Broj: Kž-954/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Vladimira Vinje i Mirjane Rigljan kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. G., zbog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – u daljnjem tekstu: KZ/11) u vezi s člankom 52. KZ/11, odlučujući o žalbi koju je okrivljeni M. G. podnio protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 30. kolovoza 2016. godine broj: K-582/16, u sjednici vijeća koja je bila održana dana 8. studenog 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba okrivljenog M. G. o d b i j a se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Općinski kazneni sud u Zagrebu donio je uvodno naznačenu prvostupanjsku presudu kojom je okrivljeni M. G. proglašen krivim zbog počinjenja produljenog kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavak 1. KZ/11 u vezi s člankom 52. toga Zakona, a koje je kazneno djelo inače u činjeničnom i pravnom smislu podrobno opisano u izreci prvostupanjske presude.

 

              Za ovo je kazneno djelo okrivljenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega mu je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 56. KZ/11 izrekao uvjetnu osudu i odredio da se izrečena zatvorska kazna neće izvršavati pod uvjetom da okrivljenik u roku od dvije godine, računajući od pravomoćnosti presude, ne počini novo kazneno djelo.

 

              Uz ovo, okrivljeniku je prvostupanjski sud odredio i posebnu obvezu u skladu s odredbom članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11 koja se sastoji u tome da je okrivljenik u roku od godine dana, računajući opet od pravomoćnosti presude, dužan oštećeniku TD T. d.o.o. iz Z. nadoknaditi štetu u iznosu od 9.925,48 kuna.

 

Ujedno je okrivljenik upozoren na zakonsku mogućnosti da se uvjetna osuda opozove ne bude li se pridržavao posebne obveze.

 

              Iza toga je sud odlučivao o imovinskopravnom zahtjevu te o troškovima provedenog postupka.

 

              Tako je s jedne strane oštećeniku TD T. d.o.o. iz Z. djelomično dosuđen imovinskopravni zahtjev i to u iznosu od 9.925,48 kuna u skladu s odredbom članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZKP/08), dok je s preostalim dijelom svojeg zahtjeva oštećenik upućen u parnicu.

 

              S druge strane, okrivljenik je obvezan na plaćanje troškova postupka u skladu s odredbom članka 148. stavak 1. ZKP/08. Ti su troškovi odmjereni u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, dok će o nagradi i nužnim izdacima opunomoćenika oštećenika, koje je troškove okrivljenik također dužan platiti, sud odlučiti naknadno, posebnim rješenjem.

 

              Protiv ove presude žalbu je podnio okrivljeni M. G. putem svojeg branitelja G. B., odvjetnika iz Z. Žalba je podnesena zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona, te zbog odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu. U žalbi je predloženo da se prvostupanjska presuda preinači i u odnosu na okrivljenika odbije optužba ili, podredno, da se ta ista presuda preinači i okrivljenik oslobodi od optužbe za djelo iz izmijenjene optužnice.

 

              Na ovu žalbu odgovora nije bilo.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća ovog suda drugog stupnja spis predmeta bio je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. Tako je propisano odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08.

 

              Okrivljenikova žalba nije osnovana jer njezinim navodima nije dovedena u pitanje utemeljenost prvostupanjske presude.

 

              Posebno nije u pravu žalitelj kad prvostupanjskom sudu zamjera da je počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 10. ZKP/08, tvrdeći kako je svojom presudom taj sud povrijedio odredbu članka 13. istog Zakona, prema kojoj se presuda ne može izmijeniti na štetu okrivljenika povodom pravnog lijeka koji je bio izjavljen samo u njegovu korist.

 

              Povredu ovog posljednjeg zakonskog načela žalitelj nalazi u tome što je u ponovljenom postupku, nakon što je prethodna presuda bila ukinuta po žalbi okrivljenika, sud prvoga stupnja okrivljeniku izrekao posebnu obvezu naknade štete (članak 62. stavak 1. točka 1. KZ/11) koje u prethodnoj, ukinutoj prvostupanjskoj presudi nije bilo (već je sud prvog stupnja okrivljeniku tada uz uvjetnu osudu izrekao tzv. dvostruki uvjet, vezan za naknadu štete oštećeniku). Kako u toj prethodnoj, ukinutoj prvostupanjskoj presudi posebna obveza nije bila izrečena, žalitelj smatra da se ona nije smjela izreći niti u ponovljenom postupku te da je sud prvoga stupnja, kad je tu posebnu obvezu ipak izrekao, povrijedio odredbu članka 13. ZKP/08.

 

              Žaliteljevo se rezoniranje ne može prihvatiti: činjenica je da je prvostupanjski sud u prethodnom suđenju (koje je, kako je već rečeno, rezultiralo ukidanjem presude po žalbi okrivljenika) protivno zakonskim odredbama izrekao tzv. dvostruki uvjet koji se prema odredbama KZ/11 nije više mogao izreći, pa je to u ponovljenom postupku taj sud ispravio izricanjem posebne obveze.

 

              I jedno i drugo, naime i obveza iz tzv. dvostrukog uvjeta iz uvjetne osude kao i posebna obveza iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11 imaju identičan cilj i svrhu, naime okrivljenikovu obvezu obeštećenja oštećenika. Smisao i jedne i druge obveze je potpuno ista, a i u jednom i u drugom slučaju se uz neispunjenje obveze naknade štete vezuje mogućnost opoziva izrečene uvjetne osude. I u jednom i u drugom se slučaju okrivljenika presudom upozorava na mogućnost opozivanja uvjetne osude ukoliko rečenu obvezu u zadanom vremenu ne izvrši.

 

              Stoga se nikako ne može kazati da bi sud prvoga stupnja postupio protivno odredbi članka 13. ZKP/08, odn. da bi počinio apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 10. istog Zakona, kao što to tvrdi žalitelj u tom dijelu svoje žalbe, već je na opisani način samo bila u ponovljenom postupku ispravljena pogreška iz prethodne, ukinute presude.

 

              Izricanjem posebne obveze umjesto tzv. dvostrukog uvjeta (koji više u zakonu ne egzistira), a jedno i drugo vezano za obvezu naknade štete oštećeniku, okrivljenik nije došao u nepovoljniji položaj u odnosu na prvu presudu jer se i jednom i drugom mjerom određuje potpuno isto.

 

              Prema iznesenom, navod žalbe o tome kako je prvostupanjski sud povrijedio odredbu članka 13. ZKP/08 uopće ne stoji.

 

              Jednako tako nije u pravu žalitelj kad tvrdi da je u pobijanoj presudi počinjenja daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka (žalitelj vjerojatno misli na onu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08). Ta bi se postupovna povreda trebala sastojati u navodnom proturječju između izreke presude i njezinih razloga glede vrijednosti dva mobitela o kojima je riječ. Naime, iznos na kojega upozorava žalitelj – 3.095,00 kuna – spominje se u prvostupanjskoj presudi na str. 9 isključivo u svrhu eksplikacije utvrđenja suda o ukupnoj svoti za koju je oštećenik TD T. d.o.o. iz Z. oštećen, pa navedeni iznos predstavlja samo naznaku tržišne cijene predmetnih mobitela (za razliku od iznosa od po 1.800,00 kuna koliko je iznosila cijena svakog od dva mobitela na temelju pretplatničkog ugovora).

 

              Nikakve tu kontradikcije nema, a što sasvim jasno proizlazi iz navoda presude (str. 9, prvi pasus), koji se odnose na izračun štete, tako da nije ostvarena niti ova bitna postupovna povreda.

 

              Žalbeni navod povrede kaznenog zakona kojeg iznosi žalitelj svodi se na tvrdnju da je sud prvoga stupnja na štetu žalitelja, okrivljenog G., povrijedio kazneni zakon kad je zbrajao vrijednost dvaju mobitela; po mišljenju žalitelja radi se "….o maloj koristi za optuženika…." (str. 2 žalbe), pa on misli da se kazneni progon zbog toga nije mogao voditi po službenoj dužnosti.

 

              No, kod toga žalitelj potpuno gubi iz vida činjenicu da se kazneno djelo prijevare iz presude ne odnosi samo na stjecanje mobitela od strane počinitelja kaznenog djela, tj. okrivljenog G. i neidentificirane ženske osobe, već i na nepovlasno korištenje mobilnih uređaja, odn. neovlašteno ostvarivanje telekomunikacionog prometa.

 

Zbog toga je u djelu obuhvaćena kako vrijednost prijevarnim putem pribavljenih mobilnih uređaja, tako i ostvarena vrijednost telekomunikacijskog prometa. Zbog toga se niti ne može tvrditi da bi ovdje bila riječ o kaznenom djelu prijevare, ali onom iz stavka 3. članka 236. KZ/11 (tzv. sitno djelo prijevare).

 

              Ovaj je sud drugoga stupnja, dakle, našao da su u ovom predmetu ispravno primijenjene odredbe materijalnog prava te da nije osnovan žalbeni navod okrivljenika o počinjenju neke povrede kaznenoga zakona.

 

              Što se tiče činjenica odn. činjeničnog stanja u predmetu, tu se žalitelj prvenstveno poziva na nepostojanje izravnih dokaza za pojedine komponente optuženja. Najprije on ovdje spominje tvrdnju koja se odnosi na njegovo, okrivljenikovo, pribavljanje osobne iskaznice na ime K. G., zatim za navod izmijenjene optužnice da je upravo on, okrivljeni G., bio u prodavaonici TD T. F. d.o.o. (na I. t. … u Z.) te naposljetku i za tvrdnju optuženja da je (i) okrivljenik koristio mobitele i SIM kartice te ostvarivao pozive koje navodi oštećena tvrtka u svojoj dokumentaciji.

 

              Okrivljenik je ovdje u pravu, ali samo onda kad tvrdi da za naprijed iznesene sastojke optuženja nije bilo izravnih, direktnih dokaza.

 

              No, to ne znači da bi prvostupanjski sud samo zbog toga činjenično stanje u predmetu utvrdio na pogrešan način.

 

              Žalitelju mora biti jasno da nisu samo ovakvi, izravni dokazi na kakvima on u žalbi inzistira, jedino dokazno sredstvo, već da u svrhu dokazivanja sud može upotrijebiti i indicije pomoću kojih se izvode zaključci o nekoj činjenici bitnoj za presuđenje.

 

              Upravo tako je postupio i prvostupanjski sud kad je svaku od ranije spomenute tri okolnosti utvrđivao posrednim putem, uz pomoć i na temelju indicija.

 

              Tako se za pribavljanje osobne iskaznice na ime K. G. (inače okrivljenikove rođakinje) u optužnici niti ne navodi konkretan način na koji je okrivljenik tu ispravu pribavio, ali je zato sud prvoga stupnja na temelju analize svih relevantnih okolnosti utvrdio (str. 7 presude) da je upravo on, okrivljeni G., a ne netko drugi, došao u posjed spomenute osobne iskaznice te da je na temelju nje neidentificirana ženska osoba koja je s njim bila u poslovnicama kasnije sklopila pretplatničke ugovore iz izmijenjene optužnice.

 

              I preostale dvije okolnosti na kojima inzistira žalitelj u ovom dijelu svoje žalbe bile su vrlo pozorno analizirane od strane suda prvoga stupnja (str. 8–9 osporene presude) te je, naročito prilikom obrazlaganja pravne konstrukcije produljenog kaznenog djela, u presudi ukazano na potpuno identičan modus operandi počinitelja.

 

Potpuno je opravdano stoga prvostupanjski sud isključio mogućnost da bi se u drugom događaju, (poslovnica na I. t. u Z., na što upire žalitelj) uopće moglo raditi o nekom drugom muškarcu – supočinitelju kaznenog djela.

              Nema, dakle, govora o tome da bi prvostupanjski sud bitne činjenice u ovom kaznenom postupku utvrdio na pogrešan način, kao što to bez osnove tvrdi žalitelj u svojoj žalbi.

 

              Budući da je na ovako pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud, kao što je već ranije rečeno u ovoj drugostupanjskoj odluci, isto tako pravilno primijenio odgovarajuće odredbe materijalnog prava odn. kaznenog zakona, zaključiti je da niti ovi žalbeni navodi nisu utemeljeni.

 

              I na koncu, žalbenu osnovu odluke o kazni žalitelj u žalbi samo nominalno spominje. On pritom uopće ne obrazlaže u čemu bi to prvostupanjski sud pogrešno postupio kad je odmjeravao kaznu okrivljeniku za djelo za koje je ovaj proglašen krivim.

 

              Zbog toga je, ali i s obzirom na odredbu članka 478. ZKP/08, ovaj sud drugoga stupnja osporenu presudu podvrgnuo ocjeni i u dijelu koji se odnosi na kaznu.

 

              Nađeno je da je okrivljenom M. G. izrečena adekvatna i na zakonu utemeljena kazna.

 

              Ovo proizlazi iz činjenice da je prvostupanjski sud odluku o kazni bazirao na pravilno utvrđenim i isto tako pravilno valoriziranim okolnostima koje imaju utjecaja na odluku da kazna za počinitelja kaznenog djela bude lakša ili teža. Tako je taj sud okrivljenom G. uzeo u obzir činjenicu da do sada nije bio osuđivan, a kao otegotno mu je cijenio činjenicu da je djelo počinio na štetu svoje rođakinje (zbog korištenja njezine osobne iskaznice).

 

              Ovako utvrđene okolnosti rezultirale su pravilno odmjerenom kaznom: i zatvorska kazna koja je okrivljeniku izrečena za djelo za koje je proglašen krivim (u trajanju od šest mjeseci), isto kao i odluka suda prvoga stupnja da nema potrebe za izvršavanjem navedene kazne, s obzirom na ličnost počinitelja (uvjetna osuda), ima svoje puno opravdanje u spomenutoj analizi, pa je doista riječ o pravilno odmjerenoj kazni.

 

Izrečenu uvjetnu osudu valja svakako sagledati u ukupnosti s posebnom obvezom iz članka 62. stavak 1. točka 1. KZ/11 koja se sastoji u okrivljenikovoj dužnosti naknade štete oštećeniku te će pridržavanjem uvjeta iz uvjetne osude i onoga što mu je naloženo posebnom obvezom okrivljenik dokazati da je bilo mjesta odluci da se ne pristupa izvršavanju izrečene zatvorska kazne.

 

              Zbog toga ovaj sud drugoga stupnja nalazi da je ona kazna za koju se je odlučio prvostupanjski sud u potpunosti primjerena i počinjenom djelu, kao i ličnosti okrivljenog G. kao njegovog počinitelja.

 

              Sve izloženo upućuje na zaključak da navodi žalbe okrivljenika M. G. protiv prvostupanjske presude nisu utemeljeni.

 

              S obzirom na to, kao i na činjenicu da nije utvrđeno postojanje povreda zakona kakve ima u vidu odredba članka 476. stavak 1. ZKP/08, bilo je potrebno žalbu okrivljenog M. G. protiv prvostupanjske presude odbiti kao neosnovanu, a tu presudu potvrditi u skladu s odredbom članka 482. ZKP/08.

 

U Zagrebu, 8. studenog 2016. godine