Broj: Kž 12/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog I. B., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 15. prosinca 2016. broj Kv I-5/16-15, u sjednici održanoj 17. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenog I. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Vukovaru odbijen je, kao neosnovan, zahtjev osuđenog I. B. za obnovu kaznenog postupka dovršenog pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru od 12. lipnja 2015. broj K-35/14, ukinutom u odluci o trošku i preinačenom u odluci o kazni presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. prosinca 2015. broj I Kž 610/15, kojom je I. B. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca zbog počinjenja kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavka 1. KZ/11 u vezi s člankom 152. stavkom 1. KZ/11.

              Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni I. B. putem odvjetnika S. K., žaleći se iz „svih žalbenih razloga, a poglavito zbog: Pogrešno odn. nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, Bitnih povrijeda odrednica kaznenoga postupka, Povrede Kaznenoga zakona na štetu okrivljenika“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i dopusti obnova kaznenog postupka.

Spis je, sukladno članku 495. u vezi s člankom 474. stavak 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

Iako navodi da se žali iz svih žalbenih razloga, iz obrazloženja žalbe proizlazi da se osuđenik žali isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tražeći preocjenu okolnosti utvrđenih po prvostupanjskom sudu, smatrajući da su dokazi pribavljeni izvidima provedenim po prvostupanjskom sudu podobni da dovedu do oslobođenja optuženika od kaznene odgovornosti. Suprotno tim žalbenim tvrdnjama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud ispravno i osnovano odbio zahtjev osuđenika za obnovu postupka jer je uspoređujući navode iznesene u zahtjevu i njegovoj dopuni s činjenicama utvrđenim pravomoćnom presudom kao i onim utvrđenim provedenim izvidima, utvrdio da u zahtjevu nisu navedene nove činjenice niti su podneseni novi dokazi koji bi sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prouzročili oslobođenje osuđenika ili njegovu osudu po blažem kaznenom zakonu.

Naime, osuđenik smatra da je iskaz svjedoka J. B., ispitanog po prvostupanjskom sudu povodom osuđenikovog zahtjeva za obnovu kaznenog postupka, suprotan činjeničnom stanju utvrđenom u pravomoćnoj presudi budući da svjedok J. B. navodi da je u kritično vrijeme bio u blizini kuće, sjedio na terasi, nije čuo mamu da je vikala niti vrištala niti da je bila u ikakvom stanju prepasti, već je čuo razgovor roditelja, a radilo se o svađi. Međutim, osim što je prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da se radi o svjedoku koji od prestanka izvanbračne zajednice (2008.) između sada osuđenog I. B. i oštećenice živi s osuđenikom, pa svojim iskazom nastoji otkloniti kaznenu odgovornost I. B., potrebno je istaknuti da iskaz svjedoka J. B. nije suprotan činjeničnom stanju pravomoćne presude. Naime, on nije suprotan iskazu oštećenice budući da iz iskaza oštećenice, a čiji iskaz je pravomoćnom presudom ocijenjen kao istinit, uvjerljiv i objektivan, ne proizlazi da bi oštećenica u kritično vrijeme vikala, vrištala ili dozivala pomoć. Tako oštećenica prilikom svjedočenja 9. lipnja 2009. navodi da je na pitanja I. B. tko joj je kupio vibrator šutjela kao i da je, dok ju je I. B. prao u kadi, „od užasa potpuno omlitavila, te nije „imala snage bilo što reći ili učiniti„ (iskaz oštećenice, poleđina lista 119. spisa, 6. odlomak odozgo). Nadalje, prilikom svjedočenja 12. prosinca 2011. oštećenica navodi: „Nisam vrištala niti vikala, jer kod njega nema ne i odbijanja. Ja sam umrla od straha kada sam ga vidjela.“ (iskaz oštećenice, list 176. spisa, 5. odlomak odozgo). Na kraju, da oštećenica nije vikala niti vrištala proizlazi i iz njezinog svjedočenja 16. srpnja 2013. kada navodi: „Ja sam smatrala da ukoliko šutim i ništa ne poduzimam da mi optuženi ništa neće uraditi.“ (iskaz oštećenice, poleđina lista 264., 3. i 4. red odozdo). Dakle, iskazom svjedoka J. B. o tome da nije čuo mamu da je vikala ili vrištala, nije dovedeno u sumnju činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi. Činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi nije dovedeno u sumnju niti navodom svjedoka J. B. da je oštećenica počela govoriti da će I. B. strpati u zatvor, budući da je to prema iskazu svjedoka J. B. oštećenica počela govoriti nakon što su se osuđenik i oštećenica počeli razvoditi, a to je bilo nakon događaja za koji je I. B. kasnije pravomoćno osuđen.

Činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi također nije dovedeno u sumnju niti iskazima svjedoka J. T., J. A. i P. M. i to na način da bi oni doveli do oslobađajuće presude ili osude I. B. po blažem zakonu. To iz razloga jer navedeni svjedoci, koji su također saslušani po prvostupanjskom sudu, nemaju neposrednih saznanja o inkriminiranom događaju već oni sva saznanja crpe iz priča drugih osoba.

Ostalim opširnim žalbenim navodima osuđenik ponavlja navode iz zahtjeva za obnovu postupka te polemizira s činjeničnim utvrđenjima iz pravomoćne presude nastojeći postići preocjenu već izvedenih dokaza njihovim vlastitim tumačenjem i analizom. S tim u vezi potrebno je istaknuti da su dokazi izvedeni po prvostupanjskom sudu bili podvrgnuti kritičkoj analizi kako prvostupanjskog tako i drugostupanjskog suda prilikom donošenja odluke, pa na takvoj analizi osuđenik neuspješno temelji svoj zahtjev za obnovu postupka.

U odnosu na žalbeni navod da je iskaz oštećenice lažan kao i da su lažni iskazi svjedoka predloženi od strane oštećenice, sukladno odredbi članka 501. stavka 2. ZKP/08., takva se okolnost dokazuje pravomoćnom presudom, a što ovdje nije slučaj.

Slijedom navedenog, pravilno je prvostupanjski sud odbio zahtjev osuđenika za obnovu kaznenog postupka, a budući da osuđenik podnesenom žalbom nije doveo u sumnju pravilnost odluke prvostupanjskog suda, niti je ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 utvrđeno da bi bile počinjene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. siječnja 2017.