Broj: Kž 390/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog K. M., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. točke 2. u vezi s člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1., a sve u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 9. listopada 2017. broj Kv I-74/17 (K-24/16), o produljenju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba optuženog K. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zadru, u tijeku postupka nakon podignute optužnice protiv optuženog K. M., zbog pokušaja teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1., a sve u vezi s člankom 34. stavkom 1. KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv optuženog K. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi K. M. po branitelju, odvjetniku I. S., „iz svih žalbenih osnova“, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i optuženika odmah pusti na slobodu, podredno da se optuženiku, na temelju članka 98. stavaka 1. i 2. ZKP/08., istražni zatvor zamijeni mjerom opreza.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pobijano rješenje, optuženi K. M. u žalbi opetovano tvrdi da su u prvostupanjskoj odluci sadržane ,,stereotipne formulacije“ te "paušalno i netočno navedene činjenice", čime u biti upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Međutim, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje opće i posebne pretpostavke za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te potom s pravom isključio mogućnost zamjene istražnog zatvora mjerama opreza, pri čemu je za svoju odluku, suprotno iznesenim žalbenim prigovorima, u svim njezinim dijelovima, iznio jasne, valjane i dostatne razloge, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Stoga, pobijanim rješenjem nije ostvarena žalbom istaknuta bitna postupovna povreda.

              Odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio pokušaj teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz dokaza na kojima se temelji potvrđena optužnica. Stoga su neosnovani žalbeni prigovori kojima optuženik, osporavajući pravilnost takvog zaključka, upire na pogrešnu pravnu kvalifikaciju terećenog kaznenog djela, navodeći da bi se u konkretnom slučaju eventualno moglo raditi o dovršenom kaznenom djelu iz članka 155. KZ/11. Slijedom navedenog, neosnovani su i daljnji žalbeni prigovori kojima se ističe da bi, ako bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 155. KZ/11., u konkretnom slučaju bilo ugroženo načelo razmjernosti.

              Protivno daljnjim žalbenim navodima kojima optuženik, nastojeći osporiti pravilnost zaključka o postojanju posebne pretpostave za produljenje istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., upire da do sada nije prijavljivan za slično ili istovrsno kazneno djelo, prvostupanjski sud s pravom opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora zbog opasnosti od ponavljanja djela nalazi upravo u optuženikovoj dosadašnjoj osuđivanosti. Naime, prema izvatku iz kaznene evidencije za optuženika vidljivo je da je do sada osuđivan zbog kaznenih djela teške tjelesne ozljede, razbojništva, teške krađe i tjelesne ozljede, dakle, zbog kaznenih djela s elementima nasilja, pri čemu mu je izrečena i kazna zatvora. Navedeno, uz činjenicu da mu se u ovom kaznenom postupku potvrđenom optužnicom stavlja na teret da je počinio teško kazneno djelo i to niti mjesec dana nakon povratka s izdržavanja kazne zatvora, ukazuju, ne samo na neusklađenost optuženikovog ranijeg života sa zakonom, već i na sklonost optuženika činjenju kaznenih djela s elementima nasilja, kao i na zaključak da dosadašnje osude nisu ostvarile svoju svrhu i utjecale na optuženika da se kloni daljnjeg protupravnog postupanja, a onda i na realnu opasnost od ponavljanja djela.

Takav zaključak prvostupanjski sud s pravom dodatno potkrjepljuje osobinama ličnosti optuženika. Naime, iz rezultata provedenog psihijatrijskog vještačenja proizlazi da je optuženik osoba s razvijenim poremećajem osobnosti te da se njegova funkcionalnost u svakodnevici temelji na maladaptivnim obrascima ponašanja. Slabo tolerira frustraciju, ne uvažava autoritete, nema kapaciteta za odgodu zadovoljstva, impulzivan je i sklon rizičnom ponašanju. Nema kapacitet za učenje na negativnim životnim iskustvima, odnosno njegove su karakterne osobite vrlo teško dostupne korekciji, pogotovo što u njih nema uvid pa za korekcijom, odnosno za stručnom pomoći nema ni motivacije. Sebe doživljava kao dobru osobu koja je malo zgriješila, uglavnom nesvjesno ili radi životnih okolnosti. U kontinuitetu minimizira posljedice svog negativnog ponašanja. S obzirom na strukturu ličnosti optuženika kod koje izostaje motivacija da kod sebe vrši promjene i da sam traži stručnu pomoć, korekciju u ponašanju je teško očekivati pa kod optuženika s obzirom na navedeni poremećaj osobnosti postoji mogućnost ponavljanja kaznenih djela.

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud pravilno zaključio da sve navedene okolnosti u svom zbiru predstavljaju one osobite okolnosti koje ukazuju na to da kod optuženika postoji konkretna i neposredna opasnosti da će boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo, odnosno dovršiti pokušano, te je potom s pravom produljio primjenu mjere istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Pritom, upravo imajući na umu kvalitetu i značaj iznesenih okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika, prvostupanjski je sud, protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno zaključio te valjano obrazložio da se svrha istražnog zatvora ne može ostvariti mjerama opreza, jer niti jedna od zakonom predviđenih mjera opreza ne predstavlja prihvatljivu i dostatnu garanciju za prevenciju od ponavljanja kaznenih djela, a pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju ni žalbenim prigovorima optuženika da se u istražnom zatvoru nalazi već 16 mjeseci.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile počinjene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 26. listopada 2017.