Broj: Kž 166/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene D. S. zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12. - dalje u tekstu: KZ/11.) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optužene D. S. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. prosinca 2015. broj K-10/2015-14, u sjednici održanoj 20. rujna 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba optužene D. S., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku donijetom u ponovljenom postupku proglašena je krivom optužena D. S. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. i kaznenog djela krivotvorenja službene ili poslovne isprave iz članka 279. stavka 2. KZ/11., te joj je za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. (ispravno bi bilo točke 4.) KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. KZ/11., na temelju tog kaznenog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, pa je uz primjenu članka 51. KZ/11. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja kazna joj je, na temelju članka 55. KZ/11., zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Ujedno je određeno da će, ako se optužena D. S. u roku od 8 dana za koji je pozvana ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili joj poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dala sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju o tome obavijestiti nadležni sud izvršenja. Također, određeno je da će sud, ako optužena D. S. svojoj krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro donijeti odluku kojom se određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), optužena D. S. je obvezna oštećenom trgovačkom društvu ,,E.“ d.o.o. V. u stečaju platiti iznos od 138.966,70 kuna u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, dok je oštećenik s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 1. do 6. ZKP/08., optužena D. S. je obvezna na ime troškova kaznenog postupka platiti sudu iznos od 20.175,00 kuna i to na ime troškova za provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje iznos od 18.175,00 kuna i na ime paušala iznos od 2.000,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili da se pobijana presuda preinači na način da se optuženu D. S. osudi na strožu kaznu.

 

Protiv te presude žali se i optužena D. S. po branitelju, odvjetniku H. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu optužene D. S. podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se žalba optuženice odbije kao neosnovana.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika nije podnesen.

 

Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optužene D. S. je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

Optužena D. S. u žalbi prije svega tvrdi da je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja se sastoji u tome što je izreka presude proturječna razlozima presude, razlozi o odlučnim činjenicama su u znatnoj mjeri proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

Međutim, tvrdnju da je izreka presude proturječna razlozima presude te da su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni, žaliteljica obrazlaže time što je prvostupanjski sud, iako je prihvatio kao istinite i vjerodostojne, propustio reproducirati iskaze svjedoka M. D., N. T., T. T., M. F., M. B., A. M., S. R., D. S. i D. M., premda njihovi iskazi sadrže podatke o odlučnim činjenicama jer su ti svjedoci, pored navoda da su primali plaće u gotovini, naveli i da su i svi ostali radnici primali plaću od optuženice u gotovini.

 

Nadalje, tvrdnju da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, žaliteljica obrazlaže time što je prvostupanjski sud pogrešno i proturječno iznosio pojedine dijelove iskaza nekih svjedoka, a koji dijelovi sadrže odlučne činjenice koje idu u korist obrane optuženice. Tako, žaliteljica tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude propustio imati na umu iskaz svjedoka D. Š. i svjedoka M. R. i to u dijelu u kojem navode da su primali novac u gotovini od optuženice, a radi se o odlučnoj činjenici. Ovo stoga što izračun plaće za te svjedoke nije bio dio dopune vještačenja od 21. listopada 2010. na kojem prvostupanjski sud temelji pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. Također, žaliteljica ističe da je prvostupanjski sud u cijelosti propustio imati na umu iskaz svjedoka D. Š. u dijelu u kojem navodi da nekada nije potpisivao isplatnice jer mu se žurilo, a radi se o odlučnoj činjenici u odnosu na kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. KZ/11.

 

Izloženim argumentima iznesenim u žalbi optužene D. S., žaliteljica u biti ne obrazlaže citiranu bitnu postupovnu povredu na koju se poziva u žalbi, već zapravo osporava potpunost i pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi.

 

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., u tom pravcu ispitao pobijanu presudu, pri čemu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu na koju ukazuje žalba, kao niti bio koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti.

 

Međutim, imajući na umu naprijed iznesene prigovore istaknute u žalbi optužene D. S. te dovodeći ih u vezu s razlozima kojima se prvostupanjski sud rukovodio prilikom donošenja pobijane presude, ovaj drugostupanjski sud nalazi da optuženica s pravom tvrdi da je činjenično stanje u pobijanoj presudi ostalo pogrešno, a time i nepotpuno utvrđeno.

 

Naime, prvostupanjski sud pobijanu odluku u najvećem dijelu temelji na III. dopuni financijsko knjigovodstvenog vještačenja od 21. prosinca 2010. koje je provedeno upravo vezano uz obranu optužene D. S. te iskaze desetorice svjedoka (M. B., M. D., N. T., T. T., M. F., M. L., D. M., D. S., S. R. i A. M.) da su dio plaće primali na ruke u kovertama, dakle, mimo njihovih tekućih računa, a za što nema evidencije u dokumentaciji trgovačkog društva „E.“ d.o.o. Naime, upravo iz zaključka te dopune vještačenja proizlazi da su u periodu od 2003. do 2007. ( u ovisnosti vremena u kojem su bili zaposleni u trgovačkom društvu ,,E.“ d.o.o. V.) imenovani svjedoci mimo knjigovodstvenih evidencija primili 510.550,00 kuna, dok je optuženici na ruke isplaćeno 144.000,00 kuna, dakle, da je na ime isplata ,,na crno“ radnicima plaćeno sveukupno 654.550,00 kuna.

 

Pored navedenog, prvostupanjski sud pobijanu odluku temelji i na rezultatima II. dopune financijsko knjigovodstvenog nalaza od 9. travnja 2014. iz kojih proizlazi da je u periodu od 25.-30. u svakom mjesecu uz veće iznose prije tog perioda sa tekućih računa optuženice podignuto ukupno 596.006,01 kuna.

 

Dakle, kraj takvih rezultata navedenih vještačenja, prvostupanjski sud spornu i odlučnu činjenicu je li optuženica po nalogu direktora B. Ž. sa žiro-računa trgovačkog društva ,,E.“ d.o.o. V. prebacivala novac na svoje tekuće račune, tumači u korist optuženice na način da od sveukupnog utuženog iznosa od 674.308,70 kuna oduzima iznos za koji je vještačenjem utvrđeno da je podizan za isplate plaća ,,na crno“ te zaključuje da je preostali iznos od 19.758,70 kuna optuženica uzela za sebe.

 

Međutim, optužena D. S. s pravom u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pri tome u cijelosti propušta imati na umu nespornu činjenicu da je u inkriminiranom razdoblju u navedenom društvu bilo zaposleno oko 40-tak radnika. Naime, kad se uz tu činjenicu uzme u obzir da gotovo svi ispitani svjedoci u svojim iskazima potvrđuju obranu optuženice da je svim radnicima dio plaće bio isplaćivan u gotovini, ,,na crno“, kao i to da izračun plaće ,,na crno“ za svjedoke D. Š. i M. R. nije bio dijelom III. dopune financijsko knjigovodstvenog vještačenja, iako su također iskazali da su dio plaće dobivali u gotovini, i ovaj drugostupanjski sud nalazi neprihvatljivim zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica preostali iznos utuženog novca od 19.758,70 kuna zadržala za sebe.

 

Upravo iz tog razloga, ukoliko prvostupanjski sud prihvaća da je za deset radnika u inkriminiranom razdoblju vršena isplata plaća ,,na crno“, dakle, mimo njihovih tekućih računa, u iznosu od 510.550,00 kuna, a istovremeno je nesporno da nije samo deset radnika u tom periodu bilo zaposleno u društvu, ovaj drugostupanjski sud nalazi osnovanim žalbeni prigovor optuženice da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog obrane za pribavljanjem podataka o ostalim radnicima koji su u inkriminiranom razdoblju bili zaposleni u trgovačkom društvu ,,E.“ d.o.o., kojim bi se mogla utvrditi odlučna činjenica koliko je još radnika dobivalo plaću u gotovini, odnosno iznos novca koji su radnici u tom razdoblju primili od optuženice pa je u tom smislu pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da se radi o neprikladnom prijedlogu iz razloga što su sve odlučne činjenice već u dovoljnoj mjeri utvrđene.

 

Nadalje, a vezano uz točku b) izreke prvostupanjske presude kojom je optuženica proglašena krivom da je iz blagajne trgovačkog društva ,,E.“ d.o.o. V. uzela za sebe ukupno 119.208,00 kuna te je, da bi prikrila tako prisvojen novac, krivotvorila isplatnice na ime B. Ž. i D. Š., prvostupanjski sud, ne iznosi nikakva utvrđenja već samo zajedno s utvrđenjima vezano uz točku a) izreke zaključuje da je optuženica i takvim postupanjem pribavila imovinsku korist.

 

Međutim, kad se obrana optuženice u kojoj navodi da je istina da je osobno potpisivala isplatnice i uplatnice umjesto D. Š. i B. Ž., ali da to nije činila iz razloga da bi prikrila uzimanje gotovog novca iz blagajne već isključivo zbog knjigovodstvene evidencije te blagajničkog izvještaja kao i to da je novac sa svih isplatnica na ime B. Ž. predan upravo B. Ž., ima na umu iskaz svjedoka B. Ž. iz kojeg proizlazi da je imao plaću od 3.000,00 kuna, pri čemu mu je mjesečna rata kredita bila 2.200,00 kuna, pa da je upravo od ostvarenih dnevnica s putovanja ostvario dovoljno prihoda za život, na što s pravom upire žaliteljica, ostaje nejasno iz kojih razloga prvostupanjski sud ne poklanja vjeru i tom dijelu obrane optuženice, posebice kada se uzme u obzir da se gotovo sav iznos utuženog novca odnosi na isplatnice B. Ž., čiji iskaz je prvostupanjski sud u većem dijelu (u kojem je iskazivao da nisu isplaćivale plaće ,,na crno“) ocijenio neistinitim i nevjerodostojnim.

 

Kada se pri tome ima na umu i iskaz svjedoka D. Š. iz kojeg proizlazi da nekada nije potpisivao isplatnice jer mu se žurilo te dio obrane optuženice koja u odnosu na isplatnicu na ime D. Š. na iznos od 4.000,00 kuna navodi da je ona osobno potpisala primatelja D. Š. jer se on vjerojatno žurio, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud proizvoljno zaključio da je optuženica iznos od 119.208,00 kuna od gotovinskih uplata uzela iz blagajne tvrtke te ga zadržala za sebe te potom, kako bi prikrila tako prisvojen novac, sačinila i isplatnice u koje je kao odgovorna osoba upisala neistinite podatke i uporabila ih kao da su istinite.

 

Naime, u situaciji kada optužena D. S. obranom ne spori da je potpisala isplatnice na ime B. Ž. i D. Š. već štoviše navodi da je osim tih isplata bilo još slučajeva takove isplate jer je to jednostavno bila takva praksa kao i to da je novac isplaćivala upravo tim osobama pa kako isti nisu potpisali isplatnice, da je ona to učinila umjesto njih, dok svjedok D. Š. u svom iskazu potvrđuje da nekada nije potpisivao isplatnice jer mu se žurilo, a iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da se iznos od 119.208,00 kuna odnosio samo na one transakcije za koje nije bilo vjerodostojne dokumentacije iz koje bi nedvojbeno bilo vidljivo kome su isplate sa blagajne i vršene, odnosno kome je novac predan, žaliteljica s pravom ističe da se, za sada, ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je dokazano da je optuženica počinila kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. u vezi s stavkom 1. KZ/11. opisano pod točkom b) izreke pobijane presude, a time ni kazneno djelo iz članka 279. stavka 2. KZ/11.

 

Slijedom svega izloženog, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, trebalo je prihvaćanjem žalbe optužene D. S. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika za sada bespredmetna.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski će sud ponovno provesti već sve provedene dokaze, kao i one na koje mu je ukazano u ovoj odluci, ali i one koje ocijeni potrebnim provesti te će nakon kritičke analize i svestrane ocjene tih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovom međusobnom odnosu, donijeti novu i na zakonu zasnovanu odluku, u kojoj će potpuno i određeno izložiti sve sporne i nesporne činjenice te detaljno i valjano, za svako djelo posebno, obrazložiti temeljem kojih dokaza je sporne činjenice uzeo kao dokazane ili nedokazane.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 483. stavka 1. i čl. 484. st. 1. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 20. rujna 2017.