Broj: Kž 492/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog G. R., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u svezi s člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 15. lipnja 2016. broj K-26/08 (Kv I-431/15), u sjednici održanoj 14. prosinca 2016.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog G. R.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Rijeci odbijen je kao neosnovan zahtjev osuđenog G. R. za obnovu kaznenog postupka dovršenog presudom tog suda od 26. ožujka 2012. broj K-26/08 koja je preinačena u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 1. listopada 2013. broj I Kž 796/12, a kojom je G. R., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u svezi članka 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11. i 144/12.), osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, a u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 19. veljače 2008. do 19. ožujka 2008.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni G. R., ne navodeći žalbenu osnovu ni prijedlog kako postupiti s pobijanim rješenjem.

              Na temelju članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. -  dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Naime, iako osuđeni G. R. ne navodi žalbene osnove, iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da okolnosti koje je osuđenik naveo u zahtjevu za obnovu kaznenog postupka ne predstavljaju one okolnosti u smislu članka 498. stavka 1. točke 4. ZKP/08 koje bi očito dovele do blaže osude.

              Međutim, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da okolnosti zdravstvenog stanja osuđenog G. R., a kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije koju je osuđenik priložio uz zahtjev za obnovu kaznenog postupka kao i žalbu, nisu takve prirode da bi očito dovele do blaže kazne. To iz razloga što podaci o zdravstvenom stanju osuđenika potvrđuju da on i nadalje ima određenih zdravstvenih teškoća koje su posljedica kroničnih bolesti, ali zdravstveno stanje G. R. je bila okolnost koja je cijenjena kao olakotna prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije. Isto tako, zatraženo je očitovanje o zdravstvenom stanju osuđenika tijekom izdržavanja kazne zatvora te je sud obaviješten da je osuđenik u redovitom liječničkom tretmanu, prima supstitucijsku terapiju metadonom i psihofarmake te je bez posebnih zdravstvenih tegoba. U odnosu na pojavu bazalioma, oni su operirani kao što ih je osuđenik operirao i prije početka izdržavanja kazne zatvora, a zbog tegoba uzrokovanih proširenim venama nogu naručen je vaskularnom kirurgu. U odnosu na psihičke poteškoće koje proizlaze iz poremećaja osobnosti i prekomjernog uzimanja opijata, isti se rješavaju putem psihijatra. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se u slučaju zdravstvenog stanja osuđenog G. R. ne radi o daljnjem narušavanju zdravlja u mjeri koja bi sada predstavljala one okolnosti nastale nakon izricanja pravomoćne presude, a koje bi očito dovele do blaže kazne.

              U odnosu na osuđenikov navod o tome da je on tek sada, nakon pravomoćnosti presude, spreman otkriti identitet osobe od koje je nabavio opojnu drogu, pa navodi ime i prezime te osobe, smatrajući da se radi o okolnosti zbog koje bi, da ju je iznio na raspravi, bio „… puno, puno blaže kažnjen!“, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da navedena okolnost, a s obzirom na inkriminaciju zbog koje je G. R. nakon provedenog postupka proglašen krivim, ne bi očito dovela do blaže osude. K tome, s podatkom o identitetu osobe od koje je osuđeni G. R., prema vlastitom kazivanju, navodno nabavio opojnu drogu, osuđenik očito manipulira budući da u zahtjevu za obnovu postupka objašnjava da ta osoba nije postupila po njihovom dogovoru jer mu je „… isti obečao za šutnju, platiti advokata da me izvuče iz zatvora, ako to ne uspije onda njegovu zaštitu u zatvoru i novac na kantini za cigare i.t.d. Ali to se nije desilo ništa od navedenog! Nego me isti diler vrijeđa i angažira advokata jer sam se ja njemu usudijo napisati pismo (…) Ja sam tražijo da mi kupuje duhan i da me ne omalovažava pred ostalim zatvorenicima, navodeći u pismu da sam već 2 puta lagao kod suca Uskoka (…) da bi ga zaštitijo od kaznene odgovornosti…". Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja okolnost identiteta osobe od koje je osuđenik navodno nabavio opojnu drogu, ne predstavlja okolnost koja bi očito dovela do blaže osude.

              Na kraju, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u pitanje ni žalbenim navodima kojima osuđenik ponavlja navode iz zahtjeva za obnovu postupka o motivu počinjenja kaznenog djela objašnjavajući da je kazneno djelo počinio pod utjecajem ovisnosti o opojnim drogama samo da bi došao do opojne droge za konzumaciju, a ne radi pribavljanja protupravne imovinske koristi. Međutim, potrebno je ukazati da smisao ove, tzv. neprave obnove kaznenog postupka kao izvanrednog pravnog lijeka nije ponovno ispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja koje je već bilo predmetom ocjene drugostupanjskog suda, nego da se u slučaju nakon pravomoćnosti presude pojave okolnosti iz čl. 498. st. 1. toč. 4. ZKP/08 koje bi očito dovele do blaže osude, a o tome se u ovom konkretnom slučaju ne radi. Naime, ovisnost opt. G. R. sud je utvrdio tijekom kaznenog postupka i istu je cijenio kao olakotnu okolnost prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije, pa se ne radi o novoj okolnosti u smislu citirane zakonske odredbe.

Slijedom navedenog, budući da žalba osuđenika nije osnovana i da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08 nisu utvrđene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci rješenja.

Zagreb, 14. prosinca 2016.