Broj: Kž 319/17-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog T. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog Z. N. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Rijeci od 25. kolovoza 2017. broj Kv I-Us-15/17. (Kov-Us-8/16.) o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 12. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba okrivljenog Z. N. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Rijeci, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv okrivljenog T. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 328. stavka 1. i drugih KZ/11., pod točkom I. izreke, na temelju članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog Z. N. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., pod točkom II. okrivljenom Z. N. je u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 18. rujna 2015. pa nadalje, dok je pod točkom III. ukinuto jamstvo kao zamjena za istražni zatvor protiv navedenog okrivljenika.

 

Protiv tog je rješenja žalbu podnio okrivljeni Z. N. po braniteljici G. L., odvjetnici iz R., bez izričitog navođenja žalbenih osnova, s prijedlogom „da Drugostupanjski sud prihvati ovu žalbu i ukine pobijano rješenje te omogući da se ovaj okrivljenik brani sa slobode“.

 

Žalba nije osnovana.

 

Protivno navodima u žalbi, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog Z. N. iz osnova u članku 123. stavku 1. točkama 1. i 3. ZKP/08., ocjenjujući pravilno i da nisu nastupile nove okolnosti koje bi opravdavale primjenu mjera opreza prema okrivljeniku. Također je za svoju odluku dao jasne, određene i dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Osnovana sumnja da je okrivljeni Z. N. počinio kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. proizlazi iz podignute optužnice i dokaza na kojima se ona temelji, kako je to pravilno utvrdio i valjano obrazložio i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Time je ispunjena opća zakonska pretpostavka iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika. Naime, za odlučivanje o postojanju pretpostavki za primjenu mjere istražnog zatvora dostatan je odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku, a koji proizlazi upravo iz podignute optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se ona temelji, dok će odluku o kaznenoj odgovornosti okrivljenika nakon provedene rasprave donijeti raspravno vijeće. Stoga su neosnovani okrivljenikovi žalbeni navodi u kojima ponovno smatra da ga „niti jedan direktan ili neposredan dokaz ne tereti“ i da „Sve što mu se stavlja na teret su zapravo insinuacije, čak ni indicije. Sve je u najgorem slučaju rekla-kazala…“.

 

Protivno daljnjim okrivljenikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i postojanje okolnosti koje upućuju na konkretnu i razborito predvidivu opasnost od bijega na njegovoj strani. Naime, okrivljeni Z. N. je još u tijeku istrage bio nedostupan tijelima kaznenog progona te je uhićen na temelju europskog uhidbenog naloga u Kraljevini Nizozemskoj 22. svibnja 2015., a Republici Hrvatskoj predan 18. rujna 2015. Radi se o osobi koja je državljanin Kraljevine Nizozemske u kojoj ima i prebivalište, dok za područje Republike Hrvatske nije vezan ni na koji način. Stoga je, imajući na umu navedeno te povezujući to s težinom kaznenog djela za koje se okrivljenik tereti, ocjena i ovog suda da sve te okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti upućuju na postojanje opasnosti da će on u slučaju puštanja na slobodu pobjeći i tako onemogućiti nesmetano vođenje ovog kaznenog postupka. Zbog toga mu je opravdano produljena mjera istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., dok se ista svrha ne bi mogla učinkovito postići predloženim mjerama opreza obveze javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu u Kraljevini Nizozemskoj.

 

Na pravilnost ovakvog utvrđenja nisu od utjecaja niti opetovane žalbene tvrdnje okrivljenog Z. N. da on poštuje pravosudni sustav Kraljevine Nizozemske i da je spreman odazvati se svim pozivima suda u Republici Hrvatskoj.

 

Nadalje, okolnosti koje upućuju na daljnje postojanje opasnosti od ponavljanja djela kod okrivljenog Z. N. i ovaj drugostupanjski sud nalazi u načinu počinjenja terećenog mu  kaznenog djela iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11. te činjenici njegove ranije osuđivanosti.

 

Naime, okrivljenom Z. N. je stavljeno na teret da se u razdoblju od listopada 2014. do ožujka 2015. zajedno s ostalim suokrivljenicima udružio u kriminalnu skupinu koja je djelovala na području R. te Istarske, Primorsko-goranske i Zagrebačke županije radi nabave i prodaje kokaina, heroina, amfetamina i etilfenidata, kao i tvari za neovlaštenu proizvodnju droge i prekursora te njezine daljnje prodaje, sve u cilju stjecanja protupravne imovinske koristi, s time da se konkretno okrivljeni Z. N. tereti za sudjelovanje u prodaji 40 kg amfetamina te slanje tvari za proizvodnju droge u Bosnu i Hercegovinu.

 

Upravo opisani način postupanja okrivljenika za koji se on osnovano tereti, organiziranost i međusobna povezanost svih okrivljenika unutar samog zločinačkog udruženja, pri čemu je svaki od okrivljenika imao određenu ulogu u terećenom ponašanju, što opravdano upućuje na zaključak da se je u konkretnoj situaciji radilo o trajnijoj djelatnosti, poduzetoj prvenstveno s ciljem ostvarivanja značajnije zarade, a imajući na umu i količinu i vrstu droge, upućuju na upornost i odlučnost u protupravnom postupanju te na visok stupanj kriminalne volje kod okrivljenog Z. N., a time i na postojanje onih osobitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će on boravkom na slobodi nastaviti s kriminalnom aktivnošću, činjenjem novih, istovrsnih ili sličnih kaznenih djela. Osim toga, okrivljenik je prema vlastitim navodima osuđivan u Kraljevini Nizozemskoj zbog kaznenog djela imovinskog karaktera. Iako se ne radi o specijalnom povratniku, na što se upire u žalbi, navedeno upućuje na zaključak da na okrivljenika ranija osuđivanost nije djelovala na način da svoje ponašanje uskladi s pravnim poretkom, već upravo suprotno, njegovo je kriminalno djelovanje uznapredovalo, s obzirom na to da se sada tereti za počinjenje težeg djela.

 

Slijedom navedenog, a imajući na umu i da se radi o osobi koja je prema navodima u žalbi nezaposlena, zaključak je i ovog drugostupanjskog suda da je protiv okrivljenog Z. N. neophodna daljnja primjena mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. radi otklanjanja konkretne i razborito predvidive opasnosti od ponavljanja djela na njegovoj strani, dok se ista svrha, s obzirom na kvalitetu i značaj navedenih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti zamjenom istražnog zatvora nekom od mjera opreza, kako to pravilno zaključuje i valjano obrazlaže i prvostupanjski sud.

 

Neosnovano okrivljenik u žalbi upire i na povredu načela razmjernosti. Imajući na umu dosadašnje trajanje mjere istražnog zatvora protiv njega s jedne strane (nepunih dvije godine) te razmjer između težine počinjenog kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud može očekivati u postupku te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora s druge strane, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno. Pritom je ovaj sud imao na umu i da se u konkretnom slučaju radi o djelu iz članka 21. Zakona o uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta („Narodne novine“, broj 76/09., 116/10., 145/10., 57/11., 136/12. i 148/13.) za koje je produljena istraga pa se sukladno članku 133. stavku 2. ZKP/08. sveukupno trajanje istražnog zatvora iz stavka 1. članka 133. ZKP/08. produljuje za vrijeme za koje je produljena istraga.

 

U odnosu na opetovane okrivljenikove žalbene navode da mu je u trajanje istražnog zatvora trebalo uračunati i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru radi predaje od uhićenja u Kraljevini Nizozemskoj 22. svibnja 2015. pa do predaje Republici Hrvatskoj 18. rujna 2015., ponovno se ističe da se vrijeme za koje je osoba bila lišena slobode u tijeku postupka predaje u drugoj državi, prema pravnom stanovištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više ranijih odluka, ne uračunava u maksimalno trajanje istražnog zatvora pred domaćim sudom jer se radi o lišenju slobode po kvalitativno različitim osnovama. No, ono će se okrivljeniku uračunati u kaznu zatvora u slučaju osuđujuće presude.

 

Slijedom svega navedenog, a budući da okrivljenikovom žalbom nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u istom ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 12. rujna 2017.