Broj: Kž 80/17-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog D. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama okrivljenog D. M., okrivljenog M. P., okrivljenog M. D. i okrivljenog D. T. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 8. veljače 2017. broj Kov-Us-1/2017., o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 10. ožujka 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe okrivljenog D. M., okrivljenog M. P., okrivljenog M. D. i okrivljenog D. T. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog D. K. zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. KZ/11., kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. i dva kaznena djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11., okrivljenog D. M. zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. KZ/11. i kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., okrivljenog D. G., okrivljenog M. P., okrivljenog I. G., okrivljenog I. G., okrivljenog M. D. i okrivljenog N. M. zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11, okrivljenog D. T. zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. i kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. te okrivljenog D. D. zbog kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog D. K., okrivljenog D. M. i okrivljenog D. T. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08), a protiv okrivljenog M. P., okrivljenog M. D. i okrivljenog N. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. U vrijeme trajanja istražnog zatvora, okrivljenom D. K. uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. prosinca 2015. do 22. siječnja 2016. po rješenju Županijskog suda u Rijeci broj Kir-Us-154/15 i Kir-Us-3/16 kao i vrijeme od uhićenja 18. travnja 2016. pa nadalje, okrivljenom D. M. i okrivljenom D. T. vrijeme od uhićenja 18. travnja 2016. pa nadalje, okrivljenom M. P. vrijeme od uhićenja 22. prosinca 2016. pa nadalje, okrivljenom M. D. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru po rješenju Županijskog suda u Vukovaru broj Kir-42/16 i Kir-70/16 od 8. veljače 2016. do 1. travnja 2016. te vrijeme od uhićenja 25. travnja 2016. pa nadalje, a okrivljenom N. M. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru po rješenju Županijskog suda u Vukovaru broj Kir-42/16 i Kir-70/16 od 8. veljače 2016. do 26. travnja 2016. te vrijeme od uhićenja 26. travnja 2016. pa nadalje.

 

Protiv tog rješenja žalbe su podnijeli okrivljeni D. M., po braniteljici, odvjetnici M. P. F., okrivljeni M. P., po branitelju odvjetniku S. K., okrivljeni M. D., po braniteljici odvjetnici J. B. i okrivljeni D. T. osobno i po branitelju, odvjetniku V. B. Svi žalitelji se žale iz žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, time da okrivljeni D. M. predlaže da se istražni zatvor protiv njega ukine i isti zamijeni jamstvom, okrivljeni M. P. predlaže da se pobijano rješenje u odnosu na njega ukine, okrivljeni M. D. predlaže da se istražni zatvor protiv njega ukine ili zamijeni mjerom opreza, a okrivljeni D. T. predlaže da se pobijano rješenje u odnosu na njega preinači na način da ga se „pusti na slobodu makar i uz jamstvo“ ili da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Naime, žalbenim navodima okrivljeni D. M. upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da pobijano rješenje ne sadrži obrazloženje zbog kojih se razloga mjera istražnog zatvora u odnosu na njega ne može zamijeniti blažom mjerom, i to jamstvom. Suprotno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je prvo utvrdio opstojnost razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv tog okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, a potom i ocijenio da se, s obzirom na težinu kaznenih djela, okolnosti njihova počinjenja i osobne okolnosti okrivljenika, u odnosu na koje je produljio primjenu mjere istražnog zatvora, pa time i okrivljenog D. M., ista svrha radi koje je primijenjena mjera istražnog zatvora ne može ostvariti blažom mjerom. Pri tome je prvostupanjski sud dao određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i o tome zašto smatra da se u odnosu na okrivljenog D. M. ista svrha primjene mjere istražnog zatvora ne može ostvariti primjenom mjere jamstva. Time nije ostvarena postupovna povreda na koju žalbom upire okrivljeni D. M., kao što time nisu povrijeđena prava obrane, a kako to navodi okrivljenik.

 

Daljnjim žalbenim navodima okrivljeni D. M. upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju ističući da je u vrijeme počinjenja kaznenih djela za koja je osnovano sumnjiv postupao pod prisilom, a čime osporava postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke određivanja, odnosno produljenja mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. No, suprotno tom žalbenom prigovoru prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljeni D. M. počinio inkriminirana mu kaznena djela proizlazi iz prikupljenih dokaza, a na kojima se optužnica Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) broj K-US-107/2016 od 7. veljače 2017. i temelji. Pri tome je potrebno istaknuti da je prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora potrebno utvrditi postojanje odgovarajućeg stupanja osnovane sumnje da je okrivljenik počinio inkriminirana mu kaznena djela, a koji je u konkretnom slučaju i ostvaren.

 

Okrivljeni M. P. žalbenim navodima također upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. navodeći da se u pobijanom rješenju, iako ima devet stranica, svega u jednoj rečenici (zadnji stavak 9. stranice), obrazlaže odbijanje jamstva i to bez ikakvog argumentiranog i razložnog obrazloženja već uz samo jednu paušalnu konstataciju prvostupanjskog suda da se istražni zatvor ne može zamijeniti jamstvom ili mjerom opreza. Međutim, žalitelj gubi iz vida da je prvostupanjski sud ispravno ocijenio postojanje, kako opće, tako i posebnih pretpostavki istražnog zatvora iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. u odnosu na njega, a što je i valjano obrazložio dajući individualizirane i dostatne razloge, da bi na devetoj stranici pobijanog rješenja, kako to žalitelj precizira, dao zaključak da upravo s obzirom na težinu kaznenih djela, okolnosti njihova počinjenja i osobne okolnosti, a koje su prethodno navedene, smatra da se svrha mjere istražnog zatvora u odnosu na tog okrivljenika ne može ostvariti blažom mjerom, a s kojim zaključkom se slaže i ovaj, drugostupanjski sud. Time nije počinjena bitna postupovna povreda na koju upire ovaj okrivljenik.

 

Nadalje, okrivljeni M. P. žalbenim navodima upire i na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tražeći preocjenu utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu ne opravdavaju zaključak suda da bi on, u slučaju puštanja na slobodu, pobjegao budući da je 2016. otputovao u Njemačku radi posla, a ne da bi se krio i bio nedostupan. Također, ističe da nije znao da se protiv njega vodi postupak, pa da onda to nije niti mogao biti razlog njegovog odlaska u Njemačku. Suprotno takvim žalbenim navodima, iz podataka u spisu proizlazi da je okrivljeni M. P. tijekom istrage bio nedostupan pravosudnim tijelima Republike Hrvatske, a da je bio upoznat s policijskom potragom, što proizlazi iz dopisa njegovog izabranog branitelja, odvjetnika S. K., upućenog Policijskoj upravi ... od 29. srpnja 2016. K tome, okrivljeni M. P. se nalazio u Saveznoj Republici Njemačkoj, na nepoznatoj adresi, te je protiv njega određen istražni zatvor rješenjem suca istrage Županijskog suda u Osijeku od 5. listopada 2016. broj Kir-Us-83/2016-3 (listovi 6659. do 6662.). Potom je 6. listopada 2016. naloženo izdavanje međunarodne tjeralice (nalog, list 6663. i 6664. spisa) te je 25. listopada 2016. izdan i europski uhidbeni nalog (listovi 6744. do 6749. spisa), a prisutnost okrivljenog M. P. u postupku je osigurana tek njegovim izručenjem 22. prosinca 2016. nakon što je uhićen u Saveznoj Republici Njemačkoj. Prethodno navedeno upućuje na zaključak da je okrivljeni M. P. bio u bijegu upravo s ciljem izbjegavanja kaznenog progona.

 

S obzirom da se okrivljeni M. P. nalazi u istražnom zatvoru od 22. prosinca 2016., neosnovani su i žalbeni navodi tog okrivljenika da bi se u slučaju potvrđivanja pobijanog rješenja njegov daljnji boravak u istražnom zatvoru pretvorio u izdržavanje kazne, čime u suštini upire na povredu načela razmjernosti. Ovo iz razloga što se kod ocjene povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., vodi računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pa uzevši u obzir sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

 

Okrivljeni M. D., navodi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona, a žalbenim navodima upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pobijanom rješenju, osporavajući postojanje osnovane sumnje da bi počinio kazneno djelo koje mu se podignutom optužnicom stavlja na teret, kao i da nema onih osobitih okolnosti koje bi upućivale na opasnost da će, u slučaju puštanja na slobodu pobjeći te da će ponoviti kazneno djelo. Pojašnjava da je državljanin Republike Srbije, ali da živi u Saveznoj Republici Njemačkoj gdje mu živi i obitelj, a gdje on radi i ostvaruje prihode te da se protiv njega vodila istraga pred Općinskim državnim odvjetništvom u Vukovaru i da mu je u tom postupku umjesto istražnog zatvora određeno jamstvo, zbog čega je redovito dolazio u Republiku Hrvatsku kojom prilikom je i uhićen na granici.

 

Protivno tim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da na strani okrivljenog M. D. postoje razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08. te je za svoju odluku dao valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Kao prvo, odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljeni M. D. počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz podignute optužnice i dokaza na kojima se optužnica temelji, a osobito rezultata provedenih posebnih dokaznih radnji, podataka o prelascima osoba i vozila preko državne granice Republike Hrvatske, podataka o zaticanju osoba u posjedu i prodaji droge te obrane okrivljenog D. M. Pri tome je potrebno istaknuti, da osim što je prvostupanjski sud utvrdio postojanje odgovarajućeg stupanja osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret podignutom optužnicom, tek će raspravno vijeće, ocjenjujući izvedene dokaze, odlučiti o njihovoj vjerodostojnosti, kao i o postojanju ili nepostojanju kaznene odgovornosti okrivljenika upravo za kazneno djelo koje mu se optužnicom inkriminira. Stoga je neosnovan žalbeni prigovor okrivljenog M. D. kojim osporava postojanje osnovane sumnje navodeći da je on samo vozio svoj automobil iza automobila okrivljenog N. M. i da nema nikakve druge povezanosti u odnosu na kriminalnu skupinu.

 

U odnosu na postojanje onih osobitih okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega okrivljenog M. D., prvostupanjski sud je pravilno cijenio da se radi o osobi koja nije državljanin Republike Hrvatske, a isto tako da u Republici Hrvatskoj nema ni prebivalište niti boravište, dakle ničim nije vezan uz područje Republike Hrvatske. Pravilnost takvog zaključka prvostupanjskog suda nije dovedena u sumnju žalbenim navodom okrivljenog M. D. o tome da on i njegova obitelj ne žive u Republici Srbiji nego u Saveznoj Republici Njemačkoj gdje su prijavljeni od 17. srpnja 2015. Ovo iz razloga što bez obzira na to da li isti živi u Republici Njemačkoj, on nije vezan uz područje Republike Hrvatske. Kada se navedeno dovede u vezu s težinom kaznenog djela za koje je osnovano sumnjiv, onda je pravilan zaključak prvostupanjskog suda o postojanju onih osobitih okolnosti koje upućuju na opasnost da bi okrivljeni M. D., u slučaju puštanja na slobodu, postao nedostupan nadležnim tijelima Republike Hrvatske upravo u cilju izbjegavanja kaznenog progona.

 

U odnosu na jamstvo određeno pravomoćnim rješenjem suca istrage Županijskog suda u Vukovaru od 10. veljače 2016. broj Kir-42/16-3, a izmijenjenog u iznosu jamstva rješenjem suca istrage istog suda od 7. ožujka 2016. broj Kir-70/16-5 (listovi 4089. i 4090. spisa) potrebno je istaknuti da je navedenim rješenjem jamstvo određeno kao zamjena za istražni zatvor protiv okrivljenog M. D. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. (listovi 4048. i 4049. spisa), dok je rješenjem suca istrage Županijskog suda u Osijeku od 26. travnja 2016. (listovi 4252. – 4258.) protiv okrivljenog M. D. istražni zatvor određen, a potom i produljivan iz osnove u članku 123. stavku 1. točke 1., ali i točke 3. ZKP/08.

 

Na kraju, okrivljeni M. D. u žalbi zaključuje da je na pogrešno i nepotpuno činjenično stanje prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali i počinio bitnu povredu odredaba ZKP/08. iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer postoji proturječnost između razloga navedenih u obrazloženju pobijanog rješenja. Suprotno tom stavu okrivljenog M. D., prvostupanjski sud je i u odnosu na ovog okrivljenika dao određene i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, a između tih razloga ne postoji proturječnost te nije povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenika.

 

Okrivljeni D. T. u žalbi ističe da prilikom donošenja pobijanog rješenja nisu mogli sudjelovati suci R. Š. i D. K., budući da su ti suci prethodno bili članovi izvanraspravnog vijeća koje je odlučivalo o žalbi na rješenje suca istrage o produljenju istražnog zatvora, pa da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.

 

Protivno tom žalbenom navodu, odredbom članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08. koja upućuje na odredbu članka 32. stavka 1. ZKP/08. kao razlog za izuzeće suca od obavljanja sudačke dužnosti nije navedena situacija kakva se u žalbi navodi. Naime, odredba članka 32. stavka 1. točke 4. ZKP/08. određuje da je u slučajevima navedenim u toj odredbi od obavljanja sudske dužnosti isključen sudac u smislu isključenja od suđenja, ali ne i od obavljanja drugih sudskih dužnosti u tom kaznenom predmetu. Prema tome, nije počinjena citirana bitna postupovna povreda.

 

Okrivljeni D. T. u žalbi ističe i bitnu povredu iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. i to da je izreka rješenja suprotna obrazloženju rješenja, da rješenje nema razloga o odlučnim činjenicama kao i da su navedeni razlozi proturječni. U tom smislu, pojašnjava da je prvostupanjski sud zamijenio branitelje i njihova očitovanja, pa je govor braniteljice okrivljenog D. T., odvjetnice M. B., u obrazloženju rješenja naveden kao govor branitelja okrivljenog N. M., odvjetnika D. M. Suprotno takvom žalbenom navodu, uvidom u zapisnik s ročišta o odlučivanju o istražnom zatvoru od 8. veljače 2017. (listovi 7245. do 7249. spisa) utvrđeno je da nije došlo do zamjene i da su navodi branitelja okrivljenog N. M., odvjetnika Dinka M. kao i braniteljice okrivljenog D. T., odvjetnice M. B., točno i vjerno preneseni, izuzev što je govor braniteljice okrivljenog D. T., odvjetnice M. B., umjesto u ženskom rodu, naveden kao govor "branitelja 9. okrivljenog". Međutim, sadržaj navoda u obrazloženju pobijanog rješenja u cijelosti odgovara onome što je navedeno i u zapisniku od 8. veljače 2016. Stoga rješenje nije "doneseno temeljem pogrešne ocjene odlučnih činjenica", a kako to navodi okrivljeni D. T.

 

Nadalje, ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, okrivljeni D. T. osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, budući je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora protiv tog okrivljenika i potom ispravno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora iz osnove članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08, to je činjenično stanje u pobijanom rješenju i u tom dijelu potpuno i pravilno utvrđeno.

 

Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljeni D. T. počinio kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. i kazneno djelo iz članka 190. stavka 2. KZ/11. proizlazi iz podignute optužnice, kao i dokaza prikupljenih tijekom istrage, a na kojima se optužnica u odnosu na ovog okrivljenika temelji.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da bi okrivljeni D. T., u slučaju puštanja na slobodu, ponovio kazneno djelo, u prvom redu proizlaze iz činjenice njegove dosadašnje osuđivanosti, budući da je on dosad pet puta osuđivan, od čega dvaput za kazneno djelo krivotvorenja, jedanput za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97.) i to na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i dva mjeseca, jedanput za kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i jedanput za kazneno djelo iz članka 173. stavka 1. KZ/97. (izvadak iz kaznene evidencije, listovi 3935. i 3936. spisa). Dakle, okrivljeni D. T. je višestruko osuđivana osoba, a sada se javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje dva kaznena djela, a što sve pokazuje kontinuitet i upornost u činjenju kaznenih djela.

 

Stoga, imajući na umu sve prethodno navedeno, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, da navedene okolnosti dovedene u vezu s okolnostima počinjenja kaznenih djela za koja je osnovano sumnjiv, predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljeni D. T., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo. Isto tako, uzimajući u obzir brojnost i značaj okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljeni D. T. boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da se ista svrha zbog koje je nužna primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08, za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 10. ožujka 2017.