Broj: Kž 95/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv izručenika M. B., zbog kaznenih djela iz čl. 246. i čl. 206. u svezi čl. 33. Krivičnog zakonika Republike Srbije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, od 3. veljače 2017. broj Kv II-4/2017-3 (Kir-218/16), u sjednici održanoj 2. ožujka 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba izručenika M. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim je rješenjem, na temelju čl. 56. st. 1 Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“ br. 178/04. – dalje u tekstu: ZOMPO), Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, utvrdio udovoljenje zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Srbiji, izručenika M. B., državljana Republike Srbije i BiH, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju tri godine, zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 246. Krivičnog zakonika Republike Srbije, izrečene pravomoćnom presudom koju čine presuda Višeg suda u Somboru, broj 3K 118/12 od 24. prosinca 2012. i presuda Apelacionog suda u Novom Sadu, broj Kž I 311/13 od 14. veljače 2014. Istim je rješenjem utvrđeno udovoljenje zakonskim pretpostavkama za izručenje i radi dovršenja kaznenog postupka koji se vodi pred Višim sudom u Beogradu, zbog kaznenih djela supočiniteljstva u razbojništvu iz čl. 206. st. 1. u svezi čl. 33. i razbojništva iz čl. 206. st. 1. Krivičnog zakonika Republike Srbije.

Na temelju čl. 37. ZOMPO odlučeno je da se izručenik M. B. ne može kazneno progoniti, kazniti ili izručiti trećoj državi zbog određenog djela počinjenog prije izručenja, a u odnosu na koje djelo nije odobreno izručenje, ne može se ograničiti u njegovim osobnim pravima iz razloga koji nije nastao u svezi s izručenjem, te se ne može izvesti pred izvanredni sud, niti se izvršiti druga kaznena sankcija osim one zbog koje je izručenje odobreno.

              Protiv tog rješenja žalbu je, pravodobno, podnio izručenik, putem branitelja Z. M., odvjetnika iz S. B. „... zbog razloga navedenih u čl. 35. st. 1. toč. 7. ZOMPO ...“, dakle jer nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju.

              Postupajući u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. u svezi čl. 495. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

              Žalba je neosnovana.

Odlukom nadležnog domaćeg suda je utvrđeno udovoljenje zakonskim pretpostavkama za izručenje Republici Srbiji izručenika M. B., državljana Republike Srbije i BiH, radi izvršenju kazne zatvora u trajanju tri godine zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, i radi kaznenog progona zbog kaznenih djela razbojništva. Radi se o kaznenim djelima koja su propisana i Kaznenim zakonom Republike Hrvatske („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15. i 61/15) i za koja se, prema domaćem pravu, mogu izreći kazne zatvora u trajanju od jedne godine i više. Kazneno djelo iz čl. 246. Krivičnog zakonika Republike Srbije odgovara kaznenom djelu neovlaštene proizvodnja i promet drogama iz čl. 190. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, a kazneno djelo iz čl. 206. Krivičnog zakonika Republike Srbije odgovara kaznenom djelu razbojništva iz čl. 230. KZ/11 Kaznenog zakona Republike Hrvatske.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, premda žalitelj ovo osporava smatrajući kako nema dovoljno dokaza za osnovanu sumnju da je stranac, čije se izručenje traži, dakle izručenik M. B., počinio određeno kazneno djelo ili da postoji pravomoćna presuda (čl. 35. st. 7. ZOMPO).

Suprotno tvrdnji žalitelja, ocjena da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje znači pravnu obvezu domaćih pravosudnih tijela savjesno provjeriti zamolbu i isprave koje su joj priložene u svezi s njihovom vjerodostojnošću i logičnosti. 

Ocjena udovoljenja zakonskim pretpostavkama ne znači provođenje dokaznog postupka radi utvrđivanja činjenica u kaznenom postupku, kako to tvrdi žalitelj.

U postupku ekstradicije, sudovi ne trebaju utvrđivati je li okrivljenik faktični počinitelj kaznenih djela za koja se traži izručenje, već samo utvrđuju postojanje osnovane sumnje. U konkretnom predmetu to nije upitno, s obzirom na postojanje pravomoćne presude stranog suda i postojanja optužnice Višeg javnog tužilaštva u Beogradu.

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pravilno zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje izručenika M. B. R. S., radi izvršenja kazne zatvora u trajanju tri godine zbog kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga i radi dovršenja kaznenog postupka zbog kaznenih djela razbojništva.

              Ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 494. st. 4. ZKP/08, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio povredu zakona na koje je drugostupanjski sud dužan paziti po službenoj dužnosti.

              Slijedom iznijetog trebalo je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 2. ožujka 2017.