Broj: Kž 370/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. Č., zbog kaznenog djela iz članka 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog J. Č. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 11. rujna 2017. broj Kv I-91/17, o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 13. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog J. Č. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog J. Č. zbog kaznenog djela ubojstva iz članka 110. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 3. u vezi s člankom 133. stavkom 3. i člankom 127. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), produljen je istražni zatvor protiv optuženog J. Č. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi J. Č. po branitelju, odvjetniku mr. sc. Ž. G., ne navodeći izričito žalbene osnove, s prijedlogom da se istražni zatvor protiv optuženika ukine, te po branitelju, odvjetniku G. P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Budući da se obje žalbe optuženika podnesene po njegovim braniteljima sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, to će iste biti razmatrane kao jedna žalba optuženika.

Žalba nije osnovana.

Suprotno tvrdnjama žalitelja, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje opće i posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženog J. Č. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te potom s pravom isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora mjerama opreza, za koju odluku je dao jasne, valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i valjano obrazložio da postojanje odgovarajućeg stupnja osnovane sumnje da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva koje mu se stavlja na teret u ovom kaznenom postupku, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz dokaza na kojima se potvrđena optužnica temelji. Stoga su neosnovani ponovni žalbeni prigovori optuženika kojima se pravilnost takvog zaključka nastoji osporiti upiranjem na iskaz svjedoka I. K. danog na raspravi 6. lipnja 2017. iz kojeg, prema mišljenju žalitelja, proizlazi da se ,,kritične prigode nije radilo o ubojstvu (ni sa izravnom ni sa neizravnom namjerom) već da je okrivljenik postupao u nužnoj obrani odnosno eventualno u prekoračenju nužne obrane“, slijedom čega žalitelj smatra da bi istražni zatvor trebalo ukinuti ,,jer je već dosadašnje trajanje istražnog zatvora nesrazmjerno očekivanoj kazni za ono što se okrivljeniku može staviti na teret prema stanju u spisu.“ Uostalom, žalitelju treba ponovno ukazati da će odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika za terećeno kazneno djelo, tek nakon provedene rasprave i to nakon sveobuhvatne ocjene i analize svakog dokaza za sebe i u svezi s drugim provedenim dokazima, donijeti raspravno vijeće.

Protivno daljnjim žalbenim prigovorima, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika zbog opasnosti od ponavljanja djela prvostupanjski sud s pravom nalazi u dosadašnjoj kaznenoj osuđivanosti optuženika. Naime, optuženi J. Č. je prema izvatku iz kaznene evidencije već osuđivan zbog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.). Premda se ne radi o istovrsnom kaznenom djelu, što se posebice apostrofira u žalbi optuženika te u čemu žalitelj nalazi kršenje načela presumpcije nevinosti, činjenica njegove dosadašnje kaznene osuđivanosti ukazuje na neusklađenost njegovog prijašnjeg života sa zakonom, a povezana s time da mu se u ovom kaznenom postupku stavlja na teret počinjenje kaznenog djela ubojstva, svakako upućuje na to da dosadašnje osude nisu utjecale na njega na način da se kloni protupravnog postupanja, već je, štoviše, njegovo ponašanje progrediralo, a time i na realnu opasnost od ponavljanja djela.

Takvo utvrđenje nije dovedeno u sumnju ni žalbenim prigovorima optuženika da je prvostupanjski sud u obrazloženju prvostupanjskog rješenja propustio decidirano navesti zbog kojeg kaznenog djela je optuženik do sada osuđivan.

Suprotno nastavnim žalbenim tvrdnjama, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika zbog opasnosti od ponavljanja djela prvostupanjski sud s pravom nalazi i u rezultatima psihijatrijskog vještačenja. Naime, prema nalazu i mišljenu vještaka psihijatra od 2. rujna 2014. optuženik od rane mladosti iskazuje smetnje ponašanja koje prelaze okvire dječje ili mladenačke nestašnosti i poprimaju dimenzije delikventnog ponašanja, zbog čega je stavljen pod odgojiteljski nadzor, a psihološko psihijatrijskom obradom utvrđeni su i dublji poremećaji pa mu je u tom smislu ordinirana psihofarmakoterapija. Unatoč navedenom, prečesto iskazuje obrazac asocijalnog ponašanja zbog čega je u više navrata u ozbiljnoj koliziji sa zakonskim normama, a njegovu osobnost karakterizira emocionalna nezrelost, nerazvijen osjećaj odgovornosti i ignoriranje društvenih normi.

Pravilnost takvog utvrđenja nije dovedena u pitanje ponovnim žalbenim tvrdnjama da iz tog nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi i to da optuženik unatoč svemu ima očuvan osjećaj krivnje, srama i kajanja što znači da njegova psihološka maturacija nije završena i da ima šansi da postane društveno odgovorna osoba, kao niti citiranjem dijela nalaza i mišljenja vještaka psihijatra od 13. siječnja 2017. u kojem se navodi da je optuženik napredovao u shvaćanju svih tragičnih posljedica svoje nerazboritosti i pogubnosti identificiranja s grupama koje se ne obaziru na društvene norme te se, štoviše, stječe dojam da za takvo ponašanje nalazi uzroke u sebi, a ne projicira ih na nekog drugog što je bez sumnje napredak u psihološkom odrastanju. Ovo iz razloga jer je vještak psihijatar upravo u svom nalazu i mišljenju danom 13. siječnja 2017., sadržaj kojeg optuženik samo fragmentarno citira u svojoj žalbi, u odnosu na opći psihološki profil optuženika u cijelosti ostao kod interpretacija danih u nalazu i mišljenju od 2. rujna 2014. Stoga nije jasno na čemu optuženik utemeljuje žalbenu tvrdnju iznesenu da je ,,sudski vještak promijenio svoj stav iznesen u psihijatrijskom nalazu te je precizirao kako okrivljenik u slučaju izlaska iz istražnog zatvora ne bi predstavljao opasnost za okolinu, a niti da bi okrivljenik mogao ponoviti isto ili slično djelo“.

              Kada se uz sve izneseno ima na umu i to da je inkriminirano postupanje optuženika rezultat sukoba dviju grupa mladića na području K., u kojem sukobu su sudjelovali i prijatelji optuženika i žrtve, brat optuženika te brat žrtve, prvostupanjski sud s pravom zaključuje da sve iznesene okolnosti u svojoj ukupnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju da na strani optuženog J. Č. postoji neposredna i konkretna opasnost da će, boravkom na slobodi, ponoviti isto ili slično kazneno djelo, ali i to da značaj i kvaliteta tih okolnosti upućuju da će se isključivo daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora protiv optuženog J. Č. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., kao nužne i jedine prikladne mjere, ostvariti njegova svrha i s uspjehom otkloniti opasnost od ponavljanja djela.

Vezano uz dio obrazloženja pobijanog rješenja u kojem prvostupanjski sud u odnosu na tijek vođenja predmetnog kaznenog postupka navodi razloge zbog kojih rasprava u predmetnom postupku još nije završena, a iz čega žalitelj pogrešno zaključuje da se radi o razlozima na kojima sud također utemeljuje odluku o produljenju mjere istražnog zatvora pa s tim u vezi ističe da zbog korištenja svojih procesnih prava ne bi smio biti kažnjavan istražnim zatvorom jer istražni zatvor nije i ne može biti odmazda za traženje procesnih prava u postupku ni unaprijed određena kazna za djelo koje se optuženiku stavlja na teret, treba napomenuti da je obveza suda s posebnom pozornošću paziti na to da je u postupcima u kojima je određen istražni zatvor sud dužan postupati osobito žurno jer je ustavno pravo optuženika koji je lišen slobode da sud u najkraćem roku odluči o optužbi protiv njega, zbog čega se od suda u takvim predmetima traži posebna marnost u radu, slijedom čega su takve žalbene tvrdnje u cijelosti neosnovane.

Ni daljnjim žalbenim navodima optuženika kojima se, isticanjem vremena koje je do sada proveo u istražnom zatvoru, upire na povredu načela razmjernosti, nije dovedena u pitanje pravilnost pobijanog rješenja. Naime, prilikom ocjene o povredi tog načela, u skladu s odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/08., treba uzeti u obzir razmjer između težine kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku te potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Stoga je ocjena i ovog drugostupanjskog suda, pri tome osobito imajući na umu okolnosti zbog kojih je istražni zatvor protiv optuženika produljen odnosno potrebu primjene istražnog zatvora, kao i zakonom propisano maksimalno trajanje istražnog zatvora, da načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno.

Budući da ni žalbeni prigovori optuženika kojima se ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku nemaju utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, niti je njegovim ispitivanjem u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno da bi bila ostvarena neka povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 13. listopada 2017.