Broj: Kž 149/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog T. L. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 3. travnja 2017. broj Kv-I-110/2017 (K-25/2016), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba optuženog T. L. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog I. B. i optuženog T. L., zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., pod točkom I. izreke, na temelju članka 131. stavka 3. u svezi s člankom 127. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog I. B. i optuženog T. L. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te im je pod točkom II. izreke u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 4. rujna 2015. pa nadalje. Pod točkom III. izreke, na temelju članka 102. stavka 1. ZKP/08., određeno je da se istražni zatvor protiv tih optuženika može ukinuti ako oni ili tko drugi za njih dade jamstvo, a sami optuženici obećaju da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište, da neće ometati kazneni postupak i počiniti novo kazneno djelo, dok je pod točkom IV. izreke, na temelju članka 102. stavka 2. ZKP/08., određeno da visina jamstva koja može zamijeniti istražni zatvor u odnosu na optuženog I. B. iznosi 650.000,00 kuna, a u odnosu na optuženog T. L. 400.000,00 kuna, time da se jamčevina može sastojati u polaganju gotovog novca, vrijednosnih papira, dragocjenosti ili drugih pokretnina veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke za iznos jamstva na nekretnine osobe koja daje jamstvo. Konačno, pod točkom V. izreke, na temelju članka 104. stavka 2. ZKP/08., određeno je da će se, ako optuženici postupe protivno uvjetima rješenja o jamstvu, rješenjem odrediti naplata iznosa jamstva u korist proračuna Republike Hrvatske, a protiv optuženika odrediti istražni zatvor.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi T. L. po branitelju Ž. A., odvjetniku iz R., ne navodeći žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine, podredno da se pobijano rješenje preinači i optuženog T. L. pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Naime, optuženi T. L. ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda smatrajući da ne postoje okolnosti koje upućuju na to da bi on, u slučaju puštanja na slobodu, ponovio istovrsno kazneno djelo, budući da on dosad nije bio osuđivan za istovrsna kaznena djela, da protiv njega nije u tijeku niti jedan drugi kazneni postupak, da ima osiguran smještaj kroz dodjelu stana na korištenje od strane Grada Z. kao i da je u vrijeme lišenja slobode bio na bolovanju, a što pokazuje da je redovno zaposlen.

Protivno žalbenim navodima optuženog T. L., ispravno je prvostupanjski sud cijenio da realna i konkretna opasnost da će taj optuženik, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, u prvom redu proizlazi iz njegove osuđivanosti. Tako je optuženi T. L. prema podacima iz spisa do sada dvaput pravomoćno osuđen, a od čega jedanput na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Sada se optuženi T. L. javlja kao osnovano sumnjiv da je počinio kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., čiji način počinjenja i iznos protupravne imovinske koristi ukazuje na upornost u počinjenju terećenog mu kaznenog djela i viši stupanj kriminalne volje. Navedeno pokazuje da, usprkos tome što optuženi T. L., osim ovog, nema drugih kaznenih postupaka u tijeku i da je dosad osuđen za različita kaznena djela, dosadašnje osude nisu ostvarile svoju svrhu i nisu utjecale na optuženika da svoje ponašanje uskladi s društvenim normama jer se on sada javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje novog kaznenog djela koje karakterizira viši stupanj kriminalne volje i upornosti u postupanju.

Nadalje, iz rezultata psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je optuženi T. L., osim što boluje od teške, prave i trajne duševne bolesti koja odgovara dijagnozi paranoidne shizofrenije, osoba s primarnim poremećajem u strukturi ličnosti dominantno disocijalnih obilježja u kojem dominira nepromišljeno ponašanje, egocentričnost, neuvažavanje autoriteta, kršenje društveno prihvatljivih normi ponašanja, nepoštivanja prava drugih osoba, nedostatak empatije i osjećaja krivnje, neodgovornost, oslabljeni samokontrolni mehanizmi, što samo dodatno pojačava opasnost od ponavljanja kaznenog djela utvrđenu na strani tog optuženika.

Neprihvatljivi su i žalbeni navodi optuženog T. L. o „možebitnoj“ povredi načela razmjernosti koju nalazi uspoređujući okolnosti ovog predmeta sa sadržajem novinskog članka objavljenog u jednim dnevnim novinama o tome da je jedan drugi optuženik zbog počinjenja osam kaznenih djela, od čega tri kaznena djela razbojništva, pred istim sudom pred kojim se vodi ovaj postupak, nepravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju pet godina i šest mjeseci. Međutim, kod ocjene povrede načela razmjernosti, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., vodi se računa o razmjeru između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pa uzevši u obzir sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da za sada nije došlo do povrede tog načela.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 19. travnja 2017.