Broj: Kž-Us 42/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. M. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 293. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog N. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. studenoga 2014. broj K-Us-20/14., u sjednici održanoj 26. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog N. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o uračunavanju istražnog zatvora te se na temelju članka 54. KZ/11. optuženom N. M. u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a koja je na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. ožujka 2012. do 13. travnja 2012.

 

II. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. M. se odbijaju kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu, optuženi N. M. i optuženi R. U. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela protiv službene dužnosti i to optuženi N. M. primanja mita iz članka 293. stavka 1. KZ/11., a optuženi R. U. davanja mita iz članka 294. stavka 1. KZ/11.

 

Optuženi N. M. je na temelju članka 293. stavka 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja kazna mu je na temelju članka 55. stavka 1. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro koji će se izvršiti u roku kojeg odredi nadležno tijelo za probaciju, a koji ne može biti kraći od 1 (jednog) mjeseca niti dulji od 2 (dvije) godine, a na način da se 1 (jedan) dan zatvora zamjenjuje s 2 (dva) sata rada. Ako se optuženik  u roku od 8 (osam) dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne može dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja, a ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. prvostupanjskom presudom odlučeno je da u slučaju izvršenja kazne zatvora optuženiku se uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. ožujka 2012. do 13. travnja 2012.

 

Na temelju članka 71. stavka 1. KZ/11. optuženom N. M. je izrečena sigurnosna mjera zabrane obavljanja djelatnosti u tijelima državne uprave u trajanju od 3 (tri) godine računajući od dana izvršnosti presude s time da se vrijeme možebitnog izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

 

Optuženi R. U. je na temelju članka 294. stavka 3. KZ/11. oslobođen od kazne.

 

Na temelju članka 145. stavka 2. točke 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženici N. M. i R. U. dužni su na ime troškova kaznenog postupka isplatiti paušalnu svotu i to svaki u iznosu od 2.000,00 kuna.

 

Protiv te je presude, i to u odnosu na optuženog N. M., žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri (članak 467. točka 4. u vezi s člankom 471. stavcima 1. i 2. ZKP/08.), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, te okrivljenom N. M. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju, te mu izrekne sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja djelatnosti u duljem trajanju“.

 

Protiv presude se žali i optuženi N. M. po branitelju L. A., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji. Predlaže se „usvojiti žalbu okrivljenika , te preinačiti odluku o krivnji okrivljenika na način da se isti oslobodi od optužbe prema ovakvom utvrđenju prvostupanjskog suda ,preinačiti odluku o kaznenoj sankciji u korist okrivljenika , podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika  nisu osnovane.

 

Optuženi N. M. u žalbi ističe da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama , a oni razlozi koji su navedeni su u proturječju s izvedenim dokazima koji prileže spisu, odnosno „izvedeni dokazi su pogrešno interpretirani na način koji je nepovoljan za okrivljenika“. Na ovakav način optuženik samo parafrazira odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., bez da konkretizira u čemu bi se točno sastojala navedena postupovna povreda. Protivno ovakvim žalbenim navodima, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, koja je temeljio na dokazima izvedenim u tijeku postupka, a koje je detaljno i cjelovito raščlanio, kako svaki za sebe, tako i povezujući ih međusobno, dajući pri tome i cjelovitu i vrlo iscrpnu ocjenu njihove vjerodostojnosti. Na taj je način prvostupanjski sud postupio u cijelosti sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08. pa nije počinjena povreda na koju se upire u optuženikovoj žalbi. Presuda je ispitana i u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. i nije utvrđeno da bi u istoj bila počinjena ijedna od povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti ova na koju žalitelj upire, s obzirom na to da je prvostupanjski sud, kao što je već navedeno, u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja, bez proturječje, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Okolnost što se žalitelj ne slaže s tim utvrđenjima može se razmatrati u okviru pravilnost i potpunosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Slijedom navedenog, u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. na koju se upire u žalbi.

 

Protivno navodima u žalbama optuženog N. M., prvostupanjski je sud, na temelju cjelovite raščlambe i ocjene svih provedenih dokaza, pravilno i potpuno utvrdio i činjenično stanje te izveo valjane zaključke, koje je u svim odlučnim činjenicama valjano, potpuno i jasno obrazložio u presudi, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tako je pravilno prvostupanjski sud na temelju prvenstveno obrane optuženog R. U., ali i obrane optuženog N. M., snimljenih razgovora te spisu predmeta priležeće dokumentacije, utvrdio da je optuženi N. M. kao službena osoba zahtijevao i primio dar da u granicama svoje ovlasti obavi službenu radnju koju ne bi smio obaviti. Ovakvo utvrđenje, i prema ocjeni ovog suda, proizlazi iz činjenice da je optuženi N. M. optuženom R. U. 30. svibnja 2011. izdao rješenje kojim se odobrava iznajmljivanje plovnih objekata – brodica, iako je znao da za brodice oznake ..., ..., ... i ... Općina T. nije izdala koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti na području morske obale, unutarnjih morskih voda i teritorijalnog mora Republike Hrvatske, a koje je odobrenje sukladno članku 47. Zakona o pružanju usluga u turizmu potrebno pribaviti prije izdavanja rješenja koje je optuženi N. M. izdao optuženom R. U. Potom je to rješenje predao optuženom R. U. upravo u restoranu Z. r. u B. istog onog dana kada je obavljen i ručak (što proizlazi iz spisu predmeta priležeće preslike dostavnice, a što je pravilno utvrdio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi), koji je nesporno platio optuženi R. U. Upravo ova okolnost predaje rješenja u restoranu potvrđuje utvrđenje prvostupanjskog suda da je ručak bio uvjet da bi optuženi N. M. izdao sporno rješenje koje, s obzirom na izostanak koncesijskog odobrenja za četiri brodice, nije smio izdati. Pritom na ovakvo utvrđenje nije od utjecaja navod iz obrane optuženog N. M. da je on utvrdio da je optuženi R. U. od Općine T. zatražio izdavanje koncesijskog odobrenja. Naime, činjenica da je podnesen zahtjev ne znači i da će takvo odobrenje biti izdano, što se u konačnici i potvrdilo jer je izdano odobrenje samo za jednu od navedenih brodica, dok za preostale tri Općina T. nije izdala koncesijsko odobrenje. Također na utvrđenje prvostupanjskog suda nije od utjecaja ni činjenica da nije nesporno utvrđena cijena ručka, kao niti za koji iznos novca je upravo optuženi N. M. konzumirao hrane i pića, s obzirom na to da vrijednost primljenog dara nije bitan sastojak počinjenog djela i može utjecati eventualno na visinu i vrstu izrečene kazne. Stoga je pravilno prvostupanjski sud ocijenio obranu optuženog R. U. vjerodostojnom i istinitom, nasuprot obrani optuženog N. M. Ovo tim više kada se ima na umu da je optuženi R. U. u vrijeme kada su se provodile posebne dokazne radnje iz članka 332. ZKP/08. (za koje on nije znao) podnio kaznenu prijavu protiv optuženog N. M., tereteći njega, ali i sebe, ne samo za radnju iz 2011., koja je bila obuhvaćena posebnim dokaznim radnjama, nego i za radnju iz 2009., a za koju se saznalo upravo na temelju obrane optuženog R. U.

 

Slijedom navedenog, nije osnovana ni žalba optuženog N. M. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 1. ZKP/08).

 

Pobijajući odluku o kazni, državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti te da nije u dovoljnoj mjeri cijenio otegotne okolnosti. Nasuprot tome, optuženi N. M. smatra da mu je kazna odmjerena previsoko jer da nisu uzete u obzir sve olakotne okolnosti, način postupanja optuženika i oštećenika te optuženikove obiteljske prilike.

 

Ispitujući u povodu žalbi stranaka osnovanost odluke o kazni, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (dosadašnja neosuđivanost, obiteljske i osobne prilike kao olakotno, a nasuprot tome otegotno činjenicu da je svojim postupanjem doveo u pitanje percepciju građana o radu državnih službi te u znatnoj mjeri narušio povjerenje građana u rad državnih tijela). Imajući na umu navedene okolnosti, osobito njihovu brojnost, karakter i težinu, a vodeći računa i o kazni propisanoj za djelo iz članka 293. stavka 1. KZ/11. (jedan do deset godina), i prema ocjeni ovog suda, dostatna je za to djelo upravo minimalno propisana kazna u trajanju od jedne godine. No, imajući na umu brojnost i karakteristiku upravo utvrđenih olakotnih okolnosti, ali i jačinu povrede zaštićenog dobra, stupanj povrede optuženikovih dužnosti, način počinjenja djela te stupanj krivnje, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da za ostvarenje svrhe kažnjavanja kod optuženog N. M. nije potrebno da se ova kazna izvrši, nego će se njezina svrha ostvariti upravo kroz rad za opće dobro iz članka 55. KZ/11. kojim je prvostupanjski sud pravilno zamijenio optuženiku izrečenu kaznu zatvora sukladno navedenom zakonskom članku. Upravo ovakva kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je zamijenjena radom za opće dobro može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Ako se optuženik u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne može dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja, a ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Slijedom navedenog nije mogla biti prihvaćena niti u tom dijelu optuženikova žalba, a niti žalba državnog odvjetnika.

 

Optuženik se izričito ne žali zbog odluke o izricanju sigurnosne mjere zabrane obavljanja djelatnosti u tijelima državne uprave iz članka 71. KZ/11. pa je u odnosu na tu mjeru u odnosu na optuženika postupljeno sukladno članku 478. ZKP/08. S druge strane, državni se odvjetnik žali i zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, smatrajući da je istu trebalo izreći u duljem trajanju No, i u tom su dijelu žalbe neosnovane jer je utvrđeno da su za izricanje ove mjere ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 71. KZ/11., s time da je i prema ocjeni ovog suda pravilno utvrđeno i trajanje te mjere (tri godine). Naime, vodeći računa o svim okolnostima odlučnim za izricanje ove mjere, a koje je okolnosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio, i ovaj sud ocjenjuje da će se kroz vrijeme od tri godine ostvariti svrha navedene mjere.

 

Međutim, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da je neuračunavanjem vremena koje optuženi N. M. proveo u istražnom zatvoru u izrečenu kaznu, na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon.

 

Naime, prvostupanjski sud je na temelju članka 54. KZ/11. u slučaju izvršenja kazne zatvora optuženiku uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. ožujka 2012. do 13. travnja 2012. Međutim, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, vrijeme provedeno u istražnom zatvoru se uračunava u izrečenu kaznu. Stoga je to vrijeme optuženiku trebalo uračunati u izrečenu mu kaznu u trajanju od jedne godine koja se onda zamjenjuje radom za opće dobro, što znači da će se vrijeme rada za opće dobro skratiti razmjerno vremenu koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru, u kojem smislu je po službenoj dužnosti i preinačena pobijana presuda.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude, osim povrede kaznenog zakona na štetu optuženog N. M. koja je ovom presudom otklonjena, nisu utvrđene druge povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženog N. M. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. listopada 2017.