Broj: Kž 66/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Melite Božičević-Grbić, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. I. S. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 9. prosinca 2016. broj K-14/16, u sjednici održanoj 23. veljače 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. I. S. kao neosnovane, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom opt. I. S. je proglašen krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, označena u točkama 1) i 2) izreke pobijane presude i utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju tri godine za svako kazneno djelo, zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11, označenog pod točkom 3) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine, zbog dva kaznena djela iz čl. 229. st. 1. toč. 2. u svezi čl. 228. st. 1. i čl. 34. KZ/11, označena pod točkama 4) i 5) izreke, pa mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci za svako od tih djela, zbog dva kaznena djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. KZ/11, označena pod točkama 6) i 7) izreke pobijane presude, pa mu je za svako od tih djela utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci i zbog kaznenog djela iz čl. 314. st. 1. i 2. u svezi čl. 34. KZ/11, označenog pod točkom 8) izreke, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine.

 

Na temelju citiranih zakonskih odredbi, uz primjenu čl. 51. KZ/11, opt. I. S. je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci. Primjenom odredbe čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora je uračunato vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru od 16. veljače 2016. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) dosuđen je imovinskopravni zahtjev, i to ošt. „L. C.“ u iznosu 8.974,82 kuna, TD „P.“ d.d. R. u iznosu 1.750,00 kuna, regresnom oštećeniku T. o. d.d. u iznosu 1.600,00 kuna i ošt. TD „B.“ u iznosu 15.885,50 kuna, dok su ošt. i.N. d.d. upućene imovinskopravni zahtjev ostvarivati u parnici.

 

              Na temelju čl. 148. ZKP/08 u svezi čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08, optuženiku je naloženo podmiriti troškove kaznenog postupka u iznosu 9.804,00 kuna i platiti paušalnu svotu u iznosu 2.000,00 kuna, dok će se o ostalim troškovima odlučiti naknadno, posebnim rješenjem.

 

              Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik i optuženik.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti na način da se optuženiku izrekne jedinstvena kazna zatvora u duljem trajanju.

 

              Opt. I. S., putem branitelja P. R., odvjetnika iz R., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

 

              Žalbe su neosnovane.

 

              Optuženik je samo naveo žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali ovaj osnov nije obrazložio, niti se iz sadržaja žalbe može razabrati u čemu bi se, po ocjeni žalitelja, sastojala bitna povreda odredaba kaznenog postupka. U pobijanoj presudi nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja, a sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da je optuženik počinio kaznena djela, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, a potom je obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

 

              Optuženik nije naveo niti koju povredu kaznenog zakona je imao u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je oglašen krivim, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa motrišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenih djela, za koja je optuženik i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

 

Suprotno žalbenim navodima optuženika, činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, su logični, zakoniti i pravilni, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica, pravilno, utemeljeni na izvedenim dokazima.

 

              Žalitelj, sumarno obrazlažući žalbeni osnov pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iznosi tek paušalne tvrdnje kako nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio kaznena djela označena u točkama 1), 3), 5) i 8) izreke presude.

 

              Iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi bitno drugačiji zaključak.

 

Glede djela pod toč. 1) izreke pobijane presude, optuženik je u obrani tvrdio kako je napustio N. V. prije 17. siječnja 2016., pa nije mogao niti počiniti kazneno djelo na benzinskoj postaji „L. C.“ Međutim, svjedok A. J. je naveo da je optuženik bio u N. V. sve do onog dana kada ga je tražila policija, jer se sjeća da je optuženik došao pola sata prije policije, nešto je uzeo i otišao. Provjerom je utvrđeno da je optuženika policija u N. V. tražila 18. siječnja 2016, dakle dan nakon počinjenja kaznenog djela. Nadalje, djelatnik benzinske postaje D. L. je opisao počinitelja odnosnog kaznenog djela na benzinskoj postaji „L. C.“ Iz opisa proizlazi da se radi o osobi visine oko 165 cm, mršavije tjelesne građe, tamnije boje kože i romskog naglaska. Takav opis odgovara opisu optuženika. Svjedok je dodatno napomenuo kako je počinitelj imao pištolj „ ... koji je izgledao kao pravi ...“, a na sebi je imao crnu jaknu i donji dio trenirke sa tri bijele crte na bočnim stranama nogavica. Optuženik priznaje da je počinio kaznena djela označena pod točkama 6) i 7) izreke, dakle djela u trgovini B. 2. i. k. u. v. T. i.N.“ d.d.. Iz pregledanih snimki je vidljivo da je optuženik, tada, imao na sebi crnu jaknu i Adidas trenirku sa tri bijele crte. Svjedok E. J. je rekao da je on darovao optuženiku tu trenirku. Pregledan je i video zapis nadzorne kamere „P.“ u N. V., od 17. siječnja 2016., gdje je vidljiva osoba koja nervozno kruži, obučena u istu takvu trenirku i crnu jaknu, koja ima tamniju kosi i tamnije je puti, sitnije i niže tjelesne građe, a što u potpunosti odgovara opisu optuženika.

 

Pravilno je, stoga, utvrđeno prvostupanjskog suda da je optuženik, u kritično vrijeme, boravio u N. V., premda tamo ne živi, da o činjenici boravka u N. V. nije govorio istinu, te da njegov način govora, njegove fizičke karakteristike i odjeća koju je izvjesno nosio, u potpunosti odgovara opisu počinitelja kaznenog djela pod toč. 1) izreke pobijane presude, odnosno da je počinitelj imao i jaknu i hlače kakve ima optuženik, a što sve, u svojoj ukupnosti, nedvojbeno ukazuje da je upravo on počinitelj odnosnog kaznenog djela.

 

              Optuženik osporava počinjenje i kaznenog djela pod točkom 3) izreke pobijane presude, premda je u obrani priznao da je ušao u trgovinu, zaprijetio djelatnici na pultu i zatražio novac, pa mu je ona dala 1.600,00 kuna. Žalbeni navod optuženika, kako nije točno da je prijetio pištoljem, treba promatrati u kontekstu iskaza svjedokinje I. B., djelatnice trgovine, koja je jasno i uvjerljivo iskazala kako optuženik nije prijetio pištoljem, već joj je zaprijetio riječima „… daj mi novac, imam pištolj, odmah otvori sve mi daj …“, radi čega je ona, u strahu za vlastiti život, otvorila blagajnu i predala mu novac.

 

Žalitelj zanemaruje da optuženik nije niti proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, kada bi uporaba oružja bila bitno obilježje kaznenog djela. Optuženik nije proglašen krivim da bi uporabio kakvo oružje, već  je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11, jer je verbalnom prijetnjom da će izravno napasti na život ili tijelo oduzeo tuđu pokretnu stvar s ciljem da je protupravno prisvoji, a što je sve u odnosu na kazneno djelo pod točkom 3) izreke, pravilno izložio prvostupanjski sud.

 

              Žalitelj nije u pravu kada, paušalno, tvrdi kako nema dokaza da bi počinio kazneno djelo označeno pod točkom 5) izreke pobijane presude. Naime, optuženik je u svojoj obrani priznao da je ušao u trgovinu, došao do garderobe odakle je uzeo jednu torbicu, pa kada su došle djelatnice i zadržale ga, razbio je staklo samo zato da ga puste. Iz iskaza svjedokinje M. D. proizlazi da je optuženik čučao pored registar blagajne i uhvatio ključ od blagajne, pa mu je ona rekla da se makne, a da bi torbicu, koju je kasnije pronašao, ispustio iz ruku, tek kada su ga ona i kolegica uhvatile. Optuženikovi postupci ukazuju na zaključak da je postupao u cilju pribaviti tuđu pokretnu stvar, a to je činio na način da je, pored djelatnice koja je bila u trgovini, rukom uhvatio ključ blagajne i pokušao otvoriti ladicu s novcem, a kada nije uspio otišao je u posebnu prostoriju i pronašao torbicu djelatnice ali je ponovo uočen, te je u naguravanju sa djelatnicama, nogom razbio staklo i pobjegao.

 

Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik postupao na osobito drzak način kako bi prisvojio tuđu pokretnu stvar, u čemu nije uspio, iz čega proizlazi da je poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela teške krađe, dakle da je počinio kazneno djelo kako je to i označeno pod točkom 5) izreke pobijane presude.

 

              Optuženik osporava i djelo pod toč. 8) izreke pobijane presude, premda priznaje da je policajcima pokušavao pobjeći, a jednog je policajca ugrizao samo zato kako bi mu dao do znanja da ga probada nož, koji je nosio u džepu jakne. Iz iskaza ispitanih policajaca proizlazi da su optuženika legitimirali kada im je ovaj pokušao pobjeći. Uhvatili su ga za ruke, a on ih je počeo gurati i grebati. Primijenili su zahvat „ključ na laktu“ i više puta mu zapovjedili da prestane s pružanjem otpora i pruži ruke radi vezivanja lisicama, što je on odbijao. Bacili su ga na tlo i stavili lisice na lijevu ruku. Pokušavali su mu vezati i desnu ruku, ali se on otimao i tada je ugrizao policajca S. B. za lijevu podlakticu.

 

Premda to, djelomično, proizlazi iz obrane optuženika, iz iskaza dvojice policajaca jasno i nedvojbeno proizlazi da je optuženik, s namjerom da spriječi službenu osobu u obavljanju službene radnje, uporabio silu i tako nanio službenoj osobi tjelesnu ozljedu, odnosno da je ostvario sva obilježja kaznenog djela iz čl. 314. st. 2. KZ/11 kako je to i navedeno pod toč. 8) izreke pobijane presude.

 

Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je, temeljem izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio da je optuženik počinio odnosna kaznena djela.

 

Za svoja utvrđenja dao je valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žalitelj.

 

              Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali zbog odluke o kazni.

 

Optuženik se nije, izrijekom, žalio zbog odluke o kazni, međutim njegova žalba, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 478. ZKP/08).

 

              Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

              Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

              Prilikom izbora vrste i visine kazne, prvostupanjski sud je otegotnim cijenio optuženikovu višestruku, kontinuiranu osuđivanost, te upornost u počinjenju predmetnih kaznenih djela. Olakotnim je cijenio njegovo, djelomično, priznanje kaznenih djela i činjenicu da je, sukladno psihijatrijsko-psihologijskom vještačkom nalazu, u vrijeme počinjenja bio smanjeno ubrojiv „ … ali ne bitno …“.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

 

S obzirom na primjereno utvrđene pojedinačne kazne, međusobni odnos počinjenih kaznenih djela, vrstu i vrijeme njihovog počinjenja, te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (čl. 47. KZ/11), te o svrsi kažnjavanja (čl. 41. KZ/11), jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci, izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela i omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

              Upravo odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

              Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. veljače 2017.