Broj: Kž 489/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenika K. I., zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 1., u vezi čl. 158. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 15. lipnja 2016., broj Kov-6/14-67 (21 Kvm-16/16), u sjednici održanoj 6. srpnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba osuđenika K. I. kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, na temelju čl. 498. st. 2. u svezi st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08) i čl. 26. st. 2. u svezi čl. 25. st. 1. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11, 143/12 i 148/13 – dalje u tekstu: ZSM), preinačene su u odluci o kazni dvije presude. Jedna je presuda Županijskog suda u Varaždinu, Kvm-7/15-5 od 22. srpnja 2015. koja je postala pravomoćna 11. kolovoza 2015. i kojom je mlađi punoljetnik K. I. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i devet mjeseci, zbog kaznenih djela iz čl. 166. st. 1. u svezi čl. 158. st. 1. KZ/11 te čl. 229. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 228. st. 1. KZ/11. Druga je presuda Općinskog suda u Varaždinu, broj 5 Kmp-30/15-10 od 2. studenog 2015., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci od 23. prosinca 2015. broj Kžmp-4/15-4 te je istog dana postala pravomoćna, a kojom je mlađi punoljetnik K. I. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i tri mjeseca, zbog kaznenih djela iz čl. 229. st. 1. KZ/11 i čl. 228. st. 1. KZ/11.

 

Na temelju čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP/08, uz primjenu čl. 51. st. 2. KZ/11, K. I. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci, a na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. studenog 2013. do 8. siječnja 2014., te od 8. siječnja 2014. pa nadalje.

 

Protiv ove presude osuđenik je, osobno, podnio žalbu zbog odluke o kazni, s prijedlogom izreći jedinstvenu kaznu zatvora u kraćem trajanju.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje ga je u roku vratilo.

 

Žalba je neosnovana.

 

Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

 

Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud uzima u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela, a osobito stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, prvostupanjski sud je cijenio otegotne i olakotne okolnosti koje su sudovi prethodno utvrdili i na njima temeljili odluku o kazni. Tako je, kao olakotnu okolnost, vrednovano optuženikova priznanja, čime je doprinio brzom i ekonomičnijem okončanju kaznenih postupaka, a vrednovana je i njegova mlada životna dob, te slabo imovno stanje.

 

Međutim, olakotne okolnosti su promatrane u kontekstu utvrđene otegotne okolnosti, a to je dosadašnja višestruka osuđivanost.

 

Vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne, te o svrsi kažnjavanja, jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju četiri godine i deset mjeseci izraziti će se jasna društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, utjecati na počinitelja da ubuduće ne čini kaznena djela, te mu omogućiti ponovno uključivanje u društvo, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela, kao i na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Nasuprot tvrdnji žalitelja, upravo ovako odmjerenom jedinstvenom kaznom zatvora optimalno će se ispuniti zahtjevi kako generalne, tako i specijalne prevencije.

 

Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Stoga je primjenom čl. 482. ZKP/08 trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. srpnja 2017.