnjom prije podnošenja tužbe (očevidom) utvrdio da su u posjedu kuće odnosno prizemlja i prvog kata zgrade, kako je to tužitelj zatražio, iako je po ocjeni ovog suda imao pravo tražiti ispražnjenje cijelog objekta koji je bio predmet eksproprijacije, a ne samo dvije etaže. Stoga je tužbeni zahtjev kojim je zatraženo ispražnjenje i predaja tužitelju slobodnih od osoba i stvari prizemlja i prvog kata kuće u S., anagrafske oznake K., izgrađene na čest. zem. 5375/2 k.o. S. trebalo u cijelosti prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude,

- da u odnosu na okolnost koju su tuženici istaknuli u podnesku od 31. prosinca 2015. da su tuženici u međuvremenu ishodili rješenje o izvedenom stanju od 14. kolovoza 2015. koje je postalo pravomoćno, te da se radi o rješenju kojim se ozakonjuje završena, zahtjevna, polugrađena stambena zgrada koja se sastoji od prizemlja, tri kata pod kosim krovom izgrađena na kat. čest. 3865/1 k.o. S., koja katastarska oznaka odgovara zemljišnoknjižnoj oznaci čest. zem. 5375 koja je bila predmet eksproprijacije, da se ne radi o rješenju koje ima bitan utjecaj na odlučivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja iz ovog predmeta jer to što je ozakonjena izgradnja cijele kuće koja je bila predmet eksproprijacije odnosno što je ''legalizirana'' ne znači da je tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 32. Zakona o postupanju s nezakonito izgrađenim zgradama („Narodne novine“ broj 86/12 i 143/13) rješenje o izvedenom stanju nema pravnih učinaka na vlasništvo i druga stvarna prava na zgradi za koju je doneseno i zemljište na kojem je ta zgrada izgrađena. U odredbi čl. 33. tog Zakona navedene su pravne posljedice ozakonjenja zgrade: završena zgrada, odnosno završeni dio zgrade za koju je doneseno rješenje o izvedenom stanju smatra se u smislu posebnog zakona postojećom građevinom te se zgrada, odnosno dio zgrade može sukladno posebnim propisima rabiti, rekonstruirati, priključiti na komunalne vodne građevine, elektroenergetsku mrežu i drugu infrastrukturu za obavljanje djelatnosti u istoj može se izdati rješenje prema posebnom zakonu te se prema posebnom zakonu može izdati potvrda da njezin posebni dio predstavlja samostalnu uporabnu cjelinu. Radi se o posljedicama koje nemaju bilo kakvog utjecaja na stečeno pravo vlasništva nad ekspropriranom zgradom,

- da su tuženici zajedno s ostalim nasljednicima ranijih vlasnika imali priliku stupanjem na snagu Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“ broj 9/94, 35/94, 112/00, 114/01, 79/06, 45/11 i 34/12, dalje - ZI) pokrenuti postupak iz odredbe čl. 48. tog Zakona za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji ako je eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978., ako do dana stupanja na snagu tog Zakona korisnik eksproprijacije nije izgradio objekt ili izveo radove radi kojih je nekretnina eksproprirana. Tuženici nisu ni tvrdili da je ovakav postupak bio pokrenut pa je sud zaključio da pravomoćno rješenje o eksproprijaciji nije poništeno. Postupak za poništenje rješenja o eksproprijaciji iz istih ili sličnih razloga mogao se pokrenuti i prema odredbama ranijih Zakona o eksproprijaciji koji su prestali važiti, što tuženici također nisu spominjali. I konačno, u odnosu na navod tuženika da su vlasništvo nad ekspropriranom zgradom oni stekli posjedovanjem kroz period duži od četrdeset (40) godina da tuženici nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji nisu mogli biti savjesni posjednici odnosno osobe koje ne znaju ili ne mogu znati da stvar koju posjeduju nije njegova, pa da dosjelošću nisu mogli steći pravo vlasništva eksproprirane nekretnine. Za stjecanje vlasništva dosjelošću, naime, potrebno je 20 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja za posjednika kojem je posjed barem pošten, a kako propisuje odredba čl. 159. st. 3. ZVDSP-a.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a, s time da valja žaliteljima odgovoriti da je sud prvog stupnja pravilno ocijenio pravne učinke pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji i zauzeo pravilno pravno shvaćanje da je tužitelj dokazao pravo vlasništva na prijeporu, jer je doneseno rješenje o eksproprijaciji stvorilo učinke na način da je došlo do prijelaza prijeporne nekretnine u društveno vlasništvo uz prestanak prava vlasništva ranijeg vlasnika, kako to proizlazi iz njegovog sadržaja, jer je pravomoćno rješenje o eksproprijaciji prema odredbama ZE-a bila osnova za prijelaz eksproprirane nekretnine u društveno vlasništvo i to čak neovisno je li doneseno rješenje za naknadu eksproprirane nekretnine i što nije izvršena promjena u katastarskoj evidenciji ili zemljišnim knjigama jer uknjižba ima tek značaj publiciranja izvanknjižnog prava vlasništva stečenog na originaran način na temelju zakona (v. odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 741/11), odnosno odluke nadležnog državnog tijela, ranije organa, pa prijašnji vlasnici nisu mogli s pravno relevantnim učincima takvog raspolaganja otuđiti ili opteretiti nekretninu obuhvaćenu rješenjem o eksproprijaciji, jer je eksproprijacijom nekretnina postala društveno vlasništvo u trenutku kada je rješenje o eksproprijaciji postalo pravomoćno, što u konkretnom slučaju znači da društveno vlasništvo na ekspropriranoj katnici nije moglo prestati nadogradnjom još dvije etaže s kosim krovom od strane 2. tuženika za vrijeme dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, a da li je 2. tuženik vlasnik nadograđenih etaža i s time povezanog suvlasništva nekretnine kao cjeline te da li ima pravo na posjed tog nadograđenog dijela nekretnine nije predmet spora u ovoj pravnoj stvari pa je irelevantno široko žalbeno ukazivanje na nadograđeni dio eksproprirane nekretnine glede kojeg se ne traži ispražnjenje.

Napominje se u odnosu na žalbene razloge koji se tiču eksproprijacije nekretnine da u ovom predmetu ne može biti riječi o poništenju pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji na temelju odredbe čl. 48. st. 2. ZI-a kojim rješenjem je eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do 22. ožujka 1978. jer, iako tuženici tvrde da do dana stupanja na snagu tog zakona korisnik eksproprijacije nije izgradio objekt ili izveo radove radi kojih je nekretnina eksproprirana, što je moglo biti osnova za poništenje rješenja, treba reći da je čl. 14. novele ZI-a iz 2006. brisan čl. 48. ZI-a u cijelosti, bez ostavljanja dodatnih rokova za traženje poništenja pravomoćnih rješenja o izvlaštenju, što znači da od tada to pravo više ne egzistira te da su prekludirani svi koji nisu podnijeli zahtjev. Dakle, svi ranije pokrenuti postupci poništenja rješenja o izvlaštenju (do 25. srpnja 2006.) dovršit će se sukladno ZI-a i na te zahtjeve se ne primjenjuje prekluzivni petogodišnji rok od pravomoćnosti rješenja o izvlaštenju, ali je nakon 25. srpnja 2006. prestalo pravo prijašnjih vlasnika na poništenje pravomoćnih rješenja o izvlaštenju. Time se iz razloga pravne sigurnosti (osiguravanje sigurnosti prometa nekretninama), ograničava pravo prijašnjeg vlasnika na traženje poništenja rješenja o izvlaštenju (v. odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/2799/2015).

             Glede pak činjenice da je u vrijeme eksproprijacije 2. tuženik bio u zemljišnoj knjizi formalnopravno upisan kao suvlasnik za 1/6 dijela nekretnine treba reći da je eksproprijacija provedena prema ocu P. i bratu A. V. kao stvarnim, zbiljskim suvlasnicima nekretnine u naravi kuće prizemnice s katom, što proizlazi iz upravnog spisa poglavito zapisnika od 11. listopada 1972. u kojem otac P. navodi da ga je sin I. obdario svim dijelom ugovorom od 23. ožujka 1965. u formi sudskog zapisnika II Ov-2195/65, te sudske nagodbe od 3. rujna 1975. u premetu I R-148/74 (list spisa 178), iskaza njegovog oca koje je dao tijekom upravnog postupka (list spisa 37 i 65) gdje se navodi kao punomoćnik sina A., a u podnesku od 23. lipnja 1986. i 18. kolovoza 1986. da nastupa kao punomoćnik oba sina, što sve skupa potvrđuje činjenicu da je 2. tuženik sasvim sigurno znao za raspolaganje oca i eksproprijaciju i konkludentno se suglasio s njom pa otuda činjenica da nije uspio u parnici radi proglašenja izvršenja nedopuštenim u predmetu istog suda broj P-1134/86, Gž-1392/88, Gž-2168/89 i I-3390/80 (list spisa 155 do 160 i 172), dakle, ne stoji peremptorni negirajući prigovor tuženika, koji se široko ponavlja i u žalbi, da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na prijeporu.

              Konačno, što se tiče činjenica i dokaza kojima se tek u žalbi ističe prigovor prava na poštivanje doma kazati je, imajući u vidu odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-738/2014 i U-III-2404/2015, čak neovisno o tome da to nije moguće isticati tek u žalbenoj fazi postupka (čl.352.st.1. ZPP-a), da iz spisa predmeta proizlazi da tuženici bjelodano imaju smještaj u drugoj i trećoj etaži predmetne kuće gdje nastavljaju živjeti.

Stoga je trebalo odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu temeljem     čl. 368. st. 1. ZPP-a, s time da je odluka o trošku žalbenog postupka u smislu čl. 166. st. 1. ZPP-a izostala jer tuženici nisu popisali trošak sastava žalbe.

U Zadru, 19. ožujka 2018.