Broj: Kž-375/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Rigljan kao predsjednice vijeća, te Sonje Brešković Balent i Vladimira Vinje, kao članova vijeća, uz sudjelovanje Višnje Pikec kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I okrivljene S. B. i dr., zbog kaznenog djela sramoćenja iz čl. 148. st. 2. Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), rješavajući povodom žalbe privatnog tužitelja V. B., izjavljene protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu broj: K-1364/2016 od 31. siječnja 2017., na sjednici vijeća održanoj dana 23. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              O d b i j a   se žalba privatnog tužitelja V. B. kao neosnovna i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom I okrivljena S. B. i II okrivljena G. B. K. na temelju čl. 453. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku (NN 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) oslobođene su od optužbe da bi počinile kazneno djelo sramoćenja iz čl. 148. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično opisanog izrekom te presude. Na temelju čl. 149. st. 3. ZKP/08 privatni tužitelj V. B. je dužan platiti sudu na ime troškova kaznenog postupka u vidu sudskog paušala 3.000,00 kuna.

 

              Protiv navedene presude žali se privatni tužitelja V. B. po punomoćniku D. R., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog troškova kaznenog postupka i predlaže, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu na ponovno suđenje pred drugog suca pojedinca.

 

              Na žalbu privatnog tužitelja V. B., odgovor ja dala I okrivljena S. B. po branitelju M. M., odvjetniku iz Z., u kojem ističe da je žalba privatnog tužitelja neosnovana i predlaže da se odbije te potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              Odgovor na žalbu dala je i II okrivljena G. B. K. po branitelju I. K.,odvjetniku iz Z., u kojem predlaže da se žalba privatnog tužitelja odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Iako žalitelj ističe da se žali zbog bitna povrede odredaba kaznenog postupka, on niti jednu takvu povredu ne obrazlaže, već iz sadržaja žalbe proizlazi da pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. "Pogrešna interpretacija " kaznenog djela sramoćenja, za što žalitelj smatra da se radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, zapravo predstavlja žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja a ne niti jedna razlog apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. ZKP/08. Ujedno ističe i povredu kaznenog zakona, navodeći da sud nije primijenio zakon koji je blaži za počinitelje u smislu čl. 3. st. 2. KZ/11.

 

              Međutim suprotno tom stavu žalitelja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela (NN 125/11 i NN 144/12), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2013., budući da u smislu čl. 3. st. 2. KZ/11 novi Kazneni zakon (NN 56/15) od 30. svibnja 2015. nije blaži za počiniteljice. Ako novi kazneni zakon nije blaži, tada valja uvijek primijeniti onaj kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, pa žalitelj pogrešno ističe da bi bio Kazneni zakon (NN 56/15) od 30. svibnja 2015. blaži za počiniteljice jer da je tim zakonom predviđena mogućnost da se okrivljenice oslobode od kazne ako priznaju neistinitost svojih tvrdnji. Istu odredbu sadrži i raniji Kazneni zakon (NN 125/11 i NN 144/12) gdje se u čl. 148. st. 5. KZ/97 navodi "prizna li počinitelj neistinitost svojih tvrdnji i opozove ih, sud ga može osloboditi oda kazne", pa stoga žalitelj glede ovog žalbenog prigovora nije u pravu.

 

              Činjenično stanje je također, suprotno stavu žalitelja u cijelosti pravilno utvrđeno.

 

              Naime, I okrivljenoj S. B. i II okrivljenoj G. B. K. se činjeničnim opisom optužnog akta privatnog tužitelja stavlja na teret da su određene činjenične tvrdnje, navedene u izreci presude iznijele s ciljem iznošenja činjeničnih tvrdnji koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja V. B. Zadatak je stoga bio suda utvrditi da li su riječi koje su I i II okrivljenice izgovorile pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu u parničnom postupku broj: P-1226/2014 18. travnja 2014. i to I okrivljena S. B. "ja sam sa V. bila u lošim odnosima, jer je isti zlostavljalo moju djecu u ranijoj mladosti, a zlostavljao je i šogoricu ovdje tužiteljicu, na način da ju je dva put pokušao zadaviti" a II okrivljena G. B. K. u svojstvu svjedoka "ja mogu reći da je stric V. jako agresivan čovjek, da je zlostavljao mene i sestru u mladosti, a maltretirao je ovdje i moju majku" izrečene sa ciljem da bi te činjenične tvrdnje naškodile časti i ugledu privatnog tužitelja ili su pak izrečena iz opravdanog razloga, s obzirom da su te riječi izgovorene u parničnom postupku, na raspravi pred raspravnom sutkinjom i pred strankama te njihovim punomoćnicima, u kojem predmetu je I okrivljena S. B. imala svojstvo tuženice a II okrivljena G. B. K. je bila svjedok u navedenom postupku.

 

              Obje okrivljenice se brane da je ono što su izjavile u parničnom postupku istina, pa je I okrivljena S. B. pojasnila da je njezina kćer a II okrivljena G. B. K. i svjedokinja Ž. B. D. zbog ponašanja privatnog tužitelja morale ići kod psihijatra i da su imale traume jer je privatni tužitelj pokušao daviti svoju sestru S. B., a o tome da su joj pričale i njezine kćeri. Navedenu činjenicu potvrđuju i II okrivljena G. B. K., kćerka I okrivljene S. B., kao i svjedokinja Ž. B. D., navodeći da je i njih privatni tužitelj tukao i to najčešće kad nitko nije bio prisutan, a to je počelo kada su njih dvije sestre imale 4 ili 5 godina. Ž. B. D., saslušana kao svjedok u ovom predmetu, navodi da je i nju tukao privatni tužitelj V. B., ali i njezinu sestru a ovdje II okrivljenu G. B. K., u dobi između 10 i 13 godina. Iako na prvi pogled proizlazi da se iskaz Ž. B. D. razlikuje od iskaza I i II okrivljenica koje su govorile o tome da ih je privatni tužitelj tukao u dobi od 4 i 5 godina, ne radi se o nikakvoj proturječnosti kao što to pogrešno drži žalitelj iz razloga jer je svjedokinja Ž. B. D. rekla da j e nju privatni tužitelj tukao u dobi od 1o do 13 godina, pa i II okrivljenu G. B. K. Kad se s tim poveže iskaz II okrivljene G. B. K. koja nije iskazala da je samo jednom dobila batine kad je imala ona i sestra 4 ili 5 godina već kroz period od 10 godina, tada se ne radi o različitim iskazima II okrivljenice i svjedokinje D.

 

              S obzirom da su I i II okrivljenice ponašanje privatnog tužitelja okarakterizirale kao zlostavljanje, a mislile su na činjenicu što je privatni tužitelj tukao II okrivljenicu i njezinu sestru, to je dokazano ono što su I okrivljena S. B. i II okrivljena G. B. K. u parničnom postupku iskazale o ponašanju privatnog tužitelja, a da je tome tako proizlazi također i iz iskaza nepristrane svjedokinje T. T., dugogodišnje poznanice cijele obitelji koja je rekla, da nije doduše bilo nikakvih problema ali da joj je I okrivljena S. B. rekla o maltretiranju njezinih kćeri od strane privatnog tužitelja. Zašto bi I okrivljena S. B. toj svjedokinji govorila o maltretiranju njezinih kćeri kada ona ponašanje privatnog tužitelja ne bi doista doživjela kao maltretiranje. Osnovano je stoga prvostupanjski sud prihvatio obrane I i II okrivljenica koje su potkrijepljene iskazom svjedokinje Ž. B. D. i iskazom T. T. u jednom dijelu, te zaključio kako su I i II okrivljenice dokazale istinitost svojih činjeničnih tvrdnji. Isto tako, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda kako te činjenične tvrdnje nisu iznesene "s ciljem iznošenja činjeničnih tvrdnji koje mogu škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja V. B." već isključivo iz opravdanih razloga.

 

              Opravdani razlog u smislu čl. 148. st. 4. KZ/11 je iskaz I okrivljene S. B. kao tuženice odnosno II okrivljene G. B. K. kao svjedokinje u parničnom postupku pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu broj P-1226/2014 gdje su one bile u svojim procesnim ulogama i kao takve I okrivljenica nastupa u obrani svojih prava i interesa a svjedokinja G. B. K. u parničnom postupku iznosi svoja saznanja kao svjedok na okolnosti tužbe i na pitanja suda i stranaka, pa se u tome nalazi i njihov opravdani razlog da iznose činjenične tvrdnje koje se odnose na osobni i obiteljski život druge osobe.

 

              Ne stoji stoga žalbeni prigovor žalitelja kako nije dopušteno dokazivati okolnosti koje se odnose na osobni ili obiteljski život druge osobe kod kaznenog djela sramoćenja u smislu čl. 148. KZ/11, budući da odredba čl. 148. st. 4. KZ/11 izričito navodi da je to dopušteno ako se radi o javnom interesu ili iz drugog opravdanog razloga. Kako je kod I i II okrivljenica opravdani razlog dužnosti iskazivanja pred sudom u građanskom postupku, to su one mogle iznositi svoja saznanja iz svog i tuđeg obiteljskog života.

 

              Navedene okolnosti iznesene u parničnom postupku nisu dakle iznesene u cilju da se našteti časti i ugledu privatnog tužitelja već su iznesene u dobroj vjeri što je subjektivni odnos počiniteljica prema istinitosti tvrdnje, pa stoga kako je ta dobra vjera u postupku dokazana, to je i isključena njihova krivnja, pa ih je osnovano prvostupanjski sud oslobodio od optužbe po točki 1. čl. 453. KZP/08 jer kazneno djelo za koje se one optužuju po zakonu nije kazneno djelo.

 

              Što se pak tiče iskaza svjedokinje S. B., koja je iskazivala na raspravi 11. studenog 2016., vidljivo je da se radi o iskazu koji nije dosljedan i na temelju kojeg se ne mogu donositi zaključci o vjerodostojnosti tog iskaza pa iako je ista svjedokinja izjavila da "nikada s bratom V. nije bila u lošim odnosima" to još ne znači da se nije desilo da bi je privatni tužitelj, a kako su iskazale obje okrivljenice i Ž. B. D. rukama stiskao za vrat, a što I okrivljena S. B. naziva "zlostavljanjem šogorice", pa navedeni iskaz S. B. nije umanjio vjerodostojnost obrane I i II okrivljenica, a niti drugi preslušani svjedoci, A. B., S. i B. B. i M. P., koji nisu vidjeli da bi privatni tužitelj bilo kada udario II okrivljenu G. B. K. ili njezinu sestru Ž. B. D., kad su obje okrivljenice kao i svjedokinja Ž. B. D. suglasno iskazale da je privatni tužitelj tukao II okrivljenu G. B. K. i njezinu sestru, kad nitko nije bio prisutan.

 

              Kako su dakle sve odlučne činjenice u cijelosti pravilno utvrđene, a shodno tome pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako su doduše činjenične tvrdnje koje su izrekle I i II okrivljenice mogle štetiti nečijoj časti i ugledu, ali da u konkretnom slučaju su one iznesene iz "drugog opravdanog razloga u smislu čl. 148. st. 4. KZ/11", to kazneno djelo za koje se terete I i II okrivljenice nije kazneno djelo po zakonu pa ih je osnovano oslobodio od optužbe.

 

              Kako dakle žalbenim razlozima nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, a ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 nisu nađene bitna povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, bilo formalne bilo materijalne naravi, niti je povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenica, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu 23. svibnja 2017.