Broj: Kž 243/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 20. lipnja 2017. broj K-4/2017-35, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 5. srpnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog M. V. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi M. V. proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11., za koje mu je na temelju te zakonske odredbe i uz primjenu članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. KZ/11., za koje mu je na temelju te zakonske odredbe utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci i kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., za koje mu je na temelju članka 117. stavka 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci te je na temelju članka 51. stavka 1. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 10 (deset) mjeseci, optuženom M. V. je, na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. V. po branitelju, odvjetniku D. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i optuženika odmah pusti na slobodu uz primjenu mjera opreza.

 

Žalba nije osnovana.

 

Naime, nije u pravu žalitelj kada žalbom upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. smatrajući da pobijano rješenje ne sadržava razloge o odlučnim činjenicama, budući da iz obrazloženja pobijanog rješenja „ne proizlazi na osnovu kojih konkretnih činjenica se opravdava produljivanje istražnog zatvora“.

 

Protivno istaknutom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao određene, jasne i dovoljne razloge za svoju odluku, i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu te mjere propisane člankom 123. stavkom 1. ZKP/08., tako i one koji se odnose na ispunjenje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Također, prvostupanjski je sud valjano obrazložio zašto smatra da mjeru istražnog zatvora u konkretnom slučaju nije prihvatljivo zamijeniti blažim mjerama.

 

Isto tako, ovaj je sud ispitao pobijano rješenje i sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08. i pri tome nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nužnosti produljenja istražnog zatvora protiv optuženog M. V., i nakon izricanja nepravomoćne presude, nije dovedena u sumnju žalbenim navodom da se o produljenju istražnog zatvora može odlučivati samo na temelju onih razloga koji su egzistirali u vrijeme prvog određivanja mjere istražnog zatvora. Upravo suprotno, sud je po službenoj dužnosti dužan paziti na postojanje svih okolnosti o kojima ovisi primjena mjere osiguranja optuženika u kaznenom postupku, pa time i mjere istražnog zatvora. Pri tome će sud paziti da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići blažom mjerom, odnosno, po službenoj dužnosti će ukinuti mjere ili ih zamijeniti blažim mjerama ako su prestali zakonski uvjeti za njihovu primjenu (članak 95. ZKP/08.). Stoga je pravilno prvostupanjski sud, prilikom utvrđivanja okolnosti koje upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti da će optuženi M. V., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, između ostalih okolnosti, cijenio i da je protiv optuženika potvrđena optužnica Općinskog državnog odvjetništva u Karlovcu od 18. travnja 2016. broj K-DO-693/15 zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede.

 

Točno je da vođenje drugog kaznenog postupka protiv optuženika ne može biti, sama za sebe, dostatna okolnost koja pokazuje da je netko sklon činjenju kaznenih djela i to zato što bi to bilo protivno načelu presumpcije nevinosti optuženika. Međutim, imajući u vidu dosadašnju osuđivanost optuženog M. V. i to za istovrsno kazneno djelo zbog kojeg se vodi ovaj kazneni postupak, kao i da je protiv optuženika u tijeku postupak za kazneno djelo teške tjelesne ozljede, a da je u ovom postupku nepravomoćno osuđen i za počinjenje kaznenog djela tjelesne ozljede, onda je pravilno prvostupanjski sud okolnost vođenja drugog kaznenog postupka cijenio kao jednu od okolnosti koja zajedno s ostalim okolnostima upućuje na opasnost od optuženikovog ponavljanja kaznenog djela.

 

Prema tome, imajući na umu dosadašnju osuđivanost optuženika za kazneno djelo s elementima nasilja (teška tjelesna ozljeda) kao i da je u ovom postupku optuženik nepravomoćno osuđen zbog počinjenja kaznenog djela tjelesne ozljede, ali i pokušaja ubojstva te da je protiv njega u tijeku još jedan kazneni postupak zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju iteracijske opasnosti na strani optuženika nije dovedena u sumnju žalbenim navodom da je to „jedini i prvi takav obračun između okrivljenika i oštećenika“.

 

K tome, iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra doc. dr. sc. G. A. proizlazi da je optuženik osoba koja ima granični i antisocijalni poremećaj ličnosti, a boluje od ovisnosti o opijatima (buprenorfinu) i od štetne uporabe više psihoaktivnih tvari. Kod optuženika postoji rizik od počinjenja novog djela, pa je optuženiku izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti.

 

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju opasnosti da će optuženi M. V., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, ne utječe ni okolnost da je optuženik u spis dostavio izjavu treće osobe ovjerenu kod javnog bilježnika o tome da ga je treća osoba spremna prihvatiti u stan u slučaju puštanja na slobodu. To iz razloga, što okolnost da je treća osoba spremna, u slučaju puštanja na slobodu, primiti optuženika, isto tako ne otklanja postojanje iterecijske opasnosti na strani optuženika.

 

Neprihvatljiv je i žalbeni prigovor optuženika kojim upire na povredu načela razmjernosti navodom da je u istražnom zatvoru od 10. lipnja 2016. Naime, kod ocjene povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., vodi se računa o razmjeru između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku, a u ovom slučaju je optuženik nepravomoćno osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju dvije godine i deset mjeseci, te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora, pa uzevši u obzir sve navedeno, ovaj drugostupanjski sud nalazi da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

Na kraju, uzimajući u obzir značaj i brojnost izloženih okolnosti koje upućuju na opasnost da će optuženi M. V., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je daljnja primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i nakon izricanja nepravomoćne presude nužna, te se ista svrha primjene istražnog zatvora ne bi mogla ostvariti niti jednom blažom mjerom predviđenom ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima optuženika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 5. srpnja 2017.