Broj: Kž 297/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. B., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 25/11, 144/12 i 56/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 31. ožujka 2016. broj K-55/13, u sjednici održanoj 21. prosinca 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog T. B. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi T. B. proglašen je krivim, u odsutnosti, zbog počinjenja tri kaznena djela i to: pod točkom 1. kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), pod točkom 2. zbog kaznenog djela utaje poreza i carine iz članka 256. stavka 1. KZ/11, a pod točkom 3. zbog kaznenog djela povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11. Optuženiku je za kazneno djelo pod točkom 1., na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2., na temelju članka 256. stavka 1. KZ/11, kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a za kazneno djelo pod točkom 3., na temelju članka 248. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je, uz primjenu članka 51. stavka 1. KZ/11, optuženi T. B. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.) i članka 77. KZ/11, utvrđeno je da novčani iznos od 1.736.501,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik T. B. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11 i da taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku platiti Republici Hrvatskoj taj iznos i to u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. -  dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo je optuženiku podmiriti troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točki 1. i 7. ZKP/08 na ime troškova za vještaka te nagrade i nužnih izdataka branitelja po službenoj dužnosti, a o visini tog dijela troška prvostupanjski sud će odlučiti posebnim rješenjem, te paušalnu svotu u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio odvjetnik G. J., branitelj optuženika po službenoj dužnosti, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu (ispravno bi bilo o oduzimanju imovinske koristi), s prijedlogom da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno da se optuženika blaže kazni.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

U skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Iako optuženik navodi da prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, iz sadržaja žalbe proizlazi da se radi samo o činjeničnim prigovorima. Naime, optuženik prigovara utvrđenom činjeničnom stanju ističući da nalaz i mišljenje vještaka za financije, računovodstvo i poreze, a na kojem prvostupanjski sud temelji svoju odluku, nije izrađen na temelju cjelokupne dokumentacije. Nadalje, navodi da je poslovni račun trgovačkog društva P. k. d.o.o. blokiran 26. srpnja 2007. pa optuženik nije mogao platiti obvezu poreza na dodanu vrijednost (dalje u tekstu: PDV) po računima koji se navode pod točkom 2. optužnice. Na kraju navodi da je tvrdnja vještaka o nevođenju poslovnih knjiga samo pretpostavka, jer se temelji na okolnosti da nisu predana financijska izvješća Financijskoj agenciji te prijava poreza na dobit i prijava PDV-a poreznoj upravi s bilancom društva.

 

Suprotno takvim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza i to pročitane dokumentacije koja se odnosi na trgovačko društvo P. k. d.o.o. te osobito nalaza i mišljenja vještakinje za financije, računovodstvo i poreze P. B., utvrdio da su u razdoblju od 12. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. s računa trgovačkog društva P. k. d.o.o., podignuta gotovinska novčana sredstava i to u ukupnom iznosu od 1.736.501,00 kuna. Navedena novčana sredstava nisu opravdana poslovnom dokumentacijom niti je poslovna dokumentacija predočena nadležnim tijelima, a novčana sredstva su podizana u poslovnicama i putem bankomata te su kao opisi transakcija u poslovnicama navođene pozajmice, povrati pozajmica i materijalni troškovi.

 

Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da optuženik podignuti novčani iznos od 1.736.501,00 kuna nije koristio u svrhu poslovanja trgovačkog društva P. k. d.o.o.  već u privatne svrhe, nije doveden u sumnju daljnjim žalbenim navodom optuženika da se znatan dio podignutog novca odnosio na materijalne troškove. To iz razloga što samo naznaka na isplatnici da se radi o materijalnom trošku, a da takva isplata kasnije nije opravdana poslovnom dokumentacijom o tome da su podignuta novčana sredstva upravo i korištena u poslovne svrhe, ne dokazuje da se doista radilo o materijalnom trošku. K tome, nema razloga da optuženik, ako su novčani iznosi doista podizani i korišteni u poslovne svrhe, to odmah ili kasnije ne opravda poslovnom dokumentacijom, a što do danas nije učinjeno.

 

Nadalje, neosnovan je i žalbeni prigovor da zbog blokade računa trgovačkog društva P. k. d.o.o. (dana 26. srpnja 2007.) nije mogao biti plaćen PDV. Ovaj žalbeni prigovor je neosnovan jer je trgovačko društvo P. k. d.o.o. u razdoblju od 12. veljače 2007. do 31. prosinca 2007. ispostavilo i naplatilo račune u kojima je izdvojeno iskazan i naplaćen PDV u ukupnom iznosu od 134.746,57 kuna, pa je za isti nastala obveza prijave i plaćanja PDV-a u državni proračun, a radi se o računima koji se pojedinačno navedeni pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude.

 

U odnosu na žalbeni prigovor o tome da je tvrdnja vještaka o nevođenju poslovnih knjiga samo pretpostavka, a iz čega bi onda proizlazilo da se i zaključak prvostupanjskog suda o tome da su ostvarena obilježja kaznenog djela povrede obveze vođenja poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11 temelji na pretpostavci vještaka, potrebno je istaknuti slijedeće. Zaključak prvostupanjskog suda o nevođenju poslovnih knjiga od strane optuženika se ne temelji na pretpostavci nego na činjenici da poslovne knjige i to dnevnik, glavna i pomoćne knjige, kao i knjiga primljenih i izdanih računa, ne samo tijekom ovog postupka nego i prije njegovog pokretanja (tijekom poreznog nadzora), nisu bile dostupne nadležnim tijelima, iako su ih obveznici dužni voditi, čuvati i učiniti dostupnim nadležnim tijelima, pa je i žalbeni prigovor u tom pogledu neosnovan.

 

S obzirom na sve navedeno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio sva tri kaznena djela i za to utvrđenje je dao valjane i dostatne razloge.

 

Nije osnovana optuženikova žalba niti u odnosu na kaznu. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne, pravilno je utvrdio pojedinačne kazne te optuženika osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine. Upravo ta kazna zatvora može ostvariti svrhu kažnjavanja te dostatno utjecati na optuženika i na sve ostale da više ne čine kaznena djela te utjecati na svijest o pogibeljnosti kaznenog djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Na kraju, nije osnovana žalba optuženika niti u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi, a koju žalbu u sebi, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08, sadrži žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, prvostupanjski sud je, odlučujući o oduzimanju imovinske koristi pribavljene počinjenjem kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11, pravilno primijenio odredbe Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem te utvrdio da novčani iznos od 1.736.501,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik T. B. ostvario kaznenim djelom i da taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženiku platiti taj iznos Republici Hrvatskoj u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Slijedom navedenog, a kako navodi žalbe nisu osnovani, dok ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 21. prosinca 2016.