Broj: Kž 415/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 29. studenog 2016. broj K 63/16, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 12. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog D. P. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi D. P. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine, na temelju članka 131. stavka 3. i članka 127 stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. -  dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi D. P. osobno i po branitelju, odvjetniku H. K., bez navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i optuženika pusti na slobodu.

 

Žalba nije osnovana.

 

Iako optuženik u žalbi ne navodi žalbenu osnovu, iz sadržaja proizlazi da  žalbenim navodima isključivo upire na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju, tražeći preocjenu utvrđenih okolnosti, smatrajući da iste, nakon donošenja nepravomoćne presude, ne opravdavaju postojanje opasnosti od bijega i ponavljanja kaznenog djela od strane optuženog D. P.

 

Protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da na strani optuženog D. P. i nakon izricanja nepravomoćne presude postoje razlozi za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., a za svoju odluku dao je valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Tako postojanje onih osobitih okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega optuženog D. P., u slučaju njegovog puštanja na slobodu, a zbog čega je optuženom D. P. sud prvog stupanja, nakon izricanja nepravomoćne presude, produljio istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., sud prvog stupnja ispravno temelji na okolnostima da je optuženi D. P. državljanin Republike Srbije s prijavljenim prebivalištem u Republici Srbiji, a bez reguliranog statusa u Republici Hrvatskoj. Optuženik nije poslovno vezan uz područje Republike Hrvatske jer niti je zaposlen u Republici Hrvatskoj niti u Republici Hrvatskoj obavlja poslovnu djelatnost. U Republici Hrvatskoj ne ostvaruje prihode i u Republici Hrvatskoj nema vrjednije imovine da bi uz nju bio vezan, pa sve navedene okolnosti, dovedene u vezu s činjenicom da je optuženik u ovom kaznenom postupku nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a ista kazna mu je nepravomoćno izrečena i presudom Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2016., u kaznenom predmetu broj K-41/16, predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje realne opasnosti da će optuženi D. P., u slučaju puštanja na slobodu, napustiti područje Republike Hrvatske i time postati nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske.

 

Pri tome pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju realne i konkretne opasnosti od bijega optuženika nije dovedena u sumnju njegovim žalbenim navodom optuženika o vezanosti uz područje Republike Hrvatske jer da bi on, u slučaju puštanja na slobodu, živio na adresi svoje zaručnice A. T. u Z., u vezi čega je ona dala izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika. To iz razloga što navedena okolnost ne mijenja činjenicu da se optuženik neovlašteno nalazi na području Republike Hrvatske i da u Republici Hrvatskoj nema reguliran status. K tome, optuženik u žalbi navodi i to da se nema gdje vratiti u Republiku Srbiju, pa to pokazuje da optuženik čak nije vezan niti za područje države čiji je državljanin. Dakle, sve prethodno navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje opasnosti od bijega optuženog D. P.

 

U odnosu na postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno naveo da je optuženik osuđivana osoba budući da je prema izvodu iz kaznene evidencije Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske neosuđivana osoba, a da je presuda u predmetu Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2016. broj K-41/16 nepravomoćna.

 

Međutim, žalitelj gubi iz vida da kaznenu evidenciju vode nadležna tijela države za državljane svoje države kao i za strane državljane te osobe bez državljanstva koji su pravomoćno osuđeni zbog počinjenja kaznenih djela od strane sudova te države. Budući da je optuženi D. P. državljanin Republike Srbije, podatke o njegovoj osuđivanosti vode nadležna tijela Republike Srbije, a ne Republike Hrvatske.

 

Tako je prema podacima u spisu (izvadak iz kaznene evidencije Republike Srbije za optuženog D. P., list 236. spisa) optuženik višestruko osuđivana osoba i to čak i za istovrsno kazneno djelo za koje je nepravomoćno osuđen i u ovom postupku, kao i u postupku Županijskog suda u Zagrebu broj K-41/16. Dakle, optuženik je specijalni povratnik u činjenju kaznenih djela, time da niti izrečena višegodišnja kazna zatvora nije utjecala na optuženika da svoje ponašanje uskladi s društvenim normama. Pri tome, a kako to proizlazi iz izvatka iz kaznene evidencije Republike Srbije za optuženog D. P., nije nastupila rehabilitacija svih kazni kako to optuženik navodi i koju on pogrešno naziva zastarom.

 

Isto tako, a u odnosu na žalbeni navod optuženikove neosuđivanosti, svakako je potrebno istaknuti i to da je optuženi D. P. proglašen krivim presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 21. listopada 2016. broj K-1586/16-2, a koja presuda je postala pravomoćna 8. studenog 2016. Tom presudom optuženik je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 271. stavak 1. KZ/11, a što pokazuje da je optuženik, suprotno žalbenim navodima o neosuđivanosti, ipak osoba koja je osuđena i u Republici Hrvatskoj.

 

Stoga, kad se prethodno navedene okolnosti dovedu u vezu s time da je optuženik nezaposlen, bez prihoda i imovine, onda sve te okolnosti opravdavaju bojazan da će on boravkom na slobodi nastaviti s činjenjem kaznenih djela, motiviran pribavljanjem sredstava za podmirenje životnih potreba, pa je osnovano prvostupanjski sud produljio istražni zatvor protiv optuženog D. P. i iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

 

Ni načelo razmjernosti, a na čiju povredu optuženik također upire žalbom, imajući na umu sve okolnosti iz članka 122. stavka 2. ZKP/08, za sada nije povrijeđeno.

 

Nadalje, a s obzirom na brojnost, značaj i karakter okolnosti koje upućuju na opasnost od ponavljanja djela na strani optuženog D. P., kao i opasnost od njegovog bijega, a zbog čega je nužna primjena istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se za sada ista svrha ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, a s obzirom na to da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 12. prosinca 2016.