Broj: Kž 525/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. L. zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. u vezi  sa stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 2. listopada 2017. broj Ik I-513/17-8, u sjednici održanoj 18. listopada 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijski sud u Velikoj Gorici, pod točkom I. izreke, na temelju članka 59. KZ/11. i članka 157. stavka 1. i članka 159. stavka 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ broj 128/99., 55/00., 59/00., 129/00., 59/01., 67/01., 11/02., 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11., 125/11., 56/13. i 150/13.  – dalje u tekstu: ZIKZ), prihvatio je prijedlog zatvorenika I. L. za uvjetni otpust podnesen na temelju članka 158. stavka 1. ZIKZ-a te pustio zatvorenika I. L. na uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, na koju je zbog kaznenog djela iz članka 172. stavka 2. KZ/11. osuđen i čije je izvršenje određeno pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Sisku od 24. studenog 2015. broj Kv-259/15 (K-588/13).

 

Mjesto boravišta zatvorenika na uvjetnom otpustu bit će u P., ....

 

Uvjetni otpust traje od dana otpuštanja s izdržavanja kazne pa do isteka kazne, odnosno do 28. listopada 2017.

 

Na temelju članka 161. stavka 2. ZIKZ-a određeno je da zatvorenik može promijeniti mjesto boravišta navedeno u rješenju o uvjetnom otpustu samo uz suglasnost suca izvršenja.

 

Pod točkom II. izreke rješenja, na temelju članka 60. stavka 2. u vezi s člankom 62. stavkom 2. točkom 11. KZ/11. zatvoreniku je naložena posebna obveza da se u roku od tri dana od dana otpuštanja javi Policijskoj postaji P., Policijske uprave sisačko-moslavačke, i sucu izvršenja Županijskog suda u Sisku.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, ne navodeći izrijekom žalbene osnove zbog kojih ju podnosi, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se odbije kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika I. L.

 

Sukladno odredbi članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.), spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen nadležnom državnom odvjetniku.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pogrešno državni odvjetnik tvrdi da je za postizanje svrhe kažnjavanja nužno da zatvorenik I. L. nastavi izdržavati kaznu zatvora, smatrajući da nisu ispunjeni uvjeti iz članka 59. stavka 1. KZ/11.

 

Naime, osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke da se zatvorenik I. L. otpušta na uvjetni otpust s izdržavanja kazne zatvora u cijelosti propustio imati na umu negativno mišljenje Kaznionice u T. o prijedlogu za uvjetni otpust zatvorenika u smislu da je procjena od kriminalnog povrata kod zatvorenika srednje do visoko vjerojatna, zbog čega, nije ispunjen jedan od kumulativno navedenih uvjeta iz članka 59. stavka 1. KZ/11. za otpuštanje zatvorenika s izdržavanja kazne zatvora. Također, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio okolnost da je zatvorenik višestruko osuđivana osoba, da je pri korištenju jedne od dvije odobrene pogodnosti u vidu izlaska u mjesto prebivališta neopravdano kasnio 20 minuta, što, prema mišljenju žalitelja, dovodi u pitanje uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora slijedom čega je žalitelj stava da je sud podcijenio značaj okolnosti da je protiv zatvorenika u tijeku kazneni postupak, dok je u cijelosti zanemario okolnost da je zatvorenik tek kraće vrijeme u Kaznionici, pri čemu Kaznionica nije našla pozitivne učinke izvršavanja kazne zatvora u donosu na njega.

 

Međutim, ocjenjujući iznesene okolnosti istaknute u žalbi državnog odvjetnika te dovodeći ih u vezu s okolnostima kojima se prvostupanjski sud rukovodio prilikom donošenja pobijane odluke, ovaj drugostupanjski sud nalazi da u konkretnom slučaju nije riječ o takvim okolnostima koje bi same za sebe ili zajedno s ostalim utvrđenim okolnostima trebale rezultirati zaključkom da je odluka prvostupanjskog suda o odobrenom uvjetnom otpustu zakonski netemeljena, kako to nastoji prikazati žalitelj.

 

Naime, iz izvješća Kaznionice u T. proizlazi da je zatvorenik do sada osuđivan, ali da se na izdržavanje sadašnje zatvorske kazne javio sam, da kazneno djelo priznaje, a kaznu doživljava strogom, ali ju prihvaća, da se njegov pojedinačni program odvija na razini uspješan. Potom proizlazi da je u okviru Kluba liječenih alkoholičara provedeno praćenje te da zatvorenik za sada apstinira, da je završio program ,,Super tata bez prepreka“, da se na radu pokazao kao vrlo vrijedan i odgovoran radnik te kao takav dobio i viši koeficijent za svoj rad, a radna ocjena je naročito uspješan. Nadalje, iz izvješća Pobacijskog ureda S. proizlazi da zatvorenik ima osiguran poslijepenalni prihvat na adresi prebivališta u obiteljskoj kući gdje živi s roditeljima, bratom i sestrom koji su ga spremni podržati i materijalno financijski u okviru svojih mogućnosti te da postoji realna mogućnost zatvorenikovog zapošljavanja u Njemačkoj, a time i mogućnosti izvršavanja dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta.

 

Budući da je sve iznesene okolnosti (uredan tijek izdržavanja kazne, radna angažiranost, zadržana podrška obitelji, namjera zapošljavanja po uvjetnom otpustu) prvostupanjski sud pravilno utvrdio i dostatno vrednovao, pritom imajući na umu i činjenicu da zatvorenik izdržava zadnju četvrtinu kraće zatvorske kazne, a osobito okolnost da mu je istek kazne 28. listopada 2017., dakle, kraći od jedne četvrtine, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju za postizanje svrhe kažnjavanja nije nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem kazne odnosno da njegov daljnji boravak u zatvoru ne bi rezultirao većim učincima te da je zatvorenik spreman uključiti se u život na slobodi i prihvatiti društvene norme i prije isteka kazne zatvora te potom s pravom odlučio o uvjetnom otpuštanju zatvorenika s izdržavanja kazne zatvora.

 

Slijedom navedenog, budući da žalbom državnog odvjetnika nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijanog rješenja niti je ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno da bi bile počinjene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.