Broj: Kž 18/17-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. G., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 20. prosinca 2016. broj K-8/16, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 18. siječnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog T. G. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Velikoj Gorici, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi T. G. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. i osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 129. stavkom 7. i člankom 131. stavcima 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/11. – Odluka Ustavnog suda i 143/12. – dalje u tekstu: ZKP/08) produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi T. G. po branitelju, odvjetniku I. M., „iz svih žalbenih razloga“, s prijedlogom „ukinuti pobijano rješenje o produljenju istražnog zatvora, a podredno ukinuti pobijano rješenje i istražni zatvor zamijeniti blažom mjerom opreza i to zabrane približavanja i kontaktiranja s oštećenikom.“.

Žalba nije osnovana.

Naime, iako optuženik navodi da se žali „iz svih žalbenih razloga“, iz sadržaja žalbe proizlazi da žalbom isključivo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju, tražeći preocjenu utvrđenih okolnosti, smatrajući da iste, nakon nepravomoćnog okončanja kaznenog postupka, ne opravdavaju postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela.

Međutim, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da na strani optuženika i nakon izricanja nepravomoćne presude postoje razlozi za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, a za svoju odluku je dao valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

              Tako prvostupanjski sud one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela od strane optuženog T. G. i na nakon izricanja nepravomoćne presude, nalazi u okolnostima i načinu počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik nepravomoćno osuđen, sporu oko neriješenih imovinskih pitanja optuženika i oštećenika kao i rezultatima psihijatrijskog vještačenja optuženika.

Stoga je neosnovan žalbeni prigovor optuženika da iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da su neke od tih okolnosti (okolnosti i način počinjenja kaznenog djela te okolnost spora oko neriješenih imovinskih pitanja optuženika i oštećenika) „otpale“ kao one okolnosti na kojima prvostupanjski sud temelji zaključak o postojanju iteracijske opasnosti. Isto tako, neosnovan je i žalbeni prigovor da, iako je alkohol ključan za manifestaciju agresivnog ponašanja optuženika, ipak mora postojati vanjska teža frustracijska situacija kao preduvjet da bi došlo do manifestacije agresivnosti i ponavljanja kaznenog djela, a da iz obrazloženja pobijanog rješenja više ne slijedi da takve teže frustracijske situacije u odnosu na oštećenika i dalje egzistiraju. Takva teža frustracijska situacija, kako je naziva optuženik, i nadalje postoji u sporu oko neriješenih imovinskih pitanja optuženika i oštećenika, a kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

Stoga, kada se uz okolnosti načina počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik nepravomoćno osuđen i visok rizik da bi u budućnosti pod odlučujući djelovanjem teške alkoholne ovisnosti optuženik mogao počiniti teže kazneno djelo, uzme u obzir i da su odnosi optuženika i oštećenika koji su braća, i nadalje teško poremećeni i to dugi niz godina te da je kazneno djelo za koje je optuženik nepravomoćno osuđen počinjeno upravo na štetu brata Z. G., onda je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da sve izložene okolnosti u svojoj ukupnosti, predstavljaju one osobite okolnosti koje i nakon izricanja nepravomoćne presude upućuju na opasnost da će optuženi T. G. u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo.

Isto tako, uzimajući u obzir značaj izloženih okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženik boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da se ista svrha je primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, radi otklanjanja opasnosti od ponavljanja kaznenog djela, ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08.

Slijedom navedenog, a s obzirom na to da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 18. siječnja 2017.