Broj: Kž 10/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. M. i drugih, zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog Z. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 21. prosinca 2016. broj K-11/2016-72, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 11. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog Z. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom su optuženi Z. M. i optuženi M. K. proglašeni krivim i osuđeni, i to optuženi Z. M. zbog počinjenja dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, a optuženi M. K. zbog jednog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda i 143/12. – dalje u tekstu: ZKP/09.) produljen je istražni zatvor protiv optuženog Z. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi Z. M. po branitelju, odvjetniku D. V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i istražni zatvor protiv tog optuženika ukine podredno da se pobijano rješenje preinači i optuženiku odredi jamstvo u iznosu od 10.000,00 kuna.

Žalba nije osnovana.

Naime, nije u pravu optuženi Z. M., kada upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., navodi da je pobijano rješenje nerazumljivo i da se ne može se ispitati. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da na strani optuženog Z. M. i nakon izricanja nepravomoćne presude postoje razlozi za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a za svoju odluku je dao jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu proturječni niti izreci niti međusobno.

Na taj način u postupanju prvostupanjskog suda nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju optuženik upire, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Nadalje, optuženi Z. M. žalbom osporava pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanom rješenju navodeći da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da postoje one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će on ponoviti kazneno djelo jer je za vrijeme istražnog zatvora svojevoljno prekinuo terapiju apstinencijskog sindroma, da bi puštanjem na slobodu bio u mogućnosti pomoći roditeljima koji žive na selu, da je priznao počinjenje kaznenih djela, izrazio kajanje i dao obećanje da se tako nešto više neće ponoviti, kao i da je on neosuđivana osoba.

Međutim, suprotno takvim žalbenim navodima, pravilno prvostupanjski sud zaključak o postojanju opasnosti da će optuženi Z. M., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, nalazi u tome što se protiv tog optuženika vodi još jedan postupak i to zbog produljenog kaznenog djela teške krađe, dakle, isto tako imovinskog kaznenog djela, time da se to djelo sastoji od čak devet kriminalnih radnji koje su počinjene u svega dva mjeseca. Sve to, povezano s time da je optuženi Z. M. sada nepravomoćno osuđen zbog počinjenja dva kaznena djela razbojništva, ukazuje na veći stupanj upornosti optuženika u činjenu kaznenih djela i na visok stupanj vjerojatnosti da će on, usprkos dosadašnjoj neosuđivanosti, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti isto ili slično kazneno djelo.

Nadalje, nije prihvatljiv žalbeni navod optuženika o postojanju nerazmjera između duljine izrečene kazne zatvora i trajanja istražnog zatvora, a čime upire na povredu načela razmjernosti. Naime, kod ocjene eventualne povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., vodi se računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pa uzevši u obzir da je optuženi Z. M. nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci, a da se u istražnom zatvoru nalazi deset i pol mjeseci, ovaj drugostupanjski sud nalazi da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

U odnosu na ponovljeni žalbeni prigovor da je iznos jamstva od 30.000,00 kuna previsoko određen, ističe se da je prvostupanjski sud, sukladno prijedlogu optuženog Z. M., a nakon što je pravomoćno bio određen iznos jamstva od 80.000,00 kuna kao zamjena za istražni zatvor, rješenjem od 6. svibnja 2016. broj Kov-10/16.-8 izmijenio iznos jamstva i odredio iznos jamstva od 30.000,00 kuna, uzimajući u obzir težinu kaznenih djela za koja se optuženik tereti, činjenicu da je neoženjen i bez djece te njegove stvarne imovinske prilike.

Prema odredbi članka 105. stavka 1. ZKP/08., iznos jamstva se može izmijeniti ako to opravdavaju naknadno utvrđene okolnosti, a budući da ponovljeni navod optuženika o visini pribavljene imovinske koristi kaznenim djelima za koja je nepravomoćno osuđen te iznosa njegovih prihoda ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o visini jamstva, budući da su to okolnosti koje je prvostupanjski sud imao na umu donošenjem rješenja od 6. svibnja 2016. broj Kov-10/16.-8, to je neosnovan žalbeni navod da je iznos jamstva previsoko određen i da bi iznos jamstva od 10.000,00 kuna bio primjeren svim okolnostima iz članka 102. stavka 2. ZKP/08.

Slijedom navedenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 11. siječnja 2017.