Broj: Kž-181/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Željka Horvatovića i Ivane Čalić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Jasmine Šarić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I optuženog M. K. i dr., zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), povodom žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-2116/05 od 4. siječnja 2017. te I optuženog M. K. i II optuženog D. M., podnesenim protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-1599/16-5 od 14. prosinca 2016., u sjednici vijeća održanoj dana 14. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

O d b i j a j u  se žalbe državnog odvjetnika te I optuženog M. K. i II optuženog D. M. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom protiv I optuženog M. K. i II optuženog D. M., temeljem čl. 452. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), odbijena je optužba, i to u odnosu na I optuženika zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. KZ/97, a u odnosu na II optuženika zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. u svezi čl. 38. KZ/97, činjenično opisana u izreci te presude.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08, odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude pravodobno je žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbu su podnijeli i optuženici.

 

I optuženi M. K., po branitelju M. M., odvjetniku iz Z., podnio je žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši da se pobijana presuda preinači i I optuženik oslobodi od optužbe.

 

II optuženi D. M., po braniteljima D. V.-T. i R. D., odvjetnicima iz Z., podnio je žalbe zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona predloživši da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je prije sjednice vijeća dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

             

              Žalba nisu osnovane.

 

              Nisu u pravu državni odvjetnik, I i II optuženik kad u žalbama navode da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud, nakon provedene analize odredbi "starog" i "novog" Kaznenog zakona, naveo jasne i određene razloge zbog kojih je utvrdio da se radi o kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. KZ/11, za koje kazneno djelo taj sud nije nadležan suditi, a druga je stvar što se žalitelji s tim stavom ne slažu, čime oni prvostupanjsku presudu zapravo pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što će ovaj sud drugog stupnja nastavno razmotriti. Jednako tako nisu u pravu žalitelji kada u žalbama ističu da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, te da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog zakona iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, na koju žalitelji upiru pa su njihove žalbe u tom dijelu, neosnovane.

 

              Također, obzirom da u ovom slučaju prvostupanjski sud nije odlučivao o meritumu kaznenog djela za koje su optuženici terećeni, već je odbijajuću presudu donio zbog toga što je utvrdio da ne postoje procesne pretpostavke za presuđenje stvari, nije počinjena povreda odredbi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 na koju upiru svi žalitelji, već se radi o tzv. posrednoj povredi odredbi kaznenog zakona do koje dolazi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika te I i II optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno onom što žalitelji ističu u žalbi, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravilno, temeljem čl. 452. toč. 1. ZKP/08, protiv I optuženog M. K. i II optuženog D. M. odbio optužbu, budući da, prema čl. 19.c toč. 1.c ZKP/08, nije stvarno nadležan sud za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

              Naime, državno odvjetništvo je protiv I i II optuženika podiglo optužnicu u kojoj se I optuženiku stavlja na teret kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. KZ/97, a II optuženiku kazneno djelo pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. i čl. 38. KZ/97.

 

              Međutim, kako je 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon (KZ/11), u kojem inkriminirano kazneno djelo iz čl. 292. KZ/97, pod tim nazivom i opisom, više ne postoji, sud prvog stupnja, sukladno čl. 3. st. 3. KZ/11, je najprije ispitao postojanje pravnog kontinuiteta te je utvrdio da ovo kazneno djelo ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, a nakon toga, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, je ispitao koji je zakon u konkretnom slučaju blaži za počinitelje, te je utvrdio da je blaži KZ/11, odnosno odredba čl. 246. st. 1. i 2. tog Zakona, i to iz razloga jer je za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 potrebno pribaviti protupravnu imovinsku korist koja prelazi iznos od 30.000,00 kuna, dok je za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, potrebno pribaviti protupravnu imovinsku korist koja prelazi iznos od 60.000,00 kuna.

 

              Suprotno stavu državnog odvjetnika, i po ocijeni ovog suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja, zbog razlike u iznosima koji su potrebni da bi se ostvarili kvalificirani oblici kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 i čl. 246. st. 2. KZ/11, utvrdio da je za počinitelja blaže kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, jer je povećavanjem prvotnog imovinskog limita od 30.000,00 kuna na iznos od preko 60.000,00 kuna, potrebna veća količina neprava za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Dakle, iako je u čl. 246. st. 2. KZ/11 zapriječena viši maksimum kazne zatvora (kazna zatvora od jedne do deset godina) od zapriječene kazne zatvora iz čl. 292. st. 2. KZ/97 (kazna zatvora od jedne do osam godina) sud će, ako optuženika proglasi krivim mu izreći kaznu o okvirima kazne koja je propisana u čl. 292. st. 2. KZ/97.

 

              Zbog jedinstvene primjene zakona nebitno je što u konkretnom slučaju znatna imovinska korist koju je I optuženik pribavio drugom iznosi preko 30.000.000,00 kuna, te višestruko nadilazi i iznos od 30.000,00 kuna i iznos od 60.000,00 kuna, što kao argument „a contrario“ u žalbi iznosi državni odvjetnik, jer, primjera radi, u nekom drugom slučaju svi oni počinitelji koji su ranije terećeni za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97, stoga što su pribavili protupravnu imovinsku korist veću od 30.000,00 kuna, nakon izmjene zakona, prema čl. 246. st. 2. KZ/11, ako ta korist ne prelazila 60.000,00 kuna, biti će odgovorni samo za počinjenje osnovnog oblika kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11, koji kriteriji primjene zakona (KZ/11) se mora dosljedno provesti na sve počinitelje, pa i na one kod kojih pribavljena imovinska korist, kao što je to u konkretnom slučaju, prelazi 30.000.000,00 kuna.

 

              Za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika da „opće stajalište“ Vrhovnog suda o neodređenim vrijednostima u kaznenom zakonu prema kojima su iznosi od 30.000,00 kuna i 60.000,00 kuna bili potrebni da bi se ostvarila znatna imovinska korist, obzirom da ti novčani iznosi nisu sadržani u zakonskim odredbama, te stoga, kako to navodi žalitelj, oni predstavljaju samo „stajalište“ Vrhovnog suda i ne mogu biti relevantna za ocjenu blažeg zakona, poglavito jer obje zakonske odredbe u odnosu na kvalificirani oblik, imaju isti zakonski opis – znatna imovinska korist, pa je sud u konkretnom slučaju za ocjenu blažeg zakona, kao temeljni kriteriji, trebao uzeti kazne zatvora koje su propisane za kaznena djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 i čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Naime, jedna od temeljnih zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja proizlazi iz čl. 20. toč. 1. i 47. toč. 2. Zakona o sudovima, je da ovaj sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te utvrđuje upute sudovima za praćenje sudske prakse, u okvirima koje zadaće Vrhovni sud u odnosu na pojedine bitne zakonske odredbe, radi jedinstvene primjene zakona od strane svih sudova, zauzima svoj stav i u obliku pravnog shvaćanja te ga dostavlja svim sudovima u Republici Hrvatskoj.

 

              U skladu s naprijed navedenim zakonskim ovlastima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ovaj sud je na sjednici Kaznenog odjela od 24. studenog 1997., donio pravno shvaćanje da zakonsko obilježje „znatna imovinska korist“ kod kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97, postoji kad vrijednost imovinske koristi pribavljena izvršenjem tog kaznenog djela prelazi 30.000,00 kuna, a 27. prosinca 2012. je donio pravno shvaćanje da „znatna imovinska korist“ odnosno „znatna šteta“, kod kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. KZ/11, postoji kad vrijednost imovinske koristi odnosno štete prelazi 60.000,00 kuna.

 

              Na ovaj način pravno shvaćanje Vrhovnog suda u odnosu na valorizaciju neodređenih vrijednosti obilježja pojedinih kaznenih djela, postala je opće prihvaćena od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te je time inkorporirana u primjeni pojedinih zakonskih odredbi. Prema tome, ne radi se samo o „stajalištu“ Vrhovnog suda, dakle nečemu što nije obvezujuće za sudove, kako to smatra državni odvjetnik, već o stavu koji sa pojedinim zakonskim odredbama čini smislenu cjelinu tako da ta bitna zakonska obilježja kaznenog djela tada postaju jedinstvena za sve one na koje se primjenjuju a time se ostvaruje i njihova ravnopravnost pred zakonom.

 

              Stoga i ovaj sud drugog stupnja uzima kao nesporno da zakonski pojam „znatna imovinska korist“ čiji novčani ekvivalent je Vrhovni sud definirao u naprijed navedenim pravnim shvaćanjima za kaznena djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 i čl. 246. st. 2. KZ/11, predstavlja bitnu sastavnicu tih kaznenih djela i stoga relevantnu činjenicu za razgraničenje koja od tih zakonskih odredbi je blaža za počinitelje.

 

              U svojim žalbama državni odvjetnik i II optuženik ističu da sud prvog stupnja, obzirom da je inkriminirano kazneno djelo počinjeno u razdoblju od 30. rujna 1994. do 1. srpnja 1997. nije razmotrio mogućnost primjene Kaznenog zakona Republike Hrvatske koji je u to vrijeme bio na snazi.

 

              Prije svega se postavlja logično pitanje iz kojeg razloga državni odvjetnik u trenutku podizanja optužnice (10. siječanj 2008.), nije primjenio odredbe Krivičnog zakona Republike Hrvatske koji zlouporabu ovlaštenja u gospodarskom poslovanju, dakle isto kazneno djelo, sankcionira u čl. 102. st. 1. i 2. tog Zakona.

 

              Evidentno je da državni odvjetnik to nije učinio jer je odredba čl. 292. st. 1. i 2.  KZ/97, po visini zapriječene kazne, blaža od odredbe čl. 102. st. 1. i 2. KZ RH. Međutim postoji i drugi bitan razlog zbog kojeg to nije bilo moguće učiniti, a to je da je u st. 2. čl. 102. KZ RH propisano da je kvalificirani oblik tog djela ostvaren ako pribavljena imovinska korist premašuje dva milijuna hrvatskih dinara.

 

              Budući da je u ovom predmetu iznos protupravno pribavljene imovinske koristi kao i iznos štete utvrđen u kunama, kao valuti koja je zamijenila hrvatske dinare, koji je i danas zakonito platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, stoga činjenični opis inkriminiranog kaznenog djela nije moguće podvesti pod odredbe čl. 102. st. 1. i 2. KZ RH jer u odnosu na jedno bitno obilježje djela, nisu kompatibilni, pa su žalbe državnog odvjetnika i I optuženika u tom dijelu neosnovane.

 

 

Konačno, nije u pravu II optuženik kad tvrdi da se činjenični opis inkriminiranog kaznenog djela ne može podvesti pod zakonsku odredbu čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, jer on sadrži sva bitna zakonska obilježja tog djela te nije nužno da ono u potpunosti, od riječi do riječi, sadrži opis koji je identičan čl. 246. KZ/11, budući da ono za što se tereti I optuženik, suštinski odgovara zakonskom opisu djela iz čl. 246. KZ/11, dakle, da je u gospodarskom poslovanju, kao odgovorna osoba u pravnoj, povrijedio dužnost zaštite imovinskih interesa te osobe koji se temelje na odnosu povjerenja i na taj način drugoj osobi pribavio protupravnu imovinsku korist.

 

Budući da svojim žalbama državno odvjetništvi te I i II optuženik, iz svih naprijed iznesenih razloga, nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je te žalbe, na temelju čl. 482. ZKP/08, odbiti kao neosnovane, te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zagrebu 14. ožujka 2017.