Broj: Kž 88/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. B. J., zbog kaznenog djela iz čl. 337 st. 1 i 2 Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06. 110/07 i 152/08 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 24. studenog 2015 godine broj K-37/11, u sjednici održanoj 9. studenog 2017 godine,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I Prihvaća se djelomično žalba opt. B. J., ukida se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu pod toč. 1. i 3. izreke te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na odluku o kazni za djela pod toč. 1 i 3. izreke prvostupanjske presude je bespredmetna.

 

II Uslijed odluke pod I, i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. B. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni na način da se izriče da je opt. B. J. djelom pod toč. 5 izreke prvostupanjske presude za koje je proglašen krivim počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 2 Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i na temelju čl. 246 st. 2. KZ/11 i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, koja se kazna zatvora na temelju članka 55. stavka 1. i stavka 2. KZ/11 zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

 

Ako se opt. B. J. u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, za rad za opće dobro, započinje postupak izvršenja kazne na koju je osuđen.

 

Ako opt. B. J. svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

III U ostalom dijelu žalbe državnog odvjetnika i opt. B. J. odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Rijeci proglašen je krivim opt. B. J. zbog kaznenih djela iz čl. 337 st. 1 i 4 KZ/97 činjenično  opisanih pod t. 1 i 5 izreke i kaznenog djela iz čl. 312 st. 1 i 2 KZ/97 činjenično opisanog pod t. 3 izreke prvostupanjske presude, pa je za kazneno djelo pod t. 1 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca, za kazneno djelo pod t. 3 utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i za kazneno djelo pod t. 5 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te primjenom odredbe čl. 60 st. 1 i 2 c KZ/97 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i devet mjeseci.

 

Na temelju čl. 82 st. 1 i 3 KZ/97 u vezi čl. 559 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 - odluka Ustavnog suda i 143/12 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) od opt. B. J. oduzima se imovinska korist u iznosu od 640.000,00 kuna, a koji iznos je dužan platiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti presude.

 

Na temelju čl. 452 t. 3 ZKP/08 protiv opt. B. J. odbija se optužba zbog kaznenih djela iz čl. 339 KZ/97 i čl. 292 st. 1 i 2 KZ/97 činjenično opisanih pod t. 2 i 4 optužnice.

 

Protiv ove presude u njenom osuđujućem dijelu podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. B. J. po branitelju S. V. odvjetniku iz R.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da optuženika osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Opt. B. J. navodi da se žali „iz svih žalbenih razloga“, a iz žalbenih razloga proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja preinači prvostupanjsku presudu na način da optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, žalbu optuženika odbije kao neosnovanu.

 

U skladu s odredbom čl. 474 st. 1 ZKP/08 dostavljen na razgledavanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna u odnosu na kaznena djela iz toč. 1 i 3 izreke, a neosnovana u odnosu na kazneno djelo iz toč. 5 izreke.

 

U odnosu na t. 1 i 3 prvostupanjske presude

 

U pravu je optuženik kada u žalbi navodi da je činjenično stanje u odnosu na djela pod t. 1 i 3 pogrešno utvrđeno iz razloga što sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri i precizno analizirao provedene dokaze, već je dokazanost utemeljio na zaključcima o mogućim ponašanjima u određenim situacijama pri sklapanju ugovora i vođenju statističkih izvještaja.

 

U odnosu na kazneno djelo pod t. 1 prvostupanjski sud zaključak o dokazanosti činjenice da je optuženik zloupotrijebio svoje ovlasti prilikom kupnje nekretnine od B. R. na način da je tvrtka M. O. d.o.o. platila kupovnu cijenu, temelji na iskazu kćeri prodavateljice koja navodi da su nekretnine prodavali u paketu i na zaključku kako je tvrtka M. O. d.o.o. preplatila vrijednost nekretnine kako bi namirila i dio koji je trebao platiti optuženik. Međutim, prvostupanjski sud pritom uopće nije vodio računa o tome da se radilo o dvije različite nekretnine, te da iz predugovora sklopljenog između optuženika od 27. srpnja 2006. i ugovora od 15. svibnja 2007. sklopljenih između optuženika i B. R. i ovjerenih kod javnog bilježnika (list 194 do 203 spisa) proizlazi da su predmet kupoprodaje nekretnine k. č. br. 7975 u naravi kuća, gospodarska zgrada i dvorište površine 740 m2 upisane u z.k. ul. 160 k.o. K. Ugovor o kupoprodaji poslovnog udjela trgovačkog društva R. g. d.o.o. R. sklopljenog 15. svibnja 2007., a ovjerenog kod javnog bilježnika 19. rujna 2007.(list 60 do 63 spisa) sadrži nekretnine koje su u naravi oranice, vinogradi i šuma upisane u zk. ul. 1605 k.o. K. ukupne vrijednosti od 4.406,422,80 kuna. Nije sporno da su cijene za zemljišta iz kupoprodajnih ugovora isplaćene, no ostalo je nejasno da li su nekretnine na osnovi tih ugovora uknjižene na kupce, s tim da se u spisu na listovima 160 do 190 nalazi obimna dokumentacija koja sadrži izradu idejnih rješenja za stambene građevine, ishođenje lokacijskih dozvola, izradu projekata i sl. u kojem je naručitelj M. O. d.o.o., iz čega bi proizlazilo da je ova tvrtka knjižni vlasnik nekretnina. Obrazloženje presude međutim, ne samo da ne sadrži uopće analizu ovih dokaza, već ih niti ne spominje u razlozima presude, pa je na taj način ostalo sasvim nejasno da li prvostupanjski sud zaključuje da je trgovačko društvo platilo obje nekretnine koje su pripale optuženiku ili samo jedna dio iznosa za nekretninu koju je on kupio kao fizička osoba.

 

Naime, u obrazloženju presude se navodi kako nije sporno da je optuženik na ime kapare platio 20.000 eura, no smatra da je preostalih 40.000 eura platilo trgovačko društvo i to iz razloga što prvostupanjski sud bez uporišta u dokazima, smatra da je ugovor o kreditu koji je optuženik sklopio s bankom dana 26.07. 2006.(list 55 i 56 spisa) fiktivan zbog nepovoljnih uvjeta kredita, kako bi optuženik prikrio da je preostali dio kupoprodajne cijene platilo trgovačko društvo, a osim toga smatra da su nekretnine preplaćene po tvrtci, kako bi se na taj način prikrilo plaćanje i optuženikovih kupljenih nekretnina. Takve zaključke prvostupanjski sud zasniva isključivo na vlastitim pretpostavkama, a koje zasniva na razlici u cijeni po prethodno izvršenom vještačenju vrijednosti nekretnina po zahtjevu prodavatelja i kupoprodajnoj cijeni, koja ovisno o okolnostima na tržištu, može biti veća ili manja, što prvostupanjski sud ne uzima u obzir. Slijedi sasvim nejasan dio obrazloženja prvostupanjske presude o tome, kako je sud „napravio izračun in favorem optuženika“, jer prvenstveno nije jasno da li smatra da je optuženik oštetio trgovačko društvo za 60.000 eura ili 40.000 eura, a zatim iako zaključuje da je tvrtka platila daleko veću cijenu kvadratnog metra (preko 183 eura po m2) kako bi platila i optuženikovu nekretninu, obračunava optuženiku nižu cijenu (146 eura po m2), a da pritom uopće ne obrazlaže na koji način se došlo do iznosa od „oko 640.000,00 kuna“ kako to stoji u činjeničnom opisu djela za koje je optuženik proglašen krivim.

 

Tu se ističe, da unatoč navedenom nepreciznom iznosu pribavljene imovinske koristi, u izreci presude se navodi i odluka o oduzimanju imovinske koristi od 640.000,00 kuna, da bi zatim u dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na ovu odluku bio naveden sasvim novi iznos od „najmanje 88.000 eura“ što bi po sudu bila protuvrijednost od „oko 640.000,00 kuna“. Na taj način sasvim je ostalo nejasno, što bi po sudu prvog stupnja uopće bila optuženikova pribavljena protupravna imovinska korist i na koji iznos se ona odnosi, budući da se u obrazloženju presude navode iznosi od 40.000 eura, 60.000 eura i na kraju 88.000 eura, bez pozivanja na bilo koji dokaz, već naprosto na osnovi nejasnog izračuna suda koji očito nije smatrao potrebnim da se provede financijsko računovodstveno vještačenje. Pritom je osnovan navod u žalbi optuženika da u razlozima presude sud ne obrazlaže ovlasti i odgovornosti optuženika kao direktora u trgovačkom društvu i na taj način iskorištavanje takvog položaja, to im više što citira dio iskaza svjedoka S. F., koji je u to vrijeme bio predsjednik Nadzornog odbora u kojem je naveo da je odluka o dizanju kredita za kupnju firme „R. g.“ bila donijeta najprije na Skupštini M. O. d.o.o. negdje u lipnju 2007. , a zatim na Nadzornom odboru 16. srpnja 2007., pa je ostalo nejasno koje ovlasti u odnosu na Skupštinu i Nadzorni odbor je optuženik imao kao direktor tvrtke i koje je ovlasti stoga mogao iskoristiti radi pribavljanja imovinske koristi.

 

U odnosu na kazneno djelo iz t. 3 prvostupanjski sud zaključuje, da bez obzira na činjenicu da se statistički izvještaj danas više niti po zakonu ne sačinjava, te da je između ovog izvještaja i godišnjeg izvještaja proteklo svega tri mjeseca, da se time „ukazuje na relativiziranje važnosti sačinjavanja takve isprave“. Prvenstveno, u razlozima presude ne obrazlaže se važnost sačinjavanja takve isprave, te čemu je ona trebala poslužiti ili je poslužila kakvoj svrsi, odnosno da li se radilo o službenoj ili poslovnoj ispravi, iz čega bi proizlazila namjera optuženika za uporabom takve isprave s neistinitim podacima, čime bi se ostvarila obilježja kaznenog djela iz čl. 312 st.1 KZ/97 koje ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz čl.279 KZ/11. Naime, prvostupanjski sud kroz provedene dokaze nije provjeravao navode u obrani optuženika, da je takav izvještaj bio sastavljan na osnovi dokumentacije koja je do tada stigla, da je dokumentacija znala kasniti i po petnaest dana iz razloga što dokumentaciju nisu brigadiri ovjeravali u roku od tri dana što su bili dužni, te da takav statistički izvještaj „nije bio bitan niti za dobivanje kredita, niti za išta realno, niti stvarno“. Čak štoviše, u obrazloženju presude navodi se dio iskaza M. M. koja potvrđuje da ga je optuženika upozoravala da brigadiri drže račune, a smatra da je godišnji izvještaj koji je nakon toga donesen bio točan, te da više nije zakonska obveza, iako joj je nakon brojnih upita ostalo nepoznato zbog čega. Stoga se za sada ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda, kako samo po sebi relativiziranje sačinjavanja isprave čine obilježje kaznenog djela, ako nije utvrđena svrha sačinjavanja takve isprave što ju čini poslovnom ili službenom ispravom i svrha unošenja neistinitih podataka, što prvostupanjski sud nije utvrdio analizom provedenih dokaza i na taj način pravilno utvrdio postojanje kaznenog djela a koje se optuženik tereti.

 

Na taj način je prvostupanjski sud u odnosu na djela pod t. 1 i 3 pogrešno utvrdio činjenično stanje, zbog čega je u tom dijelu prihvaćena žalba optuženika, pa je u tom dijelu valjalo prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće. Žalba državnog odvjetnika u tom dijelu je bespredmetna, jer je podnesena zbog odluke o kazni, zbog čega drugostupanjski sud nije ulazio u razmatranje ove žalbe.

 

U ponovljenom suđenju sud prvog stupnja će, nakon što provede sve do sada provedene dokaze u ovom dijelu postupka i po potrebi nove, pažljivom analizom i ocjenom svih provedenih dokaza na što je ukazano ovim rješenjem, pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje i izvesti valjane zaključke, koje će u svim odlučnim činjenicama obrazložiti u presudi, te na taj način donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu.

 

U odnosu na t. 5 izreke prvostupanjske presude

 

Nije osnovana žalba optuženika u odnosu na djelo pod t. 5 izreke prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s navodima u kojima se ponavlja obrana optuženika. Optuženik naime, u obrani priznaje da je na blagajni podigao ukupno nesporan iznos od 168.210,00 kuna na ime akontacija za službena putovanja i korištenja u poslovne svrhe za koju nije podnosio potrebnu dokumentaciju, opravdavajući se mnogobrojnim putovanjima i poslovnim obvezama zbog kojih nije stigao skupiti račune i sl.. Takva obrana optuženika nije prihvatljiva, pa je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je dokazano da je optuženik kao direktor tvrtke M. O. d.o.o podigao i zadržao za sebe iznos od 168.210,00 kuna koji je, nakon što je utvrđeno da je u tom iznosu počinjena šteta za tvrtku novac vratio prijebojem od otpremnine. Kako je nedvojbeno da je knjigovodstvenu dokumentaciju optuženik u svojstvu direktora potpisivao, to je u potpunosti utvrđeno da je zlouporabio povjerenje u gospodarskom poslovanju pri čemu je pribavio znatnu imovinsku korist.

 

Kazneno djelo zloupotrebe položaja i ovlasti iz čl. 337 st. 1 i 4 KZ/97 koje je važilo u vrijeme počinjenja djela u pravnom je kontinuitetu s kaznenim djelom zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11. Kako je kazneno djelo  iz čl. 246 st. 1 i 2 KZ/11 s obzirom na imovinski cenzus, blaže po optuženika, to je u skladu s odredbom čl. 3 st. 3 KZ/11 valjalo po službenoj dužnosti po odredbi čl. 476 st. 1 t. 2 ZKP/08 preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela, te uslijed odluke u odnosu na djela pod t. 1 i 3 izreke prvostupanjske presude i odluku o kazni.

 

Pritom je prihvaćena žalba optuženika u tom dijelu, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana. Naime, u odnosu na ovo kazneno djelo postoji cijeli niz olakotnih okolnosti vezanih za osobu optuženika i učin djela kao što su dosadašnja neosuđivanost optuženika, djelomično priznanje djela i okolnost da je optuženik nadoknadio štetu u cijelosti, zbog čega se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci zamijenjena radom za opće dobro ukazuje primjerenom svim utvrđenim okolnostima i težini djela, te je takvom kaznom moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

 

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ispitujući u ovom dijelu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a povreda kaznenog zakona na štetu optuženika sanirana je ovom presudom, to je po odredbi čl. 486 st. 1 ZKP/08 za kazneno djelo iz t. 5 presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 9. studenog 2017 godine