Broj: Kž-Us 111/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog V. J. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 295. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbama okrivljenog V. J., okrivljenog M. O. i okrivljenog Ž. B. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 16. svibnja 2016. broj Kov-Us-6/2015, u sjednici održanoj 14. prosinca 2016.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe okrivljenog V. J., okrivljenog M. O. i okrivljenog Ž. B.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Rijeci odbijen je prijedlog okrivljenog V. J. za izdvajanje iz spisa, kao nezakonitih dokaza, dokaza označenih u optužnici pod brojevima 011. (ispravno bi bilo 1.) do 212., odnosno svih dokaza proizašlih iz naloga kojima je određeno provođenje, proširenje i produljenje posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana te iz naloga kojima se nalaže operateru javnih komunikacijskih usluga da izvrši provjeru istovjetnosti, trajanja i učestalosti komunikacije s određenim elektroničkim adresama, koji nalozi su doneseni od strane suca istrage Županijskog suda u Rijeci pod brojem Kir-Us-15/14 i Kir-Us-57/14, a na koje se u optužnici poziva Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni V. J. po branitelju, odvjetniku K. D., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da se pobijano rješenje preinači i iz ispisa predmeta izdvoje kao nezakoniti dokazi, svi dokazi naznačeni u pisanom prijedlogu okrivljenog V. J. od 12. svibnja 2016. (list 133. do 137. spisa).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio i okrivljeni M. O. po braniteljici, odvjetnici J. N., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

 

Žalbu je protiv tog rješenja podnio i okrivljeni Ž. B. po branitelju, odvjetniku N. S., bez navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te „da se protiv B. Ž. kazneni postupak obustavi.“.

 

U skladu s odredbom članka 474. stavkom 1. u vezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. -  dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Naime, nije u pravu okrivljeni V. J. kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08, tvrdi da u obrazloženju pobijanog rješenja nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno da prvostupanjski sud nije dovoljno argumentirano obrazložio zašto stavovi obrane okrivljenog V. J. izneseni u prijedlogu za izdvajanje dokaza od 12. svibnja 2016. nisu osnovani. Suprotno takvom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je dao vrlo jasne, određene i dostatne razloge za svoju odluku.

 

Prema tome, u pobijanom rješenju nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju ističe okrivljeni V. J., a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 nije nađeno da bi bila počinjena neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Okrivljeni V. J. iako kao žalbene osnove ne ističe pogrešno utvrđeno činjenično stanje sadržajem žalbe upire i na tu povredu smatrajući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o zakonitim dokazima. Pri tome opširno ponavlja razloge iznesene u prijedlogu za izdvajanje dokaza od 12. svibnja 2016.

 

Međutim, činjenično stanje u pobijanom rješenju nije pogrešno utvrđeno budući da je sudac istrage Županijskog suda u Rijeci donio 26. svibnja 2014. nalog o provođenju posebnih dokaznih radnji broj Kir-Us-51/14 na temelju zahtjeva USKOK-a od 26. svibnja 2014. broj Pov-47/14 koji je sadržavao konkretne činjenice i podatke, i to između ostalih, zabilježenih provođenjem posebnih dokaznih radnji u predmetu Županijskog suda u Rijeci broj Kir-Us-63/12, a koji su ukazivali na postojanje osnova sumnje da je V. J. iskorištavanjem službenog položaja policijskog službenika Policijske uprave ... počinio određena kaznena djela iz članka 334. ZKP/08. Stoga je neosnovan žalbeni navod okrivljenog V. J. da bi se zahtjev USKOK-a, a time onda i nalog suca istrage, temeljio na paušalnim i neistinitim tvrdnjama tipa „rekla-kazala“.

 

Okolnost da rezultati primjene provedenih posebnih dokaznih radnji upućuju na počinjenje drugih kataloških kaznenih djela iz članka 334. ZKP/08 od onih navedenih u nalogu, a što u žalbi također ističe okrivljeni V. J., ne predstavlja zapreku da se nalazi do kojih se došlo poduzetim posebnim dokaznim radnjama ne bi mogli koristiti kao valjan dokaz u postupku koji je pokrenut zbog tih novootkrivenih kataloških kaznenih djela i to kako u odnosu na osobu na koju se nalog odnosi tako i u odnosu na druge osobe.

 

Isto tako, osim navođenja saznanja koja ukazuju na postojanje osnova sumnje da je V. J. činio određena kaznena djela navedena u članku 334. ZKP/08, sudac istrage je u nalogu od 26. svibnja 2014. broj Kir-Us-61/14 obrazložio i da se istraga ne bi mogla provesti na drugi način, a s obzirom na tadašnji položaj V. J. kao policijskog službenika u sastavu PU ...e, Sektora kriminalističke policije, koji upravo u djelokrugu svojih poslova provodi posebne mjere, donosi odluke i provodi kriminalistička istraživanja kao što i sudjeluje u planiranju istih.

 

Slijedom navedenog, nalog suca istrage od 26. svibnja 2014. broj Kir-Us-51/14 sadržava jasne, određene i dostatne razloge kako u odnosu na postojanje osnova sumnje tako i u odnosu na okolnosti zbog kojih sudac istrage zaključuje da se izvidi ne bi mogli provesti na drugi način, a navedeno sadržavaju i ostali nalozi suca istrage od 11. lipnja 2014., 26. kolovoza 2014., 2. rujna 2014. i 26. studenog 2014. dok nalog suca istrage od 6. lipnja 2014. sadržava podatke iz članka 339.a stavka 7. ZKP/08.

 

Žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja također ističe i okrivljeni M. O. smatrajući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda o zakonitosti dokaza čije izdvajanje je obrana predlagala jer nalog suca istrage od 26. svibnja 2014. broj Kir-Us-51/14 nije pravilno obrazložen u smislu članka 332. stavka 1. ZKP/08 budući da tek sumarno interpretira sadržaj zahtjeva USKOK-a. Isto tako taj nalog kao i ostali nalozi, prema mišljenju okrivljenog M. O., ne sadrže suštinsku ocjenu navoda sadržanih u zahtjevu USKOK-a, a sudac istrage nije obrazložio ni razmjernost između težine i vrste posebne dokazne radnje čija se primjena tražila prema tada osumnjičenom V. J.

 

Suprotno žalbenim navodima okrivljenog M. O., prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nalog suca istrage Županijskog suda u Rijeci od 26. svibnja 2014. broj Kir-Us-61/14 sadržava jasne, određene i dostatne razloge propisane ZKP/08 kao što te razloge sadržavaju i ostali nalozi čija se zakonitost osporava. Okolnost da su neki nalozi opširnije obrazloženi ne dovodi u pitanje zakonitost onih naloga koji nisu obrazloženi na taj način, ali sadržavaju jasne i dostatne razloge.

 

Okrivljeni M. O. posebno ističe da nalog suca istrage od 26. studenog 2014. broj Kir-Us-51/14 sadrži njegovo ime i prezime, ali da u istome nije sadržano obrazloženje činjenica iz kojih proizlazi potreba poduzimanja posebnih dokaznih radnji kao ni obrazloženje roka produljenja primjene posebnih dokaznih radnji, pa da je takva odluka suca istrage u odnosu na njega arbitrarna.

 

Odluka suca istrage o produljenju primjene posebnih dokaznih radnji od 26. studenog 2014. u odnosu na M. O. nije bila arbitrarna. Naime, sudac istrage je navedenom odlukom produljio primjenu posebnih dokaznih radnji koje su prema M. O. i J. C. određene rješenjem od 2. rujna 2016. time da je istim rješenjem produljena primjena posebnih dokaznih radnji i prema V. J., a koje su u odnosu na V. J. određene rješenjima od 26. svibnja 2014. i 11. lipnja 2014. te produljene rješenjem od 26. kolovoza 2014. U rješenju od 26. studenog 2014. su navedeni razlozi kako u odnosu na postojanje osnova sumnje u počinjenje kaznenih djela iz članka 334. ZKP/08 tako i u odnosu na okolnosti zbog kojih sudac istrage zaključuje da se izvidi u tom konkretnom slučaju ne bi mogli provesti na drugi način, a koji su vezani uz tadašnji položaj i opseg poslova V. J. kao policijskog službenika PU ... Iz izreke tog rješenja, ali i obrazloženja rješenja jasno proizlazi da se nalog suca istrage odnosi na osumnjičene V. J., M. O. i J. C. Što se tiče roka trajanja primjene posebne dokazne radnje, iako je nalogom od 26. studenog 2014. produljena primjena posebnih dokaznih radnji daljnja tri mjeseca i to do 26. veljače 2015., a sukladno odredbi članka 335. stavka 3. ZKP/08., njihova primjena je obustavljena nalogom suca istrage od 11. prosinca 2014.

 

Na kraju, nije osnovan ni žalbeni prigovor okrivljenog M. O. da u nalogu suca istrage od 26. svibnja 2014. broj Kir-Us-51/14 nedostaje obrazloženje razmjernosti između težine i vrste posebne dokazne radnje te posljedice njihove primjene na temeljna prava i slobode osumnjičenika. Naime, iz sadržaja obrazloženja naloga jasno je da je sudac istrage vodio računa o razmjernosti između težine i vrste posebne dokazne radnje čija se primjena prema osumnjičenom tražila te posljedica koje bi one proizvele u pogledu temeljnih prava i sloboda osumnjičenika, a sve dovedeno u vezu s težinom kaznenih djela za koja se V. J. sumnjičio.

 

Procjenjujući valjanost provedbe posebnih dokaznih radnji u ovom konkretnom slučaju ne samo u onoj mjeri koja je relevantna za pitanje dopuštenost dokaza pribavljenih tim mjerama nego i ispitivanjem ustavnih te konvencijskih pretpostavki vezanih uz navode okrivljenog M. O. o proizvoljnom miješanju u prava okrivljenika iz članka 35. i 36. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98.,  113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01., 76/10., 85/10. i 05/14. - dalje u tekstu: Ustav) kao i članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06. - dalje u tekstu: EKLJP), utvrđeno je da nije došlo do povrede ustavnih i konvencijskih prava okrivljenika.

 

Naime, nije sporno da je primjenom posebnih dokaznih radnji u ovom konkretnom slučaju  došlo do miješanja u ostvarivanje prava pojedinca zagarantiranih člankom 8. stavkom 1. EKLJP i to prava „privatnog života“ i „dopisivanja“, ali je takvo miješnje bilo u skladu s člankom 8. stavkom 2. EKLJP jer je bilo u skladu sa zakonom i nužno u demokratskom društvu. Miješanje je bilo u skladu sa zakonom jer je provedeno na zakonom propisan način, a zakonske odredbe su u pogledu mogućnosti miješanja u ta prava u skladu s vladavinom prava i dostupne su svim građanima. Zakon je u pogledu miješanja u ta prava u skladu s vladavinom prava jer ZKP/08 jasno propisuje pretpostavke primjene posebnih dokaznih radnji, a u odnosu na osumnjičenog V. J. kao osobu na koju se miješanje odnosilo ne samo da je zakon u ovom konkretnom slučaju bio dostupan i predvidiv već je ta osoba taj zakon u svakodnevnom poslu kao policijski službenik i primjenjivala. Stoga je primjena posebnih dokaznih radnji u ovom konkretnom slučaju bila opravdana, a prigovor okrivljenog M. O. da sudac istrage nije postupao u skladu s postupcima predviđenim zakonom, posebice onima vezanima uz učinkovitu procjenu je li uporaba tajnog nadzora bila nužna i opravdana i jesu li nalozi bili obrazloženi, jest neosnovan, a s obzirom na sve prethodno navedeno.

 

U odnosu na žalbu okrivljenog Ž. B. potrebno je napomenuti da taj okrivljenik ne ističe žalbene osnove, a u pogledu žalbenih prigovora navodi da se u cijelosti pridružuje navodima okrivljenog V. J., pa se u odnosu na žalbu ovog okrivljenika, radi nepotrebnog ponavljanja, upućuje na obrazloženje ovog rješenja u odnosu na žalbene prigovore okrivljenog V. J.

 

Slijedom navedenog, valjalo je žalbe okrivljenog V. J., okrivljenog M. O. i okrivljenog Ž. B. kao neosnovane odbiti te, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 14. prosinca 2016.