Broj: Kž-348/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić kao predsjednice vijeća te Željka Horvatovića i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje Jasmine Šarić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv I optuženog M. K. i dr., zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluke Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 – dalje u tekstu: KZ/97), povodom žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu broj K-DO-2165/00 od 17. veljače 2017. te I optuženog M. K., podnesenih protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-3/16 od 1. veljače 2017., u sjednici vijeća održanoj dana  23. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

O d b i j a j u  se žalbe državnog odvjetnika te I optuženog M. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom protiv I optuženog M. K., II optuženog M. A., III optuženog G. M. i IV optuženog I. M., temeljem čl. 452. toč 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08), odbijena je optužba i to u odnosu na I optuženika zbog kaznenih djela poticanja na zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2 u svezi st. 1. alineja 6. u vezi čl. 37 KZ/97, činjenično opisana u toč. 1. i 2. u izreci te presude, a u odnosu na II i III optuženika zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. u svezi čl. 38. KZ/97, te IV optuženika zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineja 6. u vezi čl. 38. KZ/97, koje je činjenično opisano u izreci te presude u toč 2.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene presude pravodobno je žalbu podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnio i I optuženi M. K. po branitelju M. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši da se pobijana presuda preinači i I optuženi oslobodi od optužbe.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je prije sjednice vijeća dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

             

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Nisu u pravu državni odvjetnik i I optuženik kad u žalbama navode da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud, nakon provedene analize odredbi Kaznenog zakona, naveo jasne i određene razloge zbog kojih je, nakon ocijene pravnog kontinuiteta između inkriminiranog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 6. KZ/97 i kaznenih odredbi iz KZ/11, utvrdio da se sada radi o kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. KZ/11, za koje kazneno djelo taj sud nije nadležan suditi, pa je stoga utemeljeno, sukladno čl. 452. toč. 1. ZKP/08, donio presudu kojom se odbija optužba protiv optuženika. Druga je stvar što se žalitelji s tim stavom ne slažu, čime oni prvostupanjsku presudu zapravo pobijaju zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o kojoj žalbenoj osnovi će se ovaj sud drugog stupnja nastavno očitovati.

 

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, na koju žalitelji upiru pa su njihove žalbe u tom dijelu, neosnovane.

 

              Također, obzirom da u ovom slučaju prvostupanjski sud nije odlučivao o meritumu kaznenog djela za koje su optuženici terećeni, već je odbijajuću presudu donio zbog toga što je utvrdio da ne postoje procesne pretpostavke za presuđenje stvari, nije počinjena povreda odredbi kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 4. ZKP/08 na koju upiru svi žalitelji, već se radi o tzv. posrednoj povredi odredbi kaznenog zakona do koje dolazi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

             

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika te I optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, suprotno onom što žalitelji ističu u žalbi, prvostupanjski sud je, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravilno, temeljem čl. 452. toč. 1. ZKP/08, protiv I optuženog M. K. i II optuženog M. A., III optuženog G. M. i IV optuženog I. M. odbio optužbu, budući da, prema čl. 19.c toč. 1.c ZKP/08, nije stvarno nadležan suditi za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

              Naime, državno odvjetništvo je u svojoj optužnici od 18. prosinca 2014. I optuženiku stavilo na teret dva kaznena djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 6. i čl. 37. KZ/97 te čl. 5. st. 1. toč. 6 Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenog djela iz procesa pretvorbe i privatizacije ( u daljnjem tekstu ZNKDRPKDPPP), II i III optuženiku kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u sveti  st. 1. alineja 6. KZ/97 i čl. 5. st. 1. toč. 6. ZNKDRPKDPPP, a IV optuženiku kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl 292, st. 2. u svezi st. 1. alineja 6. i čl. 38 KZ/97 i čl. 5. st. 1. toč. 6. ZNKDRPKDPPP.

 

              Međutim, kako je 1. siječnja 2013. stupio na snagu novi Kazneni zakon (KZ/11), u kojem inkriminirano kazneno djelo iz čl. 292. KZ/97, pod tim nazivom i opisom, više ne postoji, sud prvog stupnja, sukladno čl. 3. st. 3. ZKP/08, najprije je ispitao postojanje pravnog kontinuiteta te je utvrdio da ovo kazneno djelo ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, a nakon toga, sukladno čl. 3. st. 2. KZ/11, ispitao je koji je zakon u konkretnom slučaju blaži za počinitelje, te je utvrdio da je blaži KZ/11, odnosno odredba čl 246. st. 1. i 2. tog Zakona, i to iz razloga jer je za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 potrebno pribaviti protupravnu imovinsku korist koja prelazi iznos od 30.000,00 kuna, dok je za ostvarenje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, potrebno pribaviti protupravnu imovinsku korist koja prelazi iznos od 60.000,00 kuna.

 

              Suprotno stavu državnog odvjetnika, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, pravilno je sud prvog stupnja, zbog razlike u iznosima koji su potrebni da bi se ostvarili kvalificirani oblici kaznenih djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 i 246. st. 2. KZ/11, utvrdio da je za počinitelja blaže kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, jer je povećavanjem prvotnog imovinskog limita koji je iznosio 30.000,00 kuna, na iznos od preko 60.000,00 kuna, potrebna veća količina neprava za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

              Za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika da „opće stajalište“ Vrhovnog suda o neodređenim vrijednostima u kaznenom zakonu prema kojima su iznosi od 30.000,00 kuna i 60.000,00 kuna bili potrebni da bi se ostvarila znatna imovinska korist, obzirom da ti novčani iznosi nisu sadržani u zakonskim odredbama, oni, kako to navodi žalitelj, predstavljaju samo „stajalište“ Vrhovnog suda i ne mogu biti relevantni za ocjenu blažeg zakona, poglavito jer obje zakonske odredbe u odnosu na kvalificirani oblik, imaju isti zakonski opis – znatna imovinska korist, pa je sud u konkretnom slučaju za ocjenu blažeg zakona, kao temeljni kriteriji trebao uzeti kazne zatvora koje su propisane za kaznena djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97 i čl. 246. st. 2. KZ/11, a po tom kriteriju je blaži KZ/97.

 

              Prije svega nije točna tvrdnja državnog odvjetnika da za ocjenu znatne imovinske koristi nije bitan iznos od 60.000,00 kuna jer se radi o pravnom shvaćanju koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske, prije nego što je to uneseno kao zakonska odredba, utvrdio u odnosu na visine neodređenih vrijednosti koje su zakonska obilježja kaznenih djela, budući da je taj iznos kasnije inkorporiran u zakon, i to u čl. 87. st. 29. KZ/11, kojeg i sam žalitelj navodi, u kojem je propisano da je vrijednost imovinske koristi znatna ako prelazi 60.000,00 kuna. Ako se ova odredba poveže s odredbom st. 1. ovog članka u kojem je propisano da kazneno zakonodavstvo Republike Hrvatske su odredbe sadržane u ovom zakonu i drugim zakonima Republike Hrvatske, kojima se određuju pretpostavke kažnjivosti i sankcije koje se mogu izreći počiniteljima kaznenih djela, onda se može nedvojbeno zaključiti da odredba st. 29. u čl. 87. KZ/11 nema samo „objašnjavajući karakter“, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik, već je pravno obvezujuća.

 

              Što se tiče iznosa od 30.000,00 kuna koji je Vrhovni sud kao graničnu novčanu vrijednost utvrdio u svom pravnom shvaćanju od 27. studenog 1997. u odnosu na valorizaciju zakonskog obilježja „znatna imovinska korist“ kod kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. KZ/97, i drugih kaznenih djela, ovo pravno shvaćanje Vrhovni sud je dostavio svim sudovima na području Republike Hrvatske, te se ono od tada prihvaća bez iznimke i jedinstveno na cijelom području Republike Hrvatske. Na taj način iznos od 30.0000,00 kuna sudska praksa je inkorporirala u primjeni pojedinih odredbi Kaznenog zakona te je time taj iznos postao referentan iznos za utvrđenje „znatne imovinske koristi“ kod određenih kaznenih djela. Prema tome, ne radi se samo o „stajalištu“ Vrhovnog suda, dakle nečemu što nije obvezujuće za sudove, kako to smatra državni odvjetnik, već o stavu koji sa pojedinim zakonskim odredbama čini logičnu i funkcionalnu cjelinu koja je jedinstvena za sve one na koje se primjenjuju, na koji način se ostvaruje ravnopravnost svih građana pred zakonom.

 

Stoga i ovaj sud drugog stupnja uzima kao nesporno da zakonski pojam „znatna imovinska korist“ čiji novčani ekvivalent je Vrhovni sud definirao u svojim pravnim shvaćanjima za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97, kao i za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, predstavlja bitnu sastavnicu tih kaznenih djela, a time i relevantnu činjenicu za razgraničenje koja od tih zakonskih odredbi je blaža za počinitelje.

 

Također, za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiv stav državnog odvjetnika da pri ocjeni primjene blažeg zakona sud nije trebao vršiti usporedbu novčanih iznosa od 30.000,00 i 60.000,00 kuna, jer su ti iznosi mijenjani zbog inflacije. To iz razloga jer se radi o znatnom - dvostrukom povećanju novčanog limita koji predstavlja znatnu imovinsku korist, pri čemu nije bitan razlog zbog kojega je taj iznos povećan.

 

Prema tome, iako je u čl. 246. st. 2. KZ/11 zaprijećen viši maksimum kazne zatvora (kazna zatvora od jedne do deset godina) od maksimalno zaprijećene kazne zatvora iz čl. 292. st. 2. KZ/97 (kazna zatvora od jedne do osam godina), sama ta okolnost za prosudbu koji je zakon blaži, nije bitna, jer će sud, ako optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11, mu izreći kaznu o okvirima kazne koja je propisana u čl. 292. st. 2. KZ/97.

 

Upravo zbog jedinstvene primjene zakona nebitno je što u konkretnom slučaju znatna imovinska korist koju su II i III optuženik pribavili drugom iznosi preko 30.000.000,00 kuna, te višestruko nadilazi i iznos od 30.000,00 kuna i iznos od 60.000,00 kuna, što kao argument u prilog tome da su novčani limiti nebitni u svojoj žalbi iznosi državni odvjetnik, jer u nekom drugom slučaju svi oni počinitelji koji su ranije terećeni za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97, stoga što su pribavili protupravnu imovinsku korist veću od 30.000,00 kuna, nakon izmjene zakona, prema čl. 246. st. 2. KZ/11, ako ta korist ne prelazi 60.000,00 kuna, biti će odgovorni samo za počinjenje osnovnog oblika kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. KZ/11, koji kriteriji primjene zakona (KZ/11) se mora dosljedno provesti na sve počinitelje.

 

Također, za ovaj sud drugog stupnja nije prihvatljiva tvrdnja državnog odvjetnika i I optuženika koji u svojim žalbama vrlo opširno obrazlažu da je u ovom predmetu za optuženike zapravo blaži Krivični zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu KZRH -NN 32/93), koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja inkriminiranih kaznenih djela, što je prvostupanjski sud propustio utvrditi.

 

              Zakonski opis kaznenog djela zlouporabe ovlaštenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 102 st. 1. alineje 1. do 6. KZRH/93, osim terminoloških razlika, u bitnom je identičan s zakonskim opisom kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alineje 1. do. 6. KZ/97, međutim, u st. 2. čl. 102. KZRH/93, propisano je, ako je djelom iz st. 1. ovog čl. pribavljena imovinska korist u iznosu koji premašuje dva milijuna hrvatskih dinara, počinitelj će se kazniti zatvorom od jedne godine do deset godina.

 

              Kad upiru na odredbu čl. 102. st. 1. i 2. KZRH/93, kao mogući blaži zakon, žalitelji gube iz vida činjenicu da je novčani limit koji je potreban za ostvarenje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, propisan u novčanoj jedinici koja nije u uporabi u Republici Hrvatskoj, pa se postavlja pitanje na koji način bi se taj zakon, odnosno odredba čl. 102. st. 2. KZRH/93, u kojoj kvalifikatorni oblik odnosno bitno zakonsko obilježje djela ne korespondira s kunom kao zakonskim platežnim sredstvom u Republici Hrvatskoj, mogla primijeniti.

 

              Budući da je u činjeničnom opisu kaznenih djela iz toč. 1. i 2. imovinska korist koja je pribavljena društvu P. I. T. na štetu društva M. označena u kunama, u iznosu od 2.781.587,03 kuna, a to isto tako je u kunskom iznosu navedena imovinska korist i šteta i u kaznenom djelu iz toč. 2., ovakve činjenične opise djela, iz naprijed navedenih razloga, objektivno nije moguće podvesti pod zakonski opis kaznenog djela iz čl. 102. st. 2. KZRH/93. Stoga je bespredmetno uopće govoriti o primjeni čl. 102. st. 2. KZRH, i provođenju eventualnog vještačenja kako bi se izvršila vrijednosna usporedba iznosa od 60,000,00 kuna i dva milijuna hrvatskih dinara, što državni odvjetnik predlaže u žalbi, jer kad bi ovaj potonji iznos od dva milijuna hrvatskih dinara i bio veći, a time i povoljniji za optuženike, obzirom da se u odredbi čl. 102. st. 2. KZRH/93 navodi novčana jedinica koja nije u uporabi, ta se odredba ne bi mogla primjeniti.

 

Budući da svojim žalbama državno odvjetništvo te I optuženik, iz svih naprijed iznesenih razloga, nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, valjalo je te žalbe, na temelju čl. 482. ZKP/08, odbiti kao neosnovane te potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Zagrebu 23. svibnja 2017.