Broj: Kž 267/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog A. A., zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog A. A. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. prosinca 2015. broj K-21/15, u sjednici održanoj 27. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika te optuženog A. A. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu donijetom u ponovljenom postupku, proglašen je krivim optuženi A. A. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97, te je, na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu članka 57. stavka 1. i 4. točke d) KZ/97., osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine. Na temelju članka 63. stavka 1. KZ/97. u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. kolovoza 2012. do 19. rujna 2012.

Na temelju članka 80. KZ/97. od optuženika je oduzet nož duljine oštrice 13 cm.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u sveukupnom iznosu od 5.527,00 kuna, od čega iznos od 3.875,00 kuna na ime naknade sudskomedicinskom vještaku, iznos od 152,00 kune na ime naknade svjedocima te iznos od 1.500,00 kuna na ime paušala, dok je određeno da će se o troškovima oštećenika u skladu s odredbom 148. stavkom 4. ZKP/08. odlučiti naknadno.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom A. A. izrekne kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine.

 

Žalbu je protiv prvostupanjske presude podnio i optuženi A. A. po braniteljici S. M. B., odvjetnici iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe da bi počinio kazneno djelo iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97., podredno da se pobijana presude ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovori na žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. A. nisu podneseni.

 

Spis je, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. A. nisu osnovane.

 

Osporavajući pravilnost pobijane presude optuženi A. A. u žalbi tvrdi da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koja je prema mišljenju žalitelja ostvarena u nekoliko njezinih vidova.

 

Naime, žalitelj smatra da je citirana postupovna povreda ostvarena time što je izreka presuda proturječna razlozima presude i to po pitanju mjesta na kojem se predmetni događaj zbio te po pitanju načina na koji je došlo do ubodne rane.

 

U odnosu na žalbeni prigovor mjesta počinjenja kaznenog djela žalitelj ističe da je u izreci pobijane presude navedeno ,,na ulici .. kod kbr. ...“, dok je u obrazloženju presude navedeno da je do uboda došlo u zatvorenom radnom prostoru optuženika. Pritom, žalitelj upire i na to da iz iskaza svjedoka kojima sud poklanja vjeru ( I. P., H. R., J. P.), obrane optuženika te materijalnih dokaza (fotodokumentacije, zapisnik o očevidu) proizlazi da se predmetno djelo nije moglo dogoditi na mjestu koje je navedeno u izreci ožalbene presude.

 

Međutim, iz zapisnika o očevidu proizlazi da se očevid obavljao u neposrednoj blizini ulaznih vrata prizemnog skladišnog objekta koji ima svrhu otkupa ,,...“ i ,,....“ ambalaže, a ispred kojeg objekta je asfaltirana površina i koji objekt se nalazi neposredno sjeverno od asfaltiranog kolnika Ulice ... broj ..., pa su takvi žalbeni prigovori u cijelosti neosnovani.

 

U odnosu na način počinjenja predmetnog kaznenog djela, žalitelj citiranu postupovnu povredu nalazi u tome što je u izreci pobijane presude navedeno: ,,nožem duljine oštrice 13 cm ubo u vrh trbuha M. K. nanijevši mu ubodnu ranu dužine 4 cm“. Naime, prema mišljenju žalitelja, tako relativno plitka rana s obzirom na duljinu oštrice noža predstavlja proturječnost tvrdnji o namjernom ubodu. Takvu tvrdnju žalitelj nadalje obrazlaže navodeći da kada bi rana žrtve u konkretnom slučaju bila posljedica namjernog uboda optuženika, nož se ne bi zaustavio nakon 4 cm već bi rana bila znatno dublja slijedom čega takva relativno plitka rana, s obzirom na duljinu oštrice noža, predstavlja proturječnost zaključku sudskomedicinskog vještaka da je optuženik konkretne zgode postupao ,,silom jakog intenziteta“.

 

Međutim, iznesenim žalbenim navodima, optuženi A. A. osporava pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda dajući svoju ocjenu provedenih dokaza, pa će ti žalbeni prigovori biti razmatrani u nastavku ove odluke u okviru obrazlaganja žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, upirući na bitnu povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. optuženik tvrdi da u pobijanoj presudi nema niti jedne riječi o tome na koji način je došlo do uboda žrtve odnosno nije naveden ni jedan razlog zbog kojeg prvostupanjski sud smatra da je optuženik svojom aktivnom radnjom doista uboo žrtvu. Međutim, kraj nespornog utvrđenja suda da je optuženik nožem dužine oštrice 13 cm uboo žrtvu u vrh trbuha, obrane optuženika koja zapravo predstavlja priznanje počinjenja terećenog mu kaznenog djela, ali i rezultata provedenog sudskomedicinskog vještačenja, žalba optuženika niti u tom dijelu nije osnovana.

 

Konačno, mišljenje je optuženika da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ostvarena i time što su razlozi presude o odlučnim činjenicama i to u odnosu na postojanje neizravne namjere, nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Protivno takvim žalbenim tvrdnjama, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud za pobijanu odluku, pa i u tom dijelu prvostupanjske presude, iznio jasne i dostatne razloge, bez proturječja, slijedom čega nije ostvarena citirana bitna postupovna povreda. Druga je stvar što se optuženik ne slaže s ocjenom pa onda ni s obrazloženjem suda da je optuženik kritične zgode postupao s neizravnom namjerom, međutim, to presudu ne čini ni nerazumljivom niti proturječnom.

 

Dakle, izreka presude je u svemu razumljiva i u skladu s obrazloženjem, a razlozi prvostupanjske presude sadrže obrazloženje svih odlučnih činjenica, a posebice onih odlučnih činjenica koje su vezane uz konstitutivne elemente kaznenog djela iz 90. u vezi s člankom 33. KZ/97., utvrđenih na osnovu provedenih dokaza koji su temeljito analizirani i ocijenjeni.

 

Optuženi A. A. u okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka također tvrdi da mu je odbijanjem prvostupanjskog suda da se izvedu dokazi koje je obrana predložila i to provođenjem rekonstrukcije utuženog događaja i vještačenja po sudskomedicinskom vještaku prof. dr. sc. J. Š., a vezano uz utvrđivanje konkretne radnje optuženika koja je imala za rezultat ubod optuženika, čime je po mišljenju žalitelja, ostao neutvrđen mehanizam ozljeđivanja oštećenika, povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, slijedom čega smatra da je pobijanom presudom ostvarena bitna povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.

 

Međutim, optuženik pri tome u potpunosti propušta imati na umu da, u skladu s odredbom članka 418. stavka 1. ZKP/08., dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje, što podrazumijeva i dužnost i ovlaštenje suda da odluči o dokaznim prijedlozima stranaka pa tako i da ih prihvati ili odbije. Međutim, pravo stranaka na predlaganje dokaza ne podrazumijeva ujedno i dužnost suda da takve dokaze provede, ali je sud obvezan, odluči li takav dokazni prijedlog odbiti, tu svoju odluku obrazložiti u skladu s člankom 421. stavkom 2. ZKP/08., podvodeći takav prijedlog za izvođenje dokaza pod neki od onih nabrojenih u odredbi članka 421. stavka 1. ZKP/08. (nedopušten, nevažan, neprikladan prijedlog ili pak prijedlog koji odugovlači postupak). U ovom postupku optuženik je koristio svoje pravo predlaganja dokaza, a time što je prvostupanjski sud neke od tih prijedloga prihvatio (ispitivanje u svojstvu svjedoka H. R. te pregledavanje sredstva počinjenja kaznenog djela –noža kojim je ozlijeđen oštećenik), dok je neke prijedloge obrane odbio (provođenje rekonstrukcije utuženog događaja i vještačenje po sudskomedicinskom vještaku prof. dr. sc. J. Š.) dajući za takvu svoju odluku detaljno i valjano obrazloženje, nije, dakle, ostvarena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti je došlo do povrede prava na pravično suđenje kako to nastoji prikazati žalitelj, pa se prigovori kojima se nastoji osporiti ispravnost takve negativne odluke prvostupanjskog suda odnose na žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će više biti riječi u nastavku ove odluke.

 

Stoga, pobijanom presudom nisu ostvarene bitne povrede odredaba kaznenog postupaka na koje ukazuje optuženik, a ni njezinim ispitivanjem, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bila počinjena bilo koja druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ponavljajući naprijed iznesene žalbene navode tvrdi da je ono rezultat pogrešne ocjene izvedenih dokaza pri čemu ne iznosi ništa novo što nije isticao u svojoj obrani tijekom postupka i što nije bilo predmetom raspravljanja i ocjene od strane prvostupanjskog suda, nego se na temelju subjektivne ocjene dokaznog materijala polemizira s razlozima pobijane presude i pobija, bez valjanih protuargumenata, ispravnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja glede subjektivne strane inkriminiranog kaznenog djela, pokušavajući na svoj način prikazati rezultate dokaznog postupka, sugerirajući zaključak, da je postupao u nužnoj obrani ili u prekoračenju nužne obrane.

 

Međutim, prvostupanjski je sud vrlo ozbiljno, temeljito i s potrebom kritičnošću pristupio ocjeni obrane optuženika te je na na temelju brižljive i kritičke analize izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da je optuženik ostvarujući svojim radnjama objektivni element inkriminiranog mu kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97. postupao s neizravnom namjerom jer je bio svjestan da oštećenik može smrtno stradati, ali je na takav ishod pristao.

 

S pravom prvostupanjski sud ne poklanja vjeru obrani optuženika da je do svega došlo mahinalno, da je nešto učinio s tim nožem, da nikoga nije htio ozlijediti, a pogotovo nije htio ubiti, nije se zalijetao prema žrtvi, stajao je na mjestu i izmicao se te je u takvim prilikama došlo do ozljeđivanja žrtve, da nije bio svjestan trenutka kada je žrtva ozlijeđena odnosno da je žrtva zadobila ozljede od noža te da se to sasvim slučajno dogodilo.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja te iskaza sudskomedicinskog vještaka mr. sc. spec. A. A. proizlazi da nije moguće da bi ubodna rana u području vrška trbuha dužine 4 cm koja se nastavljala u ubodni kanal koji je na svom putu oštetio osrčje i desnu klijetku srca u vidu ubodne rane desne klijetke dužine 3 cm s prodorom u šupljinu klijetke s izljevom krvi u srčanu vreću nastala na način da bi se oštećenik sam nabio na nož niti je moguće da je optuženik zadao ovu ozljedu braneći se i mašući nožem jer bi tako nastale površinske ili plitke rezne rane. Pojasnio je da kad nož prodire u tijelo, najviše energije troši upravo na probivanje kože, a za to je uvijek potrebna sila jakog intenziteta dok kroz unutrašnje organe i strukture nož u pravilu ide lako, kao kroz ,,maslo“. U slučaju da je bila manja sila udarca teško bi došlo do proboja kože. Naime, za nastanak ubodne rane dužine ubodnog kanala od 4 cm zadano nožem dužine oštrice 13 cm potrebna je sila zamaha jakog intenziteta zbog toga što je nož najviše kinetičke energije potrošio na probivanje kože, a u tom području su i koštane strukture i na kraju je došao i do samog srca. U svakom slučaju kada se primjeni sila zamaha slabog intenziteta tada imamo površinsku ozljedu ili oguljotinu ili plitku ubodnu ranu u samom potkožju i sl. Kod sile zamaha srednjeg intenziteta budu oštećeni i koža i potkožje, mišići ili čak može nož prodrijeti u kakvu tjelesnu šupljinu, dok kod sile jakog intenziteta redovito imamo oštećenje nekog unutrašnjeg organa, kao što je u konkretnom slučaju, i osrčje i srce. U konkretnom slučaju je srce kao poprečnoprugasti mišić tvrda struktura, a isto tako mogle su biti oštećene i kosti rebra iako se to u medicinskoj dokumentaciji ne opisuje. Srce je dakle oštećeno, a inače, najveći intenzitet uboda utrošen je na probijanje kože.

 

Kraj takvog stanja stvari, neosnovano optuženik kao potkrjepu svojoj tvrdnji da mu nije bila namjera usmrtiti oštećenika ističe da je oštećenik zadobio ,,samo“ ubodnu ranu dužine 4 cm. Ovo posebice s obzirom na to da je mišljenje sudskomedicinskog vještaka da ubodni kanal dužine 4 cm, s obzirom na anatomsku regiju, ne bi mogli nazvati relativno plitkim jer je oštrica u konkretnom slučaju ipak došla i oštetila desnu klijetku srca, kao i to da je ubodni kanal mogao biti i dulji jer se radi o elastičnoj trbušnoj stjenci, ali da oštrica očito nije prodrla u tijelo cijelom svojom dužinom ili je pak zaustavljena nekom koštanom strukturom.

 

Kada se uz iznesene rezultate provedenog sudskomedicinskog vještačenja, dakle, da je za nastanak ubodne rane dužine ubodnog kanala od 4 cm zadano nožem dužine oštrice 13 cm potrebna sila zamaha jakog intenziteta te o neodrživosti mehanizma da je optuženik zadao ovu ozljedu braneći se i mašući nožem jer bi i tako nastale površinske ili plitke rezne rane, imaju na umu iskazi svjedoka iz kojih suglasno proizlazi je prije uboda oštećenika postojao njihov verbalni sukob koji je rezultirao i njihovim naguravanjem u kojem je i došlo do uboda, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je optuženik ubadajući silom jakog intenziteta nožem u vrh trbuha oštećenika, dakle, u vitalne dijelove tijela, nanoseći mu osobito teške i po život opasne ozljede, postupao s neizravnom namjerom jer je, s obzirom na svoja osobna svojstva (starija životna dob) bio svjestan mogućnosti da ga takvim činjenjem može ubiti te je na realnu mogućnost da oštećenika liši života i pristao. To što je samo slučajem izostala najteža posljedica, nije od utjecaja na njegov subjektivnih odnos prema kaznenom djelu nego samo znači da je djelo ostalo u pokušaju.

 

Isto tako, prvostupanjski sud ispravno ne prihvaća tvrdnju optuženika da je konkretne zgode postupao u nužnoj obrani ili pak u prekoračenju nužne obrane jer se nije radio o prijekoj potrebi da na opisani način od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno prijeteći protupravni napad.

 

Prema odredbi članka 29. stavka 2. KZ/97. nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da napadnuti odbije od sebe istodobni ili izravno predstojeći napad, što se prosuđuje prema konkretnim okolnostima pojedinog slučaja pri čemu se vodi računa o jačini napada, opasnosti napadača, mogućnosti odabira obrambenih sredstava koje stoje na raspolaganju napadnutom, kao i okolnostima, koje prema kaznenopravnoj teoriji i sudskoj praksi, ograničavaju pravo na nužnu obranu zahtjevom da napadnuti maksimalno štedi napadača.

 

Primjenjujući ovu odredbu u konkretnom slučaju treba imati na umu sljedeće nesporne činjenice. Konkretan događaj se odvio u dva dijela. U prvom dijelu sukoba koji se odvio na parkiralištu ispred diskonta pića došlo je do verbalne prepirke između oštećenika i optuženika, a koju prepirku je inicirao optuženik prigovarajući oštećeniku zbog parkiranja vozila na parkiralištu diskonta u kojem je optuženik zaposlen. Tom sukobu je nazočio svjedok J. P. koji je čak stao između optuženika i oštećenika u nastojanju da ih smiri, govoreći obojici da se ne svađaju i ne prave nikakve probleme. U drugom dijelu sukoba do kojeg je došlo nakon svega nekoliko minuta optuženik je ponovno inicirao prepirku s oštećenikom pa je verbalni sukob nastavljen nakon čega je na ulazu u diskont pića došlo i do fizičkog kontakta između optuženika i oštećenika odnosno njihovog naguravanja pri čemu je oštećenik kablovima koji služe za punjenje akumulatora udarao optuženika, dok je optuženik uboo oštećenika nožem. Tom dijelu sukoba nazočio je svjedok I. P. te se nakon zadobivene ozljede žrtve umiješao i stao između njih.

 

Imajući na umu opisanu dinamiku događaja koja proizlazi kako iz personalnih tako i iz materijalnih dokaza koji prileže spisu predmeta, osnovano prvostupanjski sud utvrđuje da intenzitet napada oštećenika prema optuženiku (udaranje optuženika kablovima za punjenje akumulatora) nije stvorio situaciju koja je davala za pravo optuženiku da taj napad otkloni uporabom noža kojim je uboo oštećenika u vrh trbuha.

 

Slijedom toga, a jer je isključeno da bi optuženik postupio u nužnoj obrani, ne može biti govora niti o tome da bi se radilo o prekoračenju nužne obrane pa ni uslijed prepasti prouzročene istovremenim oštećenikovim napadom na optuženika, kako se to nastoji prikazati žalbom optuženika.

 

Budući da optuženi A. A. žalbenim prigovorima nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja kao ni izvedene zaključke prvostupanjskog suda, to njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Slijedom svega navedenog, prvostupanjski je sud ispravno odbio kao nevažne prijedloge obrane za ispitivanjem sudskomedicinskog vještaka prof dr. sc. J. Š. te provođenjem rekonstrukcije utuženog događaja, s pravom zaključivši da su sve činjenice koje su bile od važnosti za odlučiti u predmetnoj kaznenopravnoj stvari već utvrđene pa je neosnovana i žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Isto se odnosi i na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, u okviru koje optuženik smatra da je prvostupanjski sud trebao prihvatiti obranu optuženika kako je u vrijeme izvršenja djela postupao u nužnoj obrani pa je trebao primijeniti odredbu članka 29. KZ/97. Takvim navodima žalitelj zapravo ponovno pobija ispravnost i potpunost činjeničnih utvrđenja na kojima je prvostupanjski sud utemeljio svoje zaključke. Naime, optuženik smatra da bi se tek drugačijom, po njemu ispravnom, ocjenom izvedenih dokaza, došlo do ispravnog zaključka o kronologiji i okolnostima njegovog postupanja, koji bi bio adekvatna podloga za primjenu odredaba o postupanju u nužnoj obrani. Međutim, prosudba o tome postoji li ova povreda može se donijeti samo u odnosu na ono i onakvo činjenično stanje kakvo je utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a ne na ono činjenično stanje kakvo bi ono trebalo biti utvrđeno po ocjeni žalitelja. Stoga nema govora o povredi kaznenog zakona.

 

Također, ni ispitivanjem pobijane presude u skladu om članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. po službenoj dužnosti nije utvrđeno da bi bio povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući izrečenu kaznenu sankciju preblagom i neadekvatnom s obzirom na sve okolnosti izvršenog djela, osobine te ponašanje optuženika tijekom i poslije izvršenja djela, a naročito posljedice izvršenog djela odnosno težinu ozljede koju je žrtva zadobila, slijedom čega smatra neprihvatljivim zaključak suda o ublažavanju kazne u takvoj mjeri.

 

Zbog odluke o kazni žali se i optuženi A. A. upirući da je apsolutno nekonfliktna, čak plaha i mirna osoba, koja nikad nije bila kažnjavana zbog čega smatra da bi bilo oportuno i opravdano, imajući na umu njegovu relativno visoku životnu dob i obiteljske financijske (ne)prilike, dodatno ublažiti izrečenu kaznu.

 

Međutim, imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 56. stavka 2. KZ/97. odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se upravo izrečenom kaznom postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

Tako je prvostupanjski sud optuženom A. A. prije svega olakotnom cijenio činjenicu da do sada nikada nije dolazio u sukob sa zakonom, što uz činjenicu da se radi o osobi starije životne dobi, upućuje na zaključak da se ne radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela, već da je predmetni događaj jedan izolirani eksces u njegovom životu. Također je kao olakotna cijenjena okolnost optuženikovog primjerenog držanja pred sudom i iskazanog žaljenja zbog utuženog događaja. S druge strane, otegotnih okolnosti prvostupanjski sud nije našao.

 

Kada se pored iznesenih okolnosti ima na umu i to da sam zakon izričito propisuje da se optuženik može blaže kazniti jer je djelo ostao u pokušaju, prvostupanjski ga sud s pravom primjenom članka 57. stavaka 1. i 4. točke d) KZ/97.  osuđuje na blažu kaznu od propisane za terećeno kazneno djelo te zaključuje da će se svrha kažnjavanja, kako ju zakon propisuje, ostvariti izricanjem kazne zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

Naime, izrečena se kazna zatvora ukazuje primjerenom težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika te će se istom, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja (članak 50. KZ/97)., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Stoga, nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženog A. A. zbog odluke o kazni.

 

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 478. ZKP/08. i u dijelu koji se odnosi na odluku o oduzimanju predmeta, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud opravdano i u skladu sa zakonom od optuženog A. A. oduzeo jedan nož dužine oštrice 13 cm, budući da se radi o predmetu uporabljenom za počinjenje kaznenog djela.

 

Slijedom svega navedenog, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 27. rujna 2017.