Broj: Kž 387/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog L. S., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog L. S. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 6. listopada 2017. broj Kov-Iz-36/17 (Kov-88/17), o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 26. listopada 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbija se žalba okrivljenog L. S. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog L. S., zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. točkom 2., člankom 153. stavkom 1. i člankom 152. stavkom 1. KZ/11. i kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 2. u vezi sa stavkom 4. KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog L. S. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.).

a

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni L. S. osobno te po braniteljici odvjetnici L. M. M., zbog ,,svih zakonom predviđenih razloga“, s prijedlogom „HITNO (!!!!!) ukinuti rješenje o određivanju istražnog zatvora protiv okrivljenika te naložiti da se okrivljenika ODMAH (!!!!!!!!!!) pusti na slobodu (!!!!!!)“. Budući da se obje žalbe okrivljenika podnesene osobno i po njegovoj braniteljici sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, iste će biti razmatrane kao jedna žalba okrivljenika.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nasuprot prigovorima iznesenim u žalbi okrivljenog L. S., prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje opće i posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te je za takvu odluku iznio jasne, valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da osnovana sumnja da je okrivljenik počinio terećena mu kaznena djela proizlazi iz dokaza na kojima se podignuta optužnica temelji i to upravo onih materijalnih i personalnih dokaza koji su pobrojani u obrazloženju pobijanog rješenja. Time je, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispunjena opća zakonska pretpostavka iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora. Stoga, budući da je za odlučivanje o postojanju pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora dostatan odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljeni L. S. počinio kaznena djela za koje se tereti u ovom postupku, a koji proizlazi upravo iz podignute optuženice i prikupljenih dokaza na kojima se ista temelji, dok će odluku o kaznenoj odgovornosti okrivljenika nakon provedene rasprave donijeti raspravno vijeće, neosnovani su žalbeni prigovori kojima okrivljenik pravilnost takvog zaključka nastoji osporiti upiranjem na svoju nevinost, odnosno na nedokazanost kaznenih djela, dajući svoju ocjenu vjerodostojnosti iskaza oštećenice te analizirajući rezultate u dosadašnjem tijeku postupka provedenih dokaza.

 

Nadalje, imajući na umu, s jedne strane, izneseno obrazloženje iz pobijanog rješenja o postojanju osnovane sumnje kao opće pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora te, s druge strane, obvezu suda da u skladu s odredbom članka 124. stavkom 3. ZKP/08., u obrazloženju rješenja o istražnom zatvoru određeno i potpuno izloži činjenice i dokaze iz kojih proizlazi postojanje osnovane sumnje, u cijelosti su neprihvatljive ničim obrazložene tvrdnje žalitelja da je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju, ne poštujući presumpciju nevinosti, pošao od pretpostavke već utvrđene krivnje odnosno kaznene odgovornosti okrivljenika za djelo silovanja i prijetnje koja mu se stavljaju na teret.

 

Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama, postojanje onih osobitih okolnosti koje upućuju na konkretnu i neposrednu opasnost da će okrivljeni L. S. boravkom na slobodi, ponoviti isto ili slično kazneno djelo, prvostupanjski sud pravilno nalazi u činjenici da je on već kažnjavan pravomoćnom presudom Prekršajnog suda u Zagrebu od 4. svibnja 2017. i to zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji počinjenih na štetu supruge i njezinog maloljetnog djeteta, kada mu je izrečena kazna u trajanju od 28 dana, s vremenom provjeravanja od šest mjeseci. Izneseno, uz činjenicu da iz izvatka iz kaznene evidencije proizlazi da je okrivljenik već i kazneno osuđivan, iako ne zbog istovrsnog kaznenog djela, ukazuje na obrazac njegovog ponašanja u vidu nepoštivanja društvenih normi i zakonskih propisa, a povezano s time da mu se u ovom kaznenom postupku stavlja na teret počinjenje teškog kaznenog djela, ponovno na štetu, sada, bivše supruge, upućuje da dosadašnje osude nisu utjecale na njega da svoje ponašanje uskladi sa zakonom i kloni se daljnjeg protupravnog postupanja, već je, upravo suprotno, njegovo ponašanje uznapredovalo, a time i na postojanje opasnosti od ponavljanja djela.

 

Kada se, pri tome, ima na umu i način počinjenja terećenog kaznenog djela, koji i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda upućuje na odlučnost i upornost u protupravnom postupanju okrivljenika i viši stupanj njegove kriminalne volje, uz rezultate psihijatrijskog vještačenja okrivljenika iz kojih proizlazi da se radi o osobi s dijagnosticiranim poremećajem ličnosti s dominantnim dissocijalnim karakteristikama (naglašena emocionalna labilnost, nizak prag tolerancije frustracije, nemogućnost učenja na iskustvu, nedovoljno razvijen osjećaj krivnje i odgovornosti te spremnosti za poštivanje zakonskih i moralnih normi), prvostupanjski je sud pravilno zaključio da sve navedene okolnosti predstavljaju one osobite okolnosti koje ukazuju da kod okrivljenika postoji konkretna i neposredna opasnosti da će on boravkom na slobodi ponoviti isto ili slično kazneno djelo te je potom s pravom produljio primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog L. S. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. kao za sada nužne i jedine prikladne mjere kojom će se s uspjehom ostvariti svrha istražnog zatvora.

 

Kraj takvog stanja stvari, žalbeni navodi okrivljenika da se razveo od oštećenice te da je ista odselila na novu adresu, nemaju značaja na pravilnost pobijane odluke. Ovo tim više što iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je oštećenica već prije inkriminiranog događaja odselila sa svojim maloljetnim sinom iz stana u kojem je stanovala s okrivljenikom, kako se to ispravno navodi u obrazloženju pobijanog rješenja.

 

Pravilnost takvog zaključka ni u najmanjoj mjeri nije dovedena u sumnju žalbenim prigovorima kojima se, nastojeći umanjiti značaj okrivljenikove dosadašnje osuđivanosti, ističe da je počinjenje kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11. za koje je prijašnjom osudom pravomoćno proglašen krivim motivirano stjecanjem nepripadne imovinske koristi, kao niti žalbenim navodima da je oštećenica u prekršajnom postupku mijenjala prvotni iskaz na način da je iskazivala kako nikada prije kritičnog događaja nije bila izložena nasilju od strane okrivljenika.

 

Vezano uz višekratne žalbene prigovore kojima se upire na nepravilnost zaključka prvostupanjskog suda o postojanju psihičkih smetnji na strani okrivljenika uslijed dugogodišnje konzumacije opojnih droga, a na kojoj okolnosti, kako to pogrešno tvrdi žalitelj, prvostupanjski sud također utemeljuje pobijanu odluku, okrivljeniku se ukazuje da takvo utvrđenje prvostupanjskog suda ne proizlazi niti iz jednog dijela obrazloženja pobijanog rješenja pa su takvi žalbeni navodi u cijelosti promašeni.

 

Isto tako, imajući na umu stadij postupka u kojem je pobijano rješenje doneseno (nakon podignute optužnice) te s tim u vezi izreku rješenja koja ne sadrži niti mora sadržavati rok na koji se istražni zatvor produljuje, sve u skladu s zakonskom odredbom članka 131. stavaka 3. ZKP/08., nejasni su i u cijelosti promašeni žalbeni prigovori okrivljenika kojima se ističe da je u dosadašnjem tijeku postupka ukinuto rješenje o proširenju istrage Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 28. kolovoza 2017. broj K-DO-108/2017 te da ,,ZKP jasno propisuje kako se dodatna tri mjeseca istražnog zatvora mogu primijeniti isključivo iz opravdanih razloga za djela za koja se može izreći kazna do 12 godina“.

 

Ni daljnji, ničim potkrijepljeni žalbeni navodi da je okrivljenik 100% invalid, zbog čega nije sposoban trčati, ne može dugo hodati te se brže umori jer mu srce radi na 40%, kao niti žalbene tvrdnje da je njegova invalidnost utvrđena rješenjem nadležne institucije, HZMO-a, zbog čega sud, prema mišljenju žalitelja, nije dovoljno stručan za ,,predmetnu materiju“, ne dovode u sumnju zakonitost pobijanog rješenja. Naime, iako je okrivljenik neupitno osoba s tjelesnim nedostacima, iz podataka u spisu predmeta, pa tako ni iz medicinske dokumentacije dostavljene od strane okrivljenika, ne proizlazi da se radi o takvim nedostatcima koje mu onemogućuju ili bitno otežavaju kretanje, a protiv kakve osobe se sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08. istražni zatvor samo iznimno može odrediti. Uostalom, treba napomenuti da zakon propisuje iznimnost, a ne nemogućnosti primjene istražnog zatvora protiv osoba s tjelesnim nedostatcima, kako to pogrešno ističe okrivljenik u svojoj žalbi.

 

U odnosu na žalbene tvrdnje okrivljenika da je njegovim boravkom u istražnom zatvoru u razdoblju od gotovo pet mjeseci dovedeno u pitanje načelo razmjernosti koje propisuje da istražni zatvor ne bi svojim trajanjem smio prerasti u kažnjavanje okrivljenika, treba napomenuti da prilikom ocjene o povredi tog načela, u skladu s odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/08., treba uzeti u obzir razmjer između težine kaznenog djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da načelo razmjernosti za sada nije povrijeđeno.

 

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bila ostvarena neka od povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 26. listopada 2017.