Broj: Kž-905/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sonje Brešković Balent kao predsjednice vijeća te Vladimira Vinje i Mirjane Rigljan kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog B. M., zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi koju je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu podnijelo protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 9. rujna 2016. godine broj: K-873/16, u sjednici vijeća koja je bila održana dana 20. prosinca 2016. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalba državnog odvjetnika o d b i j a se kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu koja je uvodno naznačena odbijena je optužba protiv okrivljenog B. M. zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavak 2. KZ/97, a kako je to prvostupanjski sud sve podrobno naveo u pravnom i u činjeničnom smislu u izreci te presude.

 

              Sama je presuda donesena pozivom na odredbu članka 452. točka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZKP/08).

 

              U skladu s takvom odlukom, prvostupanjski je sud oštećenika TD T. d.d. iz Z. uputio da u smislu odredbe članka 158. stavak 3. ZKP/08 svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici, dok je o troškovima postupka odlučeno na način  da će – u skladu s odredbama članka 149. stavak 1. i stavak 5. ZKP/08 – odluku o tome donijeti nadležni sud.

              Protiv ove presude žali se Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. U žalbi je predloženo da se prvostupanjska presuda ukine te da se cijeli predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

              Na ovu žalbu odgovora nije bilo.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća ovaj je sud drugog stupnja spis predmeta dostavio na razgledanje Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu (članak 474. stavak 1. ZKP/08).

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Njezinim navodima nije, po nalaženju ovoga suda drugoga stupnja, dovedena u pitanje utemeljenost odluke suda prvoga stupnja.

 

              Pogrešno, naime, drži žalitelj kako je prvostupanjski sud s jedne strane nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti, a da je, s druge strane, kod toga propustio iznijeti razloge o pojedinim odlučnim činjenicama. Žalitelj tvrdi da je na taj način sud prvoga stupnja počinio dvije bitne povrede odredaba kaznenog postupka i to, u prvom slučaju, onu iz članka 468. stavak 1. točka 6. ZKP/08, a u drugom slučaju onu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.

 

              Kako i jedan i drugi žalbeni prigovor državnog odvjetnika imaju isto ishodište, naime njegovo neslaganje sa stavom suda prvoga stupnja glede (stvarne) nadležnosti za suđenje u ovom postupku, to će stajalište ovog suda drugog stupnja o tome biti nastavno izloženo uz istodobni osvrt na oba žalbena prigovora državnog odvjetnika.

 

              Prije svega, za ovaj je sud drugoga stupnja potpuno prihvatljivo pravno rezoniranje izraženo u pobijanoj presudi prvostupanjskog suda prema kojem je komparacijom obilježja jednog i drugog razmatranog djela, naime, onog iz članka 292. stavak 2. KZ/97 te onog iz članka 246. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – u daljnjem tekstu: KZ/11), nađeno da je ovaj potonji blaži za počinitelja (u smislu odredbe članka 3. stavak 2. KZ/11). Ovo, dakako, u sebi uključuje konstataciju koju ne spori niti sam žalitelj, naime da između ova dva zakonska propisa postoji pravni kontinuitet (članak 3. stavak 3. KZ/11).

 

              Vezano za navedenu komparaciju ovih dvaju zakonskih propisa, treba reći da tu žalitelj prvostupanjskom sudu zamjera navodni izostanak razloga o odlučnim činjenicama. To bi se ogledalo u tvrdnji žalitelja da je taj sud ocjeni ispitivanja pravnog kontinuiteta pristupio, a da nije prethodno iznio ocjenu je li inkriminirano kazneno djelo dokazano prema odredbi zakona (KZ/97) koji je bio na snazi tempore criminis (str. 2 žalbe).

 

              Uz to se sudu prvoga stupnja žalbom zamjera i to što je u osporenoj presudi ustvrdio da se ispitivanje pravnog kontinuiteta u smislu obveze iz članka 3. stavak 3. KZ/11 vrši podvođenjem činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela pod biće odgovarajućeg novog kaznenog djela iz novog kaznenog zakona, iako upravo citirani zakonski propis određuje podvođenje činjeničnog stanja.

 

              Niti u jednom, a niti u drugom prigovoru žalitelj nema pravo.

 

              Pogrešno drži žalitelj da je prvostupanjski sud bio dužan "….dati razloge o činjenicama iz činjeničnog opisa optužnice koje je utvrdio na temelju dokaza izvedenih tijekom rasprave, ocijeniti da je na temelju takvog činjeničnog stanja dokazano počinjenje kaznenog djela prema zakonu koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja konkretnog kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. podstavka 6. i stavka 2. Kaznenog zakona/97…." (str. 2 žalbe državnog odvjetnika).

 

Ovakav zahtjev, u stvari, implicira donošenje konačne odluke glede kaznene odgovornosti okrivljenika za ono za što se tereti, a to ovdje prvostupanjski sud nije razmatrao. Naime, zaključivši da u ovom slučaju egzistiraju razlozi za donošenje odbijajuće presude, sud prvoga stupnja je takvu presudu i donio te je za to iznio odgovarajuće razloge.

 

              Uostalom, žalitelju se u vezi s ovim pitanjem skreće pozornost na odredbu članka 459. stavak 10. KZ/11 koja predviđa da se u obrazloženju presude kojom se optužba odbija sud se neće upuštati u ocjenu stvari, nego će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe.

 

              Kao što nije utemeljen ovaj žalbeni navod državnog odvjetnika, isto tako nije osnovan ni daljnji njegov prigovor koji se odnosi na korištenje izraza činjenični opis odn. činjenično stanje. Ne stoji, naime, tvrdnja da se je prvostupanjski sud bavio podvođenjem činjeničnog opisa djela u postupku utvrđivanja pravnog kontinuiteta između dva kaznena djela pod biće odgovarajućeg novog kaznenog djela iz novog kaznenog zakona (KZ/11).

 

              Uostalom, da je to bio slučaj, naime da se je sud prvoga stupnja bavio samo usporedbom činjeničnih opisa ovih kaznenih djela, onda sigurno ne bi provodio čitavu raspravu i izvodio mnogobrojne dokaze.

 

              Ovakav postupak prvostupanjskog suda dodatno upućuje na zaključak da je taj sud podvodio utvrđeno činjenično stanje pod biće odgovarajućeg novog kaznenog djela, tj. onog iz članka 246. stavak 2. KZ/11.

 

              To što se u analizi suda prvoga stupnja (u razlozima presude na str. 5) spominje i činjenični opis inkriminiranog kaznenog djela koji se ima podvesti pod kazneno djelo iz članka 246. stavak 2. KZ/11, samo je stanovita nepreciznost u izražavanju prvostupanjskog suda koja, međutim, nema nikakvog utjecaja na naprijed izložene konstatacije o tome što je u rečenoj komparaciji propisa bilo razmatrano.

 

              Nema, dakle, govora o tome da bi prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 odn. da je propustio iznijeti razloge o pojedinim odlučnim činjenicama u svojoj odluci.

 

              Isto tako, ne stoji niti žalbena tvrdnja državnog odvjetnika da bi u ovom slučaju prvostupanjski sud svojom odlukom nepravilno odbio optužbu zbog svoje stvarne nenadležnosti za suđenje. Argumentacija o tome koji je od ranije spominjana dva kaznena propisa (članak 292. stavak 2. KZ/97 ili članak 246. stavak 2. KZ/11) blaži za počinitelja, a koja je iznijeta u osporenoj presudi, prihvatljiva je i za ovaj sud drugoga stupnja.

 

              Inzistirajući u svojoj žalbi na tome da je prema propisu iz novog zakona (KZ/11) propisana za kvalificirani oblik predmetnog kaznenog djela stroža kazna te relativizirajući argumentaciju prvostupanjskog suda koja se odnosi na tzv. "veću količinu neprava", a s obzirom na razlike u imovinskom limitu (cenzusu) kod navedenih kvalifikatornih oblika kaznenih djela iz stavka 2. članka 292. KZ/97 (30.000,00 kuna) te iz stavka 2. članka 246. KZ/11 (600.000,00 kuna), žalitelj u stvari zapostavlja zakonski zahtjev da se ovom pitanju pristupi primjenom načela konkretnosti (članak 3. stavak 3. KZ/11).

 

              Ispravno, naime, rezonira prvostupanjski sud kad tvrdi da je zaprijećena kazna samo jedan od parametara, ali ne i jedini, niti prevladavajući, prilikom ocjene koji je zakon u konkretnom slučaju blaži za počinitelja kaznenog djela.

 

              Slijedom toga se od strane ovog suda drugog stupnja prihvaća kao valjana, tj. i logički i formalno – pravno utemeljena, analiza iznesena s tim u vezi na str. 5. osporene presude, pogotovo kad se radi o pitanju tzv. "veće količine neprava" potrebne za ostvarenje kojega od ova dva razmatrana kaznena djela. Na tu se analizu upućuje žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja već rečenih konstatacija.

 

              Imajući izloženo u vidu, ovaj sud drugog stupnja nalazi da ne stoji niti žalbeni navod državnog odvjetnika da je u ovom kaznenom postupku prvostupanjski sud nepravilno odbio optužbu i na taj način ostvario drugu bitnu postupovnu povredu na koju upire žalitelj u žalbi, naime onu iz članka 468. stavak 1. točka 6. ZKP/11, što ujedno implicira i konačni zaključak kako navodi žalbe državnog odvjetnika u ovom slučaju nisu osnovani.

 

              No, ovaj sud drugoga stupnja nije osporenu presudu ispitivao samo u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz zakonske osnove iz koje se to čini, već je po službenoj dužnosti ispitao jesu li u provedenom postupku i presudi bile ostvarene druge povrede odredaba kaznenog postupka kakve ima u vidu odredba članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08, a na koje valja paziti po službenoj dužnosti, ili je pak eventualno na štetu okrivljenika bio povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08.

 

              Ovim ispitivanjem postojanje navedenih povreda nije bilo utvrđeno.

 

              Zaključno, utvrđeno je da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, a kako nije bilo nađeno niti postojanje povreda kakve ima u vidu odredba članka 476. stavak 1. ZKP/08, bilo je potrebno žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi u skladu s odredbom članka 482. ZKP/08.

 

U Zagrebu, 20. prosinca 2016. godine