Broj: Kž 569/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. R., zbog kaznenog djela iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 32/93., 38/93. i 28/96. – dalje u tekstu: KZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 1. srpnja 2016. broj K-15/14., u sjednici održanoj 6. travnja 2017. i 5. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog J. R. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku, optuženi J. R. je u odsutnosti proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz članka 34. stavka 1. KZRH te je na temelju navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je kaznu na temelju članka 45. KZRH (ispravno: Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, „Narodne novine“ broj 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. – dalje u tekstu: OKZRH) uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 3. kolovoza 1993. do 22. kolovoza 1994. u Okružnom zatvoru G. tzv. S. K.

 

Na temelju članka 148. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi J. R. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 2.535,00 kuna (troškovi svjedoka i prijevoda) i braniteljice po službenoj dužnosti po posebnom rješenju nakon prilaganja troškovnika te paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) te odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske napadnutu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno da presudu preinači i optuženom izrekne kaznu u duljem trajanju“.

 

Protiv presude se žali i optuženi J. R. po B. D. S., advokatu iz A. (koja je žalba, s obzirom na to da odvjetnik iz Republike Srbije sukladno odredbama Zakona o odvjetništvu, „Narodne novine“ broj 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11. nema pravo na obavljanje odvjetništva na teritoriju Republike Hrvatske, razmatrana kao optuženikova osobna žalba) i po braniteljici N. Č., odvjetnici iz S. U osobnoj žalbi navedeno je da se ista podnosi „Iz svih zakonom predvidjenih razloga“, s prijedlogom „da viši sud tj. Veće Vrhovnog suda Republike Hrvatske optuženog oslobode krivično pravne odgovornosti“. Žalba po braniteljici podnesena je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11., stavka 2. i stavka 3. ZKP/08., povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 2. i 3. ZKP/08., odluke o kazni iz članka 471. stavka 1. ZKP/08. te odluke o troškovima postupka, a predlaže se „da Vrhovni sud RH usvoji ovu žalbu, ukine pobijanu presudu i sam riješi ovu kaznenu stvar na način da donese presudu kojom se optužba odbija zbog zastare ili podredno da se usvoji ova žalba, ukine pobijana presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak“. S obzirom na to da se osobna žalba i žalba po braniteljici sadržajno podudaraju i nadopunjuju, s obje će žalbe biti postupljeno kao s jednom optuženikovom žalbom.

 

Državni odvjetnik je na optuženikovu žalbu podnio odgovor, predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske žalbu okrivljenog J. R. izjavljenu po braniteljici N. Č. odbije kao neosnovanu, a žalbu okrivljenika izjavljenu po advokatu B. D. S. iz Republike Srbije odbaci kao nedopuštenu“.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi smatra da je u pobijanoj presudi počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer da je prvostupanjski sud izmijenio činjenični opis na način da je izravnu namjeru (zapravo direktni umišljaj) zamijenio neizravnom namjerom (zapravo eventualnim umišljajem), a „nasuprot tome iz obrazloženja presude na stranici šestoj u četvrtom odjeljku odozgor proizlazi da je optuženi kazneno djelo ubojstva počinio iz nehaja“, kao i da nije ispravno razlučio elemente namjere, svijest i volju tako da je zbog toga presuda i nerazumljiva i proturječna sama sebi. Naime, obrazlažući zbog čega smatra da je optuženik prilikom počinjenja djela postupao s neizravnom namjerom, prvostupanjski je sud ujedno dao i razloge zbog kojih smatra da se takvo optuženikovo postupanje ne može podvesti pod nehajno postupanje. Stoga iz obrazloženja ne proizlazi da je optuženik kazneno djelo ubojstva počinio iz nehaja, kako se to pogrešno navodi u žalbi državnog odvjetnika, nego upravo suprotno, otklonjena je mogućnost nehajnog postupanja. Prema tome, u tom dijelu obrazloženja pobijane presude nije počinjena navedena bitna postupovna povreda.

 

Premda se je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja intelektualne i voljne komponente namjere pomalo nespretno izrazio, na što se također upire u žalbi državnog odvjetnika, time također nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Naime, da bi se radilo o navedenoj postupovnoj povredi, presuda zbog te povrede mora biti u takvoj mjeri nerazumljiva ili proturječna sama sebi da je se uopće ne može ispitati, o čemu u konkretnoj situaciji nije riječ. Stoga je neosnovana žalba državnog odvjetnika zbog navedene bitne povrede.

 

Nije osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. (u žalbi pogrešno navedeno „čl 468 st. st. 2 t. 4 ZKP-a“). To što je prvostupanjski sud na raspravi „razgledao“ spis u kaznenom postupku koji se protiv optuženika vodio pred Okružnim sudom u Glini broj K-67/93., još ne znači da je na tamo pribavljenim dokazima utvrđivao sporne činjenice. Žalitelj niti ne navodi o kojim bi se dokazima konkretno radilo niti koje odlučne činjenice bi se na temelju toga utvrdile. Doduše, prvostupanjski je sud u jednom dijelu pobijane presude pobrojao i dokaze na kojima se temeljila nepravomoćna presuda donesena od strane Okružnog suda u Glini, a koji nisu priloženi u predmetnom spisu (s obzirom na to da spis Okružnog suda u Glini nije u cijelosti sačuvan), no, na tim dokazima nije temeljio svoju presudu pa niti to nepotrebno reproduciranje sadržaja presude nije dovelo do nezakonitosti. S druge strane, svi personalni dokazi na kojima prvostupanjski sud temelji pobijanu presudu izvedeni su na raspravi pred tim sudom sukladno odredbama ZKP/08. i kao takvi predstavljaju zakonitu osnovu za donošenje presude.

 

Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da je njegovo postupanje trebalo kvalificirati kao prouzročenje smrti iz nehaja iz članka 113. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), a za koje je djelo nastupila zastara kaznenog progona. Na taj način optuženik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da je sud na ono činjenično stanje koje po optuženikovom stanovištu proizlazi iz provedenih dokaza (a ne na one činjenice koje je sud utvrdio), trebao primijeniti drugu pravnu normu.

 

Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, prema optuženikovoj ocjeni, proizlaze iz provedenih dokaza, pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točka 4. ZKP/11. Dakle, ovi žalbeni navodi optuženika zapravo se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Pobijajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, državni odvjetnik u svojoj žalbi smatra da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik prilikom počinjenja djela postupao s neizravnom namjerom, nego da je postupao upravo onako kako ga se optužnicom i tereti, odnosno s izravnom namjerom. No, protivno takvim žalbenim navodima, ocjena je i ovog suda da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženik kazneno djelo ubojstva za koje je proglašen krivim počinio s neizravnom namjerom. Naime, optuženik je, unatoč pokušaju oštećenika da to spriječi, nekontrolirano pucao okružen mnoštvom ljudi, a prema iskazima svjedoka bio je u vidno alkoholiziranom stanju, pri čemu zasigurno nije mogao ciljati u koji dio tijela će pucati, pa prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je on postupao znajući da oštećenika može lišiti života i pristajući na to, a ne kao što je to tvrdila optužba s ciljem (dakle, s izravnom namjerom) da oštećenika liši života. Stoga je, protivno navodima žalbe državnog odvjetnika, ovu činjenicu prvostupanjski sud pravilno utvrdio, zbog čega je neosnovana žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Jednako je tako neosnovana i optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Premda je u pravu optuženik kada u žalbi tvrdi da u predmetnom postupku nije provedeno balističko vještačenje koje bi utvrdilo je li projektil koji je usmrtio oštećenog D. D. ispaljen iz oružja kojim je pucao optuženi J. R., ova je odlučna činjenica utvrđena prvenstveno na temelju iskaza svjedoka M. R. Naime, ovaj je svjedok u dva navrata o odlučnim okolnostima za ovaj predmet jednako iskazivao te je izričito naveo da je čuo i vidio da optuženik diže pištolj s lijevom rukom, krenuo ga je spriječiti u pucanju, ali je optuženik u tom trenutku opalio te je vidio da je tim prvim hitcem opalio u oštećenika, nakon čega je još s tim pištoljem dva ili tri puta opalio u zemlju dok ga je on držao. Opaljenje tog prvog hica s kojim je oštećenik upucan čuo je i svjedok D. R. koji se nalazio u neposrednoj blizini, ali je bio okrenut leđima. No, nakon ispaljenja tog hica vidio je oštećenog D. D. da pada i pritom je u tom padu povukao i njega (svjedoka) te je i on zajedno s oštećenikom pao na tlo. Slijedom navedenog je, unatoč izostanku materijalnih dokaza, i prema ocjeni ovog suda, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je upravo optuženi J. R. iz pištolja ispalio hitac kojim je oštećeni D. D. lišen života, pri čemu je, pucajući u alkoholiziranom stanju okružen mnoštvom ljudi bio svjestan da takvim svojim postupkom može oštećenika lišiti života te je na to pristao. Time je, protivno žalbenim navodima, ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela ubojstva, slijedom čega je neosnovana i optuženikova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna za ovako teško kazneno djelo preblaga te da je sud precijenio utvrđene olakotne okolnosti i optuženiku izrekao preblagu kaznu pritom podcijenivši otegotne okolnosti.

 

Nasuprot tome, optuženik smatra da je izrečena kazna previsoka i neprimjerena te da sud pri odmjeravanju kazne nije cijenio sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Prvenstveno da mu nije cijenjeno da je od kaznenog djela prošlo više od 23 godine, kao i činjenicu da je sam optuženik rođak oštećenika s kojim nije bio u zavadnji i u ovim je godinama teško nosio na savjesti smrt svog bliskog rođaka. Također smatra da mu nije na odgovarajući način cijenjena bitno smanjena ubrojivost u vrijeme počinjenja djela.

 

Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 37. stavka 1. OKZRH, od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i to s jedne strane kao olakotno cjelokupno događanje, stupanj optuženikove odgovornosti, uvažavajući i činjenicu njegove smanjene ubrojivosti u vrijeme počinjenja djela, neosuđivanost, činjenicu da je u vrijeme počinjenja djela bilo ratno stanje u kojem je optuženik izgubio sina, zbog čega je intenzivno konzumirao alkohol, protek vremena od počinjenja djela te sadašnje optuženikovo zdravstveno stanje u vidu teške pokretljivosti zbog moždanog udara, a nasuprot tome kao otegotno težinu djela te upornost u protupravnom postupanju. Stoga je, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a imajući na umu prije svega protek vremena od počinjenja djela (preko 24 godine), i prema ocjeni ovog suda, upravo minimalna zakonom propisna kazna za ovo djelo u trajanju od pet godina, kazna koja je u svemu primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i društvenoj opasnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i može utjecati na optuženika, a i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela.

 

Slijedom navedenog, nije mogla biti prihvaćena niti u tom dijelu optuženikova žalba, a niti žalba državnog odvjetnika.

 

S obzirom na to da je optuženik u vezi s ovim kaznenim djelom proveo u istražnom zatvoru vrijeme navedeno u izreci prvostupanjske presude, to mu je to vrijeme na temelju članka 45. OKZRH pravilno uračunato u izrečenu kaznu.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je optuženikovu žalbu te žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 5. listopada 2017.