Broj: Kž 572/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. G. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr, odlučujući o žalbama opt. M. G., opt. S. J. i opt. Z. B., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. srpnja 2016. broj K-91/15, u sjednici održanoj 16. veljače 2017. u prisutnosti opt. S. J., branitelja opt. S. J., Ž. Ž., odvjetnika iz Z., opt. Z. B. i braniteljice opt. Z. B., L. B., odvjetnice iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe opt. M. G., opt. S. J. i opt. Z. B., kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom su presudom opt. M. G. i opt. S. J. proglašeni krivima zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, a opt. Z. B. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. u svezi s čl. 38. KZ/11. Opt. M. G. i opt. S. J. su osuđeni na kaznu zatvora u trajanju 10 mjeseci svaki, a opt. Z. B. na kaznu zatvora u trajanju devet mjeseci, sve uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne te uz uvjetnu osudu koja je izrečena svoj trojici optuženika na način da se kazne zatvora, na koje su osuđeni, neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počine novo kazneno djelo.

 

              Na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10) naloženo je opt. M. G., opt. S. J. i opt. Z. B. uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske 84.317,50 kuna, svaki.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – u daljnjem tekstu: ZKP/08) svaki optuženik je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 11.247,64 kuna i paušalnu svotu u iznosu 1.000,00 kuna.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli opt. M. G., opt. S. J. i opt. Z. B.

 

              Opt. M. G., putem branitelja R. Č., odvjetnika iz O. društva Č. i partneri d.o.o. iz Z., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Opt. S. J., putem branitelja Ž. Ž. iz O. ureda Ž. i V. iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje pred potpuno izmijenjenim vijećem.

 

              Opt. Z. B., putem braniteljice L. B., odvjetnice iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s time da posebno apostrofira bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i optuženika osloboditi optužbe, odnosno ukinuti pobijanu presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Na sjednicu vijeća uredno su pozvani opt. M. G. i branitelj optuženika, odvjetnik R. Č., opt. S. J. i branitelj optuženika, odvjetnik Ž. Ž., opt. Z. B. i braniteljica optuženika, odvjetnica L. B., jer su to zahtijevali (čl. 475. st. 2. ZKP/08). Sjednici su prisustvovali opt. S. J. i njegov branitelj Ž. Ž., te opt. Z. B. i njegova braniteljica L. B.             

 

Žalbe su neosnovane.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama opt. S. J. i opt. Z. B., nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer je prvostupanjski sud, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kaznena djela, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

Opt. S. J. nije u pravu kada tvrdi da postoji znatno proturječje između izreke i razloga presude, i to zbog činjenice što je iznos od 337.270,00 kuna, koji je naveden u izreci, u razlozima presude na strani 21 i 23 pogrešno napisan kao 337.274,00 kuna. Naime, prvostupanjski sud je u razlozima, jasno, izložio zašto prihvaća konstataciju sudskog vještaka da je za usluge frankotipa plaćeno 192.730,00 kuna i zašto utvrđuje upravo taj iznos kao iznos koji je plaćen i za isporučene poštanske marke. Kako je utvrđeno ukupno plaćanje za poštanske marke u iznosu od 530,000,00 kuna, premda znatan dio plaćenih maraka nije ni bio isporučen u tvrtku, prvostupanjski sud je izložio da treba od tog iznosa, dakle od 530,000,00 kuna, oduzeti iznos koji je bio plaćen za isporučene poštanske marke, dakle 192.730,00 kuna. Sve ostalo u svezi s time je jednostavna matematička operacija, jer kada se od 530.000,00 oduzme 192.730,00 dobije se 337.270,00, onaj iznos koji je i naveden u izreci presude, i upravo onaj iznos za koji je prvostupanjski sud detaljno obrazložio način kako se do njega došlo i koji je, na više mjesta u razlozima, pravilno označio (npr. na strani 24, 26 i 28 presude). Zato je, nasuprot tvrdnji žalitelja, u razlozima presude na strani 21 i 23 navedeni iznos od 337.274,00 kuna, očigledna omaška u pisanju, a ne znatno proturječje između izreke i razloga presude.

 

Nije u pravu opt. Z. B. kada tvrdi da je izreka presude nejasna u dijelu oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. Naime, iz izreke je jasno da novčani iznos od 337.270,00 kuna predstavlja ukupnu imovinsku korist koju su ostvarili kako optuženici, tako i sada pokojni A. T. Zbir iznosa imovinske koriste koju su ostvarili opt. M. G., opt. S. J. i opt. Z. B. je 252.952,50 kuna, pa je sud po slobodnoj ocjeni naložio svakom od trojice optuženika uplatiti isti novčani iznos od 84.317,50 kuna, u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

              Nije u pravu opt. Z. B. kada tvrdi da on, zbog dugotrajnosti kaznenog postupka, ima status žrtve, jer mu je teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje, zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Doista, ovaj kazneni postupak traje neprimjereno dugo, između ostalog i zato što je prvostupanjska presuda više puta bila ukidana i predmet vraćen na ponovno suđenje. Međutim, u konkretnom slučaju, optuženik je u kratkom roku bio obaviješten o prirodi i razlozima optužbe, imao je dovoljno vremena i mogućnosti za pripremu svoje obrane, koju je davao uz branitelja, mogao je ispitivati svjedoke optužbe, a bilo je osigurano ispitivanja svjedoka obrane pod istim uvjetima kao i svjedoka optužbe. Zato nije u pravu žalitelj, kada tvrdi da mu je bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

              Nije u pravu opt. Z. B. kada  „ … ne dijeli mišljenje suda u odnosu na zastaru …“  i nije u pravu kada tvrdi da je nastupila zastara kaznenog progona. Nema dvojbe da je, prije nastupa zastare kaznenog progona u ovom predmetu, promijenjen rok zastare, pa se suglasno odredbi čl. 86. KZ/11 primjenjuju rokovi zastare iz novog zakona. Kako je prije proteka roka zastare bila donesena prvostupanjska presuda to se, suglasno odredbi čl. 81. st. 3. KZ/11, zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine. S tim u svezi, prvostupanjski sud se, pravilno, pozvao i na odredbu čl. 8. st. 2. KZ/11, koja propisuje situaciju kada se počiniteljeva djelatnost sastoji iz više vremenski odvojenih radnji, kao što je to slučaj u ovom kaznenom predmetu, jer je tada djelo počinjeno danom posljednje radnje, a to je u ovom slučaju 30. lipanj 1995., od kada je zastara počela teći.

 

S obzirom na izloženo, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako zastara kaznenog progona još nije nastupila.

 

Točna je žalbena tvrdnja opt. Z. B. da, u odnosu na njega, nema pravnog kontinuiteta između čl. 337. KZ/97 i čl. 246. KZ/11 jer nije povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa o kojima je on imao dužnost brinuti. Međutim, nasuprot tvrdnji žalitelja, takav tip neprava, koji se ogleda u njegovim postupcima kojima je iskoristio svoj položaj i ovlast voditelja pošte u Š., kako bi drugima pomogao u gospodarskom poslovanju povrijediti dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa o čijim su interesima oni bili dužni brinuti, ima svoj pravni kontinuitet u novom kaznenom zakonu. Žalitelj zanemaruje kako je izmijenjenom optužnicom (list 1803-1805 spisa) optuženiku i stavljeno na teret kazneno djelo iz čl. 246. u svezi čl. 38. KZ/11.

 

              Suprotno žalbenim navodima opt. M. G., opt. S. J. i opt. Z. B., činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

Nije u pravu opt. M. G. kada tvrdi kako on nije bio odgovorna osoba „... u smislu izdavanja naloga za plaćanje ...“, niti je bio ovlašten izdavati naloge odgovornim osobama drugih poslovnih jedinica, odnosno nalozi koje je on potpisivao nisu bili temelj za plaćanje poštanskih maraka, jer su uplate vršena na temelju virmana koje je potpisivala druga osoba.

 

Nasuprot takvoj tvrdnji žalitelja, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je naloge financijskoj službi trgovačkog društva E.-.. upućivala ustrojstvena jedinica koja je za to i bila ovlaštena, a kojoj je opt. G. bio rukovoditelj, dakle optuženik je bio odgovorna osoba. Iz sadržaja tih i takvih naloga proizlazi da su bili dostavljeni u financijsku službu upravo radi realizacije plaćanja poštanskih maraka. Isto tako, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako su virmani bili samo financijski dokumenti koji su slijedili naloge opt. M. G. i u njima jasno danu uputu o potrebi plaćanja poštanskih maraka, pa je razvidno da se nalozima potvrđivala i potreba za kupnjom tih poštanskih maraka. S obzirom da su nalozi bili sastavni dio nabave bez kojih ne bi ni došlo do kupovine poštanskih maraka, upravo su ti nalozi bili temelj za plaćanje avansa. Poštanske marke je preuzimao opt. S. J., u svojstvu referenta općih poslova društva E.-..., zadužen za primanje i slanje pošte, nabavu materijala i vođenje urudžbenog zapisnika, i račune bez specifikacije upisivao u knjigu ulaznih računa, premda je znao da marke nisu i neće ući u tvrtku u kojoj je bio zaposlen.

 

Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio, kao neživotnu i nelogičnu, obranu opt. M. G. kada je tvrdio da nije obraćao pažnju na potpisivanje naloga koji su bili upućivani financijskoj službi radi plaćanja, jer je to radio svakih pet do deset dana, uvijek na iste iznose i u istu svrhu. Naime, dugotrajno i sustavno plaćanje 10.000,00 kuna za poštanske marke svakih nekoliko dana, u tvrtki koja je imala uređaj za frankiranje, zorno ukazuje na pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako se nije radilo o sporadičnim troškovima koji su odobravani nepažnjom, već o svjesnom postupanju opt. M. G., kao rukovoditelja, i njegovom odobravanju i nalozima za plaćanje velike količine poštanskih maraka, za kojima u tolikom iznosu, izvjesno, nije bilo potrebe.

 

              Opt. S. J. nije u pravu kada tvrdi da je u trgovačkom društvu postojala potreba za kupovinom tako velike količine poštanskih maraka, i nije u pravu kada tvrdi da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je omjer između frankiranih i poštanskih maraka bio samo 50:50. Žalitelj, grubo, zanemaruje sadržaj dokaznog postupka i obrazloženje prvostupanjskog suda iz kojeg proizlazi da se do omjera 50:50 došlo izvodeći zaključak u korist optuženika. Optuženik, naime, ignorira iskaz svjedoka S. T., koji je postao predsjednik društva E.-... u lipnju 1995., i koji je uočio da su troškovi za nabavu poštanskih maraka bili, do tada, nerealno visoki. Kada je obustavio avansne isplate za poštanske marke, za koje je naloge prethodno upućivao opt. G., izdavao ih opt. B. a preuzimao opt. J., pošta je i nadalje bila uredno otpremana korištenjem samo stroja za frankiranje. Kada žalitelj, neosnovano, tvrdi da je u tvrtki postojala potreba za kupovinom velike količine poštanskih maraka, zanemaruje iskaz J. A., koji je radio u istom uredu s opt. S. J., koji je potvrdio da se „ ... za otpremu pošte u 99% slučajeva koristio stroj za frankiranje ...“, žalitelj zanemaruje i iskaz D. N., koji je iskazao da su pošiljke bile frankirane „ … što znači da se nisu upotrebljavale poštanske marke ...“.

 

Nadalje, iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja proizlazi ne postojanje dokumentacije da su poštanske marke fizički ušle u društvo E.-..., niti postoji dokumentacija koja bi se odnosila na utrošak tih poštanskih maraka. Međutim, imajući u vidu iskaz svjedokinje S. S., šefice računovodstva trgovačkog društva E.-..., u dijelu u kojem je iskazala da bi omjer između frankiranja i poštanskih maraka mogao biti 50:50, a što je s obzirom na iskaze drugih svjedoka bitno povoljnije za optuženike, prvostupanjski sud je utvrdio kako je dio inkriminiranog iznosa za poštanske marke, ipak, bio osnovano plaćen. S tim u svezi je cijenjen nalaz sudskog vještaka da je od siječnja 1994. do lipnja 1995. za usluge frankotipa plaćeno 192.730,00 kuna. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da je tvrtka E.-... za poštanske marke u inkriminiranom razdoblju, opravdano, platila najviše onaj iznos koji je platila i za frankiranje, dakle 192.730,00 kuna, dok je preostali iznos do 530.000,00 kuna bio neosnovano plaćen.

 

Premda opt. Z. B. u žalbi tvrdi kako je postupao u skladu s pravilima službe koju je obavljao i čuvao interes pošte u kojoj je bio zaposlen, zanemaruje pravilno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlaze njegove pomagačke aktivnosti. Žalitelj zanemaruje sadržaj svoje obrane i rezultate dokaznog postupka iz kojeg proizlazi da se lažno potpisivao na računima kao J., potvrđujući u njegovo ime preuzimanje maraka. Nadalje, pisao je dvostruke račune i bacao originale. Kako se u HP moralo izdane poštanske marke sravniti s blagajnom, morao je to činiti sa specifikacijom maraka na računima za HP, a za E.-... je to radio bez specifikacije.

 

Takvim je postupcima opt. Z. B. pomogao drugoj dvojici optuženika ostvariti kazneno djelo, kako je to i navedeno u izreci presude.

 

Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su optuženici nastupali zajednički i po dogovoru. Radi se o zajedničkom planu počinjenja kaznenog djela, o svijesti i volji zajedničkog izvršenja djela, o svjesnoj i voljnoj kooperaciji temeljenoj na zajedničkoj odluci o djelu i njegovu počinjenju. Kod optuženika je bila zamjetna koordinacija djelatnosti u ostvarenju kaznenog djela. Opt. G. je, kao rukovoditelj poslovne jedinice trgovačkog društva E.-..., upućivao financijskoj službi naloge za plaćanje velike količine poštanskih maraka koje tvrtka nije trebala, opt. J. je u svojstvu referenta općih poslova istog društva, radi preuzimanja maraka, nosio kopiju virmana provjerenoj osobi, točnije opt. B. koji je bio rukovoditelj pošte i koji je namjerno izdavao nespecificirane račune za tvrtku E.-..., neodgovarajuće onima za HP, iz kojih nije bilo jasno na koju se točno i kakvu vrstu poštanskih troškova odnose.

 

Poštanske marke u iznosu 337.270,00 kuna, izvjesno, nisu nikad ušle u tvrtku, već su ih optuženici prisvojili za sebe. Nema dvojbe da poštanske marke, na tržištu, imaju vrijednost koja je izraženu u novčanim iznosima. Nakon što je utvrđeno da su optuženici zadržali poštanske marke, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su opt. M. G. i opt. S. J., prisvajanjem istih prouzročili štetu onome o čijim su interesima bili dužni brinuti, a to je trgovačko društvo E.-..., koje je poštanske marke uredno platilo, odnosno da su ostvarili imovinsku korist.

 

Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da su oni postupali kao supočinitelji, dok je opt. Z. B., kao rukovoditelj pošte u Š., svjesno koordinirao svoje postupke s njihovima, i bio pomagač.

 

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te  savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da su optuženici počinili odnosna kaznena djela.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud i na koje se upućuju žalitelji.

 

              Opt. S. J. i opt. Z. B. nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni. Opt. M. G. se nije izrijekom žalio zbog odluke o kazni, međutim njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni odnosno uvjetnoj osudi (čl. 478. ZKP/08), pa je i njegova žalba razmatrana u tom pravcu.

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Zadatak suda se ne ograničava samo na kreiranje ostvarenog kaznenog djela iz zakonskog opisa, pravnih formulacija i činjeničnog učina, već sud mora izabrati vrstu i mjeru kazne koja će optimalno odgovarati svrsi kažnjavanja. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenih djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

              Prvostupanjski sud je, olakotnim, kod sve trojice optuženika cijenio činjenicu da su neosuđivani, kako prije tako i poslije počinjenja ovih djela, a olakotnim je cijenio i znatan protek vremena od počinjenja djela, koji se ne može pripisati njihovom ponašanju s obzirom da su uredno i redovito sudjelovali u postupku. Opt. S. J. je cijenjeno da je i danas uredno zaposlen, a opt. M. G. i opt. Z. B. da su do umirovljenja uredno nastavili raditi u svojim tvrtkama, dakle u E.-..., odnosno HP. Prvostupanjski sud je, otegotnim, cijenio duljinu razdoblja tijekom kojeg su optuženici protupravno postupali, s obzirom da su opt. M. G. i opt. S. J., uz pomoć opt. Z. B., tijekom godinu i pol dana, sustavno, poduzimali koordinirane radnje kojima su zlouporabili povjerenje u gospodarskom poslovanju.

 

              S obzirom na olakotne okolnosti, a posebno cijeneći doista znatan protek vremena od počinjenja djela, pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da je primjereno optuženicima izreći uvjetne osude, te odgoditi izvršenje izrečenih kazni zatvora na način da se iste neće izvršiti ako optuženici u roku četiri godine ne počine novo kazneno djelo. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda kako će se uvjetnom osudom postići svrha i da će ista moći utjecati kako na optuženike, tako i na sve ostale, shvatiti štetnost i pogibeljnost počinjenja kaznenih djela.

 

Imajući u vidu da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, prvostupanjski sud je, nasuprot tvrdnji opt. Z. B., pravilno oduzeo onu korist koju su optuženici ostvarili svojim protupravnim radnjama. Visina imovinske koristi je odmjerena po slobodnoj ocjeni na jednake dijelove, u iznosu 84.317,50 kuna za svakog optuženika, jer bi njezino drugačije utvrđivanje, očigledno, bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama.

 

              Opt. S. J. i opt. Z. B. se žale zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Međutim, pri tome su zanemarili odredbu čl. 148. st. 1. ZKP-a, koja propisuje da sud mora u presudi naložiti podmirenje troškova kaznenog postupka, kada optuženika proglasi krivim. Ukoliko je imovno stanje optuženika, u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka, takvo da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje, predsjednik vijeća može, na obrazloženi zahtjev optuženika, posebnim rješenjem osloboditi ga dužnosti naknade tih troškova.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbama čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 16. veljače 2017.