Broj: Kž 124/17-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog R. C., zbog kaznenog djela iz članka 231. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 23. ožujka 2017. broj Kov-4/17-78, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 3. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba okrivljenog R. C. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Velikoj Gorici, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog R. C., zbog kaznenog djela razbojničke krađe iz članka 231. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. u vezi s člankom 131. stavcima 1. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni R. C. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog, a kako to iz sadržaja žalbe proizlazi, bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Žalba nije osnovana.

Naime, nije u pravu okrivljenik kada, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08,, ističe u žalbi da pobijano rješenje ne sadrži „konkretne okolnosti (...) odnosno radnje s kojima je navodno sudjelovao u počinjenju kaznenih djela, konkretno njihov sadržaj i značenje te krivnju“, a čime okrivljenik upire na to da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Međutim, suprotno takvom žalbenom navodu, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja je dao dostatne, određene i jasne razloge o svim odlučnim činjenicama, kako onim koje se odnose na zaključak prvostupanjskog suda o postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke određivanja, odnosno produljenja istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i onim osobitim okolnostima koje upućuju na postojanje realne i konkretne opasnosti da će okrivljeni R. C., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo. Ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08 nije nađeno da bi bila počinjena neka druga povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. 

Tako je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da osnovana sumnja da je okrivljeni R. C. počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz podignute optužnice, u čijem činjeničnom opisu su naznačene radnje koje se okrivljeniku inkriminiraju, kao i iz dokaza na kojima se optužnica temelji, a koji su i navedeni u obrazloženju pobijanog rješenja. Stoga je neosnovan žalbeni prigovor okrivljenika kojim upire na to da nisu konkretizirane radnje počinjenja kaznenog djela za koje je okrivljenik osnovano sumnjiv, konkretno njihov sadržaj i značenje kao i krivnja. Pri tome je potrebno istaknuti da je prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora potrebno utvrditi samo postojanje odgovarajućeg stupanja osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo, a koji je u konkretnom slučaju ostvaren.

Nadalje, neosnovan je i žalbeni prigovor da nisu u dovoljnoj mjeri obrazložene one osobite okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. koje upućuju na postojanje opasnosti da će okrivljenik, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo. Suprotno tom žalbenom prigovoru, prvostupanjski sud je postojanje opasnosti od ponavljanja kaznenog djela od strane okrivljenika, u prvom redu, temeljio na njegovoj dosadašnjoj osuđivanosti. Naime, okrivljeni R. C. je prema podacima iz spisa (izvadak iz kaznene evidencije, list 110. spisa) dosad dvaput osuđen i to jedanput zbog kaznenog djela pokušaja razbojništva iz članka 218. stavka 1. u vezi s člankom 33. KZ/97, a jedanput zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 218. stavka 2. KZ/97. Sada se okrivljenik ponovno javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela protiv imovine i to razbojničke krađe, a što pokazuje kontinuitet okrivljenika u činjenju kaznenih djela protiv imovine, a koja u sebi sadržavaju i elemente nasilja. Uz to, okrivljenik je, prema vlastitom kazivanju, nezaposlen i bez primanja, a u obvezi uzdržavanja dvoje djece, pa sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje realne i konkretne opasnosti da će okrivljeni R. C., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, upravo s ciljem pribavljanja financijskih sredstava.

Na kraju, uzimajući u obzir značaj i brojnost okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljenik boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, prvostupanjski sud je ispravno zaključio da je protiv njega i nadalje nužna primjena mjere istražnog zatvora iz osnove članka 123. stavak 1. točka 3. ZKP/08., dok se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti blažim mjerama.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08 žalbu optuženika valjalo odbiti.

Zagreb, 3. travnja 2017.