Broj: Kž 246/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog B. V.-V., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 21. lipnja 2017. KOV-Iz-14/17, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 5. srpnja 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okrivljenog B. V.-V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog B. V.-V., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 1. i članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. u koji mu je uračunato vrijeme lišenja slobode od 29. svibnja 2017. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni B. V.-V. po branitelju, odvjetniku V. Lj., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalbe nije osnovana.

Iako izričito ne navodi žalbene osnove, okrivljeni B. V.-V. žalbenim navodom o tome da „uopće nije odlučivano (…) o jamstvu“ upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. odnosno da pobijano rješenje ne sadržava razloge o odlučnim činjenicama i to one zbog kojih prvostupanjski sud smatra da se ista svrha primjene mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. u odnosu na optuženog B. V.-V. ne bi mogla postići primjenom mjere jamstva, kao blaže mjere. Međutim, suprotno takvom žalbenom navodu, prvostupanjski sud je, a nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, dao određene i jasne razloge za svoju odluku i to, kako one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora u odnosu na okrivljenog B. V.-V., tako i one razloge kojima obrazlaže zašto smatra da mjeru istražnog zatvora u konkretnom slučaju nije prihvatljivo zamijeniti blažim mjerama i to, jamstvom i mjerama opreza.

Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da osnovana sumnja da je okrivljeni B. V.-V. počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz podignute optužnice i dokaza na kojima se optužnica temelji, a osobito priznanju okrivljenika.

Nadalje, postojanje onih osobitih okolnosti iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. koje upućuju na postojanje razborito predvidive opasnosti da će okrivljeni B. V.-V., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo, prvostupanjski sud, u prvom redu, nalazi u okrivljenikovoj osuđivanosti. Naime, okrivljeni B. V.-V. je osuđivan zbog imovinskih kaznenih djela (teška krađa i razbojništvo u pokušaju), a sada se ponovno javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje istovrsnog kaznenog djela i to razbojništva. Dakle, niti vođenje dosadašnjih kaznenih postupaka niti izrečene kazne nisu utjecale na okrivljenika da svoje ponašanje uskladi s društvenim normama, već se on ponovno javlja kao osnovano sumnjiv za počinjenje kaznenog djela protiv imovine i to razbojništva, a koje kazneno djelo uključuje uporabu sile ili ozbiljne prijetnje. K tome, okrivljenik je nezaposlen, bez prihoda i imovine.

Dovodeći navedeno u vezu s rezultatima psihijatrijskog vještačenja okrivljenika iz kojeg proizlazi da je okrivljenik sklon impulzivnom ponašanju, da ima nizak prag tolerancije kao i sklonost agresivnom ponašanju te je potencijalno opasan za okolnu, a što proizlazi iz strukture njegove ličnosti i obrasca ponašanja, onda su sve to one osobite okolnosti koje upućuju na postojanje realne i konkretne opasnosti da će okrivljeni B. V.-V., u slučaju puštanja na slobodu, ponoviti kazneno djelo.

Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, a osobito uzimajući u obzir rezultate psihijatrijskog vještačenja okrivljenika, pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u sumnju žalbenim navodom o tome da se postavlja pitanje ubrojivosti okrivljenika u vrijeme počinjenja terećenoga mu kaznenog djela.

Isto tako, imajući na umu značaj i brojnost okolnosti koje upućuju na opasnost da će okrivljeni B. V.-V., u slučaju puštanja na slobodu ponoviti kazneno djelo, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je daljnja primjena mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. nužna, te se ista svrha za sada ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera, pa tako ni predloženom mjerom opreza javljanja okrivljenika tri puta tjedno policiji.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima okrivljenika nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 5. srpnja 2017.