Broj: Kž 703/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. M., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 16. studenoga 2016. broj K-23/15.-41, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog Z. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru, optuženi Z. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11. te je na temelju tih zakonskih odredaba i uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. svibnja 2015. do 26. lipnja 2015.

 

Na temelju članka 69. stavaka 1., 2. i 3. KZ/11. optuženom Z. M. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja će se mjera izvršavati u okviru zatvorskog sustava i može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženog Z. M. oduzet je preklopni nož plastične crne drške dužine oko 10 cm dužine i dužine drške oko 7,5 cm koji je od njega privremeno oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje Đ. broj ... od 28. svibnja 2015. te je odlučeno da će se isti nož uništiti.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je dužan u državni proračun naknaditi troškove postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. do 6. ZKP/08. u iznosu od 5.074,00 kuna te paušalne svote u iznosu od 500,00 kuna te je dužan naknaditi nagradu i nužne izdatke postavljenog branitelja u iznosu od 6.075,00 kuna, sve u roku 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženi Z. M. po branitelju H. Č., odvjetniku iz B., navodeći da istu podnosi zbog povrede kaznenog zakona, bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, a predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, pobijanu presudu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da istu preinači u odluci o kazni na način da optuženiku izrekne sankciju blažu po mjeri“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

U uvodnom dijelu žalbe kao žalbene osnove optuženik ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka te povredu kaznenog zakona, no, ne obrazlaže ove žalbene osnove. Stoga je u tom dijelu pobijana presuda ispitana po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. te nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj smatra da prvostupanjski sud nije na odgovarajući način cijenio sadržaj izvedenih dokaza, osobito sadržaj iskaza svjedoka J. V., kojem svjedoku prvostupanjski sud vjeruje, a iz čijeg iskaza, prema stanovištu optuženika, ne proizlazi da bi on imao namjeru usmrtiti oštećenika. Naime, taj je svjedok u svojem iskazu naveo da je optuženik „pao“ na oštećenika, iz čega optuženik zaključuje da „…uslijed utjecaja alkohola, uopće nije bio sposoban održavati ravnotežu pa nije isključeno da je optuženik uistinu izgubio ravnotežu i pao na oštećenika, iz čega proizlazi da na strani optuženika nije utvrđeno postojanje namjere da ozljedi oštećenika.“.

 

Protivno ovakvim žalbenim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski sud je pravilno raščlanio i ocijenio sve provedene dokaze i to, kako one materijalne, tako i personalne, pa tako i iskaz svjedoka J. V., te je, ocijenivši svaki od tih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. na štetu oštećenog Đ. O. na način kako mu je to i stavljeno na teret.

 

Naime, točno je da je svjedok J. V. u svojem iskazu i to, kako pred županijskim državnim odvjetništvom, tako i na raspravi, naveo da je optuženi Z. M. „odjednom pao na oštećenika“. Međutim, taj dio iskaza ne treba izdvajati iz cjelokupnog iskaza ovog svjedoka, nego iskaz treba sagledati u cjelini te u kontekstu ostalih izvedenih dokaza, kako je to pravilno i učinio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Naime, upravo je iz iskaza svjedoka J. V. vidljivo da su se on i svjedok M. T. umiješali u sukob između optuženika i oštećenika i uspjeli ih smiriti te su se spremali ići spavati. No, optuženik nije želio ići na spavanje i ponovno je došlo do naguravanja između optuženika i oštećenika te je tada optuženik pao na oštećenika, držeći pritom nož u ruci, s time da je svjedok M. T. nakon ubadanja nožem oštećenika, primio optuženika i srušio ga na pod. Cijeneći ovakav iskaz svjedoka J. V. te ga dovodeći u vezi s ostalim izvedenim dokazima, osobito iskazom oštećenog Đ. O. te nalazom i mišljenjem, kako vještaka medicinske struke, tako i vještaka psihijatra, ocjena je i ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik uboo oštećenika s namjerom da ga ubije, u čemu zbog hitno pružene liječničke pomoći oštećeniku nije uspio. Naime, a protivno navodima u žalbi, iz iskaza svjedoka J. V. jasno proizlazi da je, nakon što je sukob između optuženika i oštećenika smiren, optuženik nastavio dalje s izazivanjem nereda u oštećenikovoj kući, pri čemu ga je, nakon što je zadao ubod oštećeniku, bilo potrebno srušiti na pod da bi prestao s napadom, kako to valjano obrazlaže i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Iz toga jasno proizlazi da optuženik nije slučajno pao na oštećenika, a da mu je namjera bila ubiti oštećenika vidljivo je i iz činjenice da u trenutku tog „pada“ na oštećenika, optuženik u ruci drži nož, kojim je prema nalazu i mišljenju dr. J. Š. zadao više uboda oštećeniku, pri čemu je vještak isključio mogućnost da je do višestrukog ubadanja došlo isključivo zbog oštećenikovog pomicanja.

 

Pogrešno optuženik u žalbi smatra i da je zbog neispitivanja svjedoka M. T. činjenično stanje u ovom predmetu ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud odbio suglasan prijedlog stranaka za ispitivanje navedenog svjedoka, s obzirom na to da je i bez tog iskaza činjenično stanje u dostatnoj mjeri utvrđeno za donošenje pobijane presude. Osim toga, iz svih poduzetih radnji od strane suda da dođe do navedenog svjedoka, očigledno je da zbog njegovog učestalog mijenjanja boravišta nije bilo mogućnosti doći do njega.

 

Stoga, imajući na umu da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama nisu dovedene u sumnju, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog i nepotpuno činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08.).

 

Optuženik se žali i zbog odluke o kazne. No, pritom ne ističe neke nove i kvalitativno drugačije okolnosti, već traži preocjenu pravilno od strane prvostupanjskog suda utvrđenih okolnosti koje su od utjecaja na odluku o kazni. Protivno takvim žalbenim navodima, ocijenjeno je da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavak 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (neosuđivanost, pomirenje nakon događaja s oštećenikom, iskazano žaljenje zbog svega što se dogodilo te činjenica da je i oštećenik bio u alkoholiziranom stanju i u takvom stanju doprinio svađi s optuženikom koja je prethodila napadu). Imajući na umu okolnost da je djelo ostalo u pokušaju, kao i sve utvrđene olakotne okolnosti, uz izostanak otegotnih okolnosti, ocjena je i ovog suda da je u konkretnoj situaciji opravdana primjena članka 48. stavka 1. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. te da je kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, koja je kazna neznatno viša od najniže kazne zatvora koja se za ovo djelo može izreči uz primjenu odredaba o ublažavanju, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Stoga, uvažavajući činjenicu da je protupravnim postupanjem optuženika povrijeđeno najviše zaštićeno dobro, odnosno život i tijelo oštećenika, i ovaj sud drugog stupnja smatra da u konkretnoj situaciji nema mjesta izricanju blaže kaznene sankcije, nego da će upravo kazna u trajanju od dvije godine i šest mjeseci utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Također je utvrđeno da je prvostupanjski sud pravilno optuženiku na temelju članka 69. stavka 1. KZ/11. izrekao sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu te je sukladno članku 79. stavku 2. KZ/11. pravilno od njega oduzeo nož s kojim je djelo počinjeno, s obzirom na to da su ispunjene sve zakonske pretpostavke za izricanje ovih mjera.

 

Stoga je, a budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, žalbu optuženog Z. M. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 31. kolovoza 2017.