Broj: Kž 233/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog Ž. D., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 6. ožujka 2017. broj Kv-I-303/16. (K-229/11.), u sjednici održanoj 31. kolovoza 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba osuđenog Ž. D. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Zagrebu je na, temelju članka 55. stavka 7. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), osuđenom Ž. D. odredio izvršenje kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci i 15 dana.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio osuđeni Ž. D. po branitelju Đ. V., odvjetniku iz R., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, s prijedlogom „da Vrhovni sud RH razloge žalbe uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno razmatranje“.

Sukladno članku 474. stavku 1. u svezi s člankom 495. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.), spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu osuđenik kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije u potpunosti provjerio njegove navode o postojanju objektivnih razloga i dogovora s djelatnikom HNK D. B. „kojima se ukazuje na opravdane razloge i pobude neizvršenja rada za opće dobro u cijelosti i na vrijeme“. Iako je u pravu osuđenik kada tvrdi da prvostupanjski sud nije ispitao D. B. na okolnosti koje je osuđeni Ž. D. iznio na ispitnom ročištu 14. veljače 2017., pogrešan je osuđenikov zaključak da je zbog toga činjenično stanje u ovom predmetu ostalo nepotpuno izvršeno. Naime, prvostupanjski je sud na te okolnosti pribavio izvješće Probacijskog ureda R. od 20. veljače 2017. iz kojeg je jasno vidljivo da je taj Ured, nakon što je osuđenik u zadnjem navratu prestao s izvršavanjem rada za opće dobro i obećao u telefonskom razgovoru od 13. svibnja 2016. s Probacijskim uredom R. da će se javiti D. B. 16. svibnja 2016. radi nastavka izvršavanja rada za opće dobro, telefonskim putem 17. svibnja 2016. kontaktirao D. B. te došao do saznanja da osuđeni Ž. D. niti je kontaktirao D. B. niti je nastavio izvršavati rad za opće dobro. Kada se uz navedeno ima na umu da su osuđeniku u tijeku razdoblja duljeg od dvije godine pružene u dva navrata mogućnosti za izvršavanje rada za opće dobro, s time da je dinamika rada i rok za izvršavanje prilagođavani osuđenikovom povremenom zaposlenju, pri čemu je osuđenik višekratno upozoravan od strane Probacijskog ureda R. o dužnosti redovitog izvršavanja rada za opće dobro i obavještavanja tog Ureda o svim promjenama koje utječu na njegovo izvršavanje rada za opće dobro, no, unatoč tome rad nije izvršio, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je do tog neizvršavanja došlo osuđenikovom krivnjom.

Naime, osuđenik je s radom za opće dobro trebao započeti još u svibnju 2014., kada mu je određen prvi rok od 12 mjeseci za izvršavanje 600 sati rada za opće dobro. No, prema izvješću Probacijskog ureda R. od 24. listopada 2014., osuđenik nije započeo s izvršavanjem rada niti je kontaktirao pravnu osobu u kojoj je trebao izvršavati rad, a nije kontaktirao niti Probacijski ured. S obzirom na to da se je osuđenik u razdoblju od 29. studenoga 2014. do 22. svibnja 2015. nalazio na izdržavanju druge kazne, doneseno je novo rješenje o rasporedu na rad za opće dobro prema kojem je osuđenik trebao s radom započeti 15. rujan 2015., s time da je rok određen za izvršavanje 600 sati rada ponovno bio 12 mjeseci. U razdoblju od 15. rujna 2014. do 27. studenoga 2015. osuđenik je odradio 129 sati, nakon čega samoinicijativno prestaje se radom. Također je u razdoblju od 4. ožujka 2016. do 30. ožujka 2016. osuđenik odradio još 140 sati, nakon čega je ponovno prestao s izvršavanjem rada. Pri tome je osuđenik u više navrata kontaktiran od strane Ureda i upozoravan na posljedice neizvršavanja rada za opće dobro, no, unatoč tome rad nije izvršio u cijelosti. Pri tome je Probacijski ured R. bio upoznat s osuđenikovom životnom situacijom te su dinamika rada i rok za njegovo izvršavanje prilagođavani upravo osuđenikovim potrebama za odlazak na ničim dokumentirani rad u Italiju radi stjecanja materijalnih sredstava potrebnih za svoj život te uzdržavanje djeteta, na što se i sada upire u žalbi.

Stoga navedene okolnosti, koje ni sam osuđenik ne osporava žalbom, neuredno i neredovito izvršavanje rada za opće dobro, a potom i potpuna neaktivnost, pri čemu mu je od ukupno 600 sati rada za opće dobro osuđenik odradio tek 269 sati, odnosno manje od pola određenog mu rada, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nedvojbeno upućuju na zaključak da osuđenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, čime su ispunjeni uvjeti iz članka 55. stavka 7. KZ/11. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud osuđeniku odredio izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu te je za takvu svoju odluku dao i potpune, jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

Budući da žalbenim navodima osuđenog Ž. D. nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja niti su tim rješenjem počinjene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2017.