Broj: Kž 214/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. P., zbog kaznenog djela iz članka 192. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje u tekstu: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbi optuženika  podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu od 23. svibnja 2017. broj Kvm-12/17-8 (Kzd-1/17), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 7. lipnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog M. P. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Varaždinu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog M. P., zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz članka 192. stavka 3. u vezi članka 191. stavka 2. KZ/97., kaznenog djela spolnog odnošaja zlouporabom položaja iz članka 191. stavka 2. KZ/97., kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz članka 165. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) i kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavaka 1. i 3. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. P. po branitelju, odvjetniku D. Š., žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i optuženiku ukine istražni zatvor, a optuženika pusti na slobodu uz određivanje neke od mjera opreza „poput zabrane približavanja oštećenici, zabrane uspostavljanja ili održavanja veze s njom i zabrane njenog uhođenja ili uznemiravanja“, podredno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba nije osnovana.

Naime, optuženi M. P., ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda, osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda. Međutim, budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora, kako u pogledu opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i posebne pretpostavke iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., to je činjenično stanje u pobijanom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno.

Pri tome, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju opasnosti od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženog M. P. nije dovedena u pitanje ponovljenim žalbenim navodom o tome da optuženik ne živi u istom gradu u kojem živi oštećenica. Međutim, iz činjeničnog opisa kaznenog djela pod točkom 4. optužnice, proizlazi da je optuženik osnovano sumnjiv da je to kazneno djelo počinio na različitim adresama u K. i Z., kao i u iznajmljenom automobilu, pa okolnost da je optuženi M. P. živio na adresi različitoj od adrese oštećenice i u drugom gradu, očito nije bila prepreka za počinjenje kaznenih djela za koje je sada osnovano sumnjiv. Stoga okolnost boravka optuženika u drugom gradu nije okolnost koja bi otklanjala opasnost od ponavljanja kaznenog djela na strani optuženog M. P.

Optuženiku se inkriminira počinjenje kaznenih djela u razdoblju od čak 12 godina, time da su započeta kada je oštećenica bila u dobi od svega 11 godina, a nastavljena su i nakon njezine punoljetnosti i to na raznim lokacijama i adresama, pri čemu je optuženik osnovano sumnjiv da je oštećenicu, nakon njezine punoljetnosti, prisiljavao na spolne odnose prijetnjama da će objaviti snimke njihovih spolnih odnosa kad je ona bila dijete te tako uništiti nju i njezinu obitelj, kao i njezinu vezu.

Isto tako, imajući na umu iznimnu kriminalnu količinu, dugotrajnost inkriminiranog razdoblja, upornost i odlučnost optuženika u činjenju kaznenih djela za koja je osnovano sumnjiv i dovodeći te okolnosti u vezu s rezultatima psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja optuženika po kojima kod njega postoji opsesivno ponašanje prema oštećenici, da teško podnosi frustracije ako bi oštećenica izmakla njegovoj kontroli te da ima potrebu iskazivati nadmoć nad oštećenicom uz impulzivne potrebe za zadovoljenjem seksualnog nagona, onda su sve to okolnosti koje, usprkos njegovoj neosuđivanosti, ukazuju na postojanje realne i konkretne opasnosti da će optuženi M. P., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodom da, s obzirom na sadašnju dob oštećenice, na strani optuženika ne postoji opasnost od ponavljanja kaznenih djela koja mu se stavljaju na teret pod točkama 1. do 3. optužnice, kao i da kod optuženika nisu pronađene nikakve kompromitirajuće snimke čijom objavom bi, kada bi bilo točno da one postoje, optuženik zapravo inkriminirao samog sebe.

Nadalje, uzimajući u obzir značaj i brojnost izloženih okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženi M. P., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08., pa niti mjerama opreza koje predlaže u žalbi.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 7. lipnja 2017.