Broj: Kr 121/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika I. H. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03-odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. siječnja 2016. broj Ko-1015/14 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. listopada 2016. broj Kž-86/16, u sjednici održanoj 20. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenika I. H. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

              Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 11. siječnja 2016. broj Ko-1015/14 i presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici od 4. listopada 2016. broj Kž-86/16, M. K. i I. H. su osuđeni zbog kaznenih djela iz čl. 228. st. 1. KZ/97. Osuđeniku M. K., zbog kaznenih djela opisanih pod toč. 1,2, i 3. izreke pravomoćne presude, izrečena je jedinstvena kazna zatvora u trajanju jedne godine i primijenjena uvjetna osuda, a osuđenik I. H. je, zbog  kaznenog djela opisanog pod toč. 2 izreke, osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci.

 

              Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je, pravodobno, osuđenik I. H., putem branitelja A. I., odvjetnika iz Z., zbog razloga navedenih u čl. 517. st. 1. toč. 2. i st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom ukinuti pravomoćnu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Postupajući u skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/04 spis je dostavljen Glavnom državnom odvjetniku. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podnijelo odgovor na zahtjev, s mišljenjem da zahtjev nije osnovan. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku I. H. i njegovom branitelju.

 

              Zahtjev je neosnovan.

 

              Odredbom čl. 517. ZKP/08 je propisano da se zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može podnijeti zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika, određenih povreda odredaba kaznenog postupka koje su u tom članku taksativno navedene, te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

 

Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da je ostvareno „... kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom i zakonom ...“, jer se osuđujuća presuda temelji „... isključivo na obrani I okr. iznesenoj prilikom prvog ispitivanja koji iskaz tijekom postupka nije potvrđen niti jednim dokazom ... pored toga I okr. je na glavnoj raspravi iskazao sasvim suprotno svojoj prvoj obrani ...“.

 

Prvostupanjski sud je, cijeneći pouzdanost dokaza s obzirom na njihovu važnost, obranu osuđenika M. K., kako onu tijekom prvog ispitivanja kojom tereti i sebe i osuđenika I. H., tako i onu naknadnu, podvrgnuo pažljivoj ispitnoj provjeri dostatne pouzdanosti, i konfrontirao je svim drugim dokazima izvedenim na raspravi.

 

Naime, iz prvostupanjske presude jasno proizlazi zašto je sud povjerovao obrani osuđenika M. K., iznesenoj tijekom prvog ispitivanja koje je bilo provedeno suglasno odredbama od čl. 272. do čl. 282. ZKP/08. Ovaj osuđenik, tada, nije teretio osuđenika I. H. na način da je otklanjao od sebe kaznenu odgovornost, već je priznao počinjenje kaznenih djela i opisao ulogu osuđenika I. H. u odnosu na jedno kazneno djelo, i to ono pod. toč. 2. izreke. Iskazao je kako je krenuo od stana osuđenika H., zajedno s njim i njegovim vozilom marke ..., te došao do naselja T. gdje je ostao čekati na početku naselja kod Avenije D., dok je osuđenik H., sa još jednim njemu nepoznatim čovjekom, otišao „vadit kabl“.

 

Za razliku od prvog ispitivanja, osuđenik M. K. je, u kontradiktornom postupku na raspravi, šturo iznio svoju obranu. Porekao je počinjenje kaznenih djela, među kojima je bilo i ono kazneno djelo za koje je ranije teretio osuđenika I. H. Svoje ranije priznanje i opisivanje uloge osuđenika H., kratko je obrazložio tvrdnjom da je to učinio na traženje i nagovor policije. Ni osuđenik I. H., kao niti njegov branitelj, kako je to zapisnički konstatirano, nisu na raspravi koristili svoje pravo i ovom optuženiku postavljali pitanja. Na preslušani iskaz osuđenika M. K. koji je dao tijekom prvog ispitivanja, a koji je na raspravi bio reproduciran suglasno odredbi čl. 435. st. 1. ZKP/08, osuđenik I. H. i njegov branitelj, kako je i to zapisnički konstatirano, „ ... ne stavljaju primjedbe ...“, premda su na to bili ovlašteni, suglasno odredbi čl. 437. ZKP/08. 

 

Prvostupanjski sud je, cijeneći pouzdanost dokaza s obzirom na njihovu važnost, kritički pristupio valorizaciji vjerodostojnosti obrane osuđenika M. K., kako one koju je dao tijekom prvog ispitivanja, tako i one koju je dao na raspravi. Zato je bio ispitan svjedok A. S., policijski istražitelj, na okolnost je li bilo prisilile ili kakvih sugestija kako bi ovaj osuđenik trebao iskazivati, kada je iznosio obranu u kojoj je, pored sebe, teretio i osuđenika I. H.. Analizirajući obranu osuđenika M. K. i konfrontirajući je s iskazom svjedoka A. S., prvostupanjski sud je detaljno i jasno izložio zašto ne prihvaća njegovu obranu koju je iznio na raspravi. Kako bi pravilno valorizirao vjerodostojnosti obrane osuđenika M. K. tijekom prvog ispitivanja, na raspravi je bio ispitan I. F., koji je opisao gdje su bili radovi na šahtu i gdje je bio otuđen telefonski kabel, a to je ona lokacija u T., koju je opisao osuđenik M. K., tijekom prvog ispitivanja.

 

Prvostupanjski sud je cijenio i obranu osuđenika I. H. koju je iznio na raspravi, nakon što je osuđenik M. K. već izmijenio svoju raniju obranu, jer se prije toga ovaj osuđenik branio šutnjom. Na raspravi je iskazao da je doista imao vozilo marke ...ali ranije. Kazneno djelo nije mogao počiniti, jer u to vrijeme uopće nije bio u Z. Kako bi se mogla pravilno vrednovati takva obrana, na raspravi su bili ispitani svjedoci V. B., B. K. i G. K. Cijeneći pouzdanost dokaza s obzirom na njihovu važnost, prvostupanjski sud je detaljno vrednovao iskaze ovih svjedoka, konfrontirao ih obrani, te jasno obrazložio zašto nije povjerovao obrani osuđenika I. H.

 

Stoga, nasuprot tvrdnji podnositelja zahtjeva, osuđujuća presuda se ne temelji isključivo na obrani osuđenika M. K., iznesenoj tijekom prvog ispitivanja.

 

Podnositelj zahtjeva nije u pravu kada tvrdi da drugostupanjski sud „ ... nije uopće odgovorio na njegove žalbene navode ...“, čime je ostvario povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku.

             

Suprotno tvrdnji podnositelja zahtjeva, Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija. S tim u svezi, drugostupanjski sud je, u obrazloženju presude ocijenio i odgovorio na sve žalbene navode, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede pazi po službenoj dužnosti.

 

              Neovisno o odredbi zakona na koju se poziva podnositelj zahtjeva, iz sadržaja zahtjeva je razvidno kako su navodi podnositelja usmjereni i na revalorizaciju utvrđenog činjeničnog stanja, u pokušaju izazvati odluku suda trećeg stupnja mimo uvjeta predviđenih zakonom.

 

U citiranoj odredbi čl. 517. ZKP/08 propisani su razlozi zbog kojih se može podnijeti zahtjev za izvanredno preispitivanje presude, među kojima nije pobijanje utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Slijedom iznesenog, a na temelju čl. 519. u svezi čl. 512. ZKP/08, trebalo je odlučiti kao u izreci.    

 

Zagreb, 20. travnja 2017.