Broj: Kž 173/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog L. T., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 12. travnja 2017. broj Kov-iz-8/2017, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 5. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okrivljenog L. T. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog L. T., zbog dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni L. T. po branitelju, odvjetniku Z. D., ne navodeći izričito žalbene osnove, a iz sadržaja žalbe proizlazi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine.

Žalba nije osnovana.

Naime, okrivljeni L. T. ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda smatrajući da ne postoje one osobite okolnosti koje upućuju na to da će on, u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, a koji zaključak temelji na rezultatima psihijatrijskog vještačenja iz kojeg proizlazi da ovisnost kod okrivljenika nije izmijenila njegovu ličnost i da je kod okrivljenika prisutan osjećaj odgovornosti, da su očuvani moralni stavovi i potencijal za odgovornije ponašanje. Stoga smatra da ne postoji potreba za primjenom mjere istražnog zatvora protiv njega, već da bi se ista svrha mogla postići primjenom blaže mjere i to mjere opreza obveznog javljanja okrivljenika određenoj osobi.

Protivno takvim žalbenim navodima okrivljenika, ispravno je prvostupanjski sud cijenio da realna i konkretna opasnost da će okrivljeni L. T., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, u prvom redu proizlazi iz njegove dosadašnje osuđivanosti. Naime, okrivljenik je višestruko osuđivana osoba (izvadak iz kaznene evidencije za okrivljenika, list 53. spisa), od čega tri puta zbog kaznenih djela protiv imovine (dvaput zbog kaznenog djela teške krađe, a jedanput zbog kaznenog djela krađe) te dvaput zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga. Sada se okrivljenik ponovno javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenih djela protiv imovine i to dva kaznena djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., pa to pokazuje upornost okrivljenika u činjenju kaznenih djela i da dosad izrečene kazne, pa i kazna zatvora u trajanju dvije godine i deset mjeseci (na koju je osuđen presudom Županijskog suda u Splitu od 29. studenog 2010. broj K-91/10), na njega nisu utjecale da svoje ponašanje uskladi s društvenim normama.

Kada se navedene okolnosti dovedu u vezu s time da je okrivljenik, prema vlastitom kazivanju i prema nalazu i mišljenju vještaka psihijatra, dugogodišnji ovisnik, te okrivljenik navodi da mu je novac bio potreban za kupnju droge koju koristi za konzumaciju, a nezaposlen je, bez prihoda i imovine, onda su sve to okolnosti koje u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. koje upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti da će okrivljeni L. T., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo.

Kraj takvog stanja stvari, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti na strani okrivljenika nije dovedena u sumnju rezultatima psihijatrijskog vještačenja, a kako to u žalbi pogrešno zaključuje okrivljenik. To iz razloga što usprkos mišljenju vještaka psihijatra da kod okrivljenika nije došlo do izmijene ličnosti i osjećaja odgovornosti kao i moralnih stavova te potencijala za odgovornije ponašanje, to ne znači da na strani okrivljenika, a s obzirom na sve prethodno navedeno, ne postoji opasnost od ponavljanja kaznenog djela.

Isto tako, imajući na umu značaj i brojnost okolnosti koje upućuju na opasnost da bi okrivljeni L. T., u slučaju puštanja na slobodu ponovio kazneno djelo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ista svrha primjene istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. za sada ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera, pa ni predloženom mjerom opreza.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima okrivljenika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 5. svibnja 2017.