Broj: Kž 353/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. J., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika  podnesenim protiv presude Županijskog suda u Sisku od 10. travnja 2017. broj K-21/16.-9, u sjednici održanoj 9. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog R. J. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Sisku, optuženi R. J. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. te je na temelju navedene zakonske odredbe osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 10. kolovoza 2015. do 28. kolovoza 2015.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) oštećeni B. Lj. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6. i 7. i stavkom 3. ZKP/08. optuženi R. J. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka i to u iznosu od 21.307,00 kuna (troškovi svjedoka, vještaka i branitelja po službenoj dužnosti J. M.) i paušalni trošak u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik, zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08., pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavci 1. i 2. ZKP/08.) te odluke o kazni (članka 471. stavak 1. ZKP/08.), s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske ovu žalbu uvaži kao osnovanu i pobijanu presudu ukine i uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da istu preinači na način da optuženika proglasi krivim za kazneno djelo iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11 i osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Protiv presude se žali i optuženi R. J. po branitelju B. P., odvjetniku iz K., iz svih razloga navedenih u članku 467. ZKP/08., s prijedlogom „Da Vrhovni sud RH povodom ove žalbe preinači presudu Županijskog suda u Sisku br. K. 21/16. od 10.04. 2017  .g. na način da pozivom na odredbu čl. 21. KZ-a optuženika oslobodi optužbe ili da pobijanu presudu preinači na način da djelo kvalificira kao djelo iz čl. 121. st. 1. u svezi čl. 28. st. 3. KZ-a, a u svakom slučaju da presudu preinači u dijelu odluke o kazni na način da za učinjeno djelo optuženiku izrekne uvjetnu osudu ili izrečenu kaznu zamijeni radom za opće dobro“.

 

Optuženik je po navedenom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, a prihvati optuženikova žalba i postupi kao u prijedlogu iz žalbe. I državni je odvjetnik na optuženikovu žalbu podnio odgovor, predlažući da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

Nije u pravu optuženi R. J. kada u žalbi ponovno tvrdi da je pobijanom presudom, time što je „sud u izreci presude prilagodio činjenični opis stvarno utvrđenom stanju bez zadiranja u identitet optužbe“, počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke. 9. ZKP/08., odnosno da je prekoračio optužbu. Naime, kao što je to već istaknuto u ranijoj odluci ovog suda u predmetnom spisu, točno je da je odredbom članka 449. stavka 1. ZKP/08. propisano da se presuda može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici. Međutim, kao što to zapaža i sam žalitelj, u stavku 2. istog članka propisano da sud nije vezan za prijedloge tužitelja o pravnoj ocjeni djela, ali optuženika ne može proglasiti krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret. Stoga, u situaciji kada je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik počinio blaže kazneno djelo protiv života i tijela od onog koje mu je optužnicom stavljeno na teret, nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Činjenica što optuženik smatra da nije počinio niti djelo za koje je proglašen krivim bit će razmotrena kroz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Jednako tako pogrešno optuženik smatra i da je pobijanom presudom počinjenja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju optuženik nalazi u tome što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi naveo da se u konkretnoj situaciji radi o „namjernom nanošenju teške tjelesne ozljede … s obzirom na sredstvo i mjesto ozljeđivanja“, dok je medicinski vještak ovu ozljedu okvalificirao kao tešku samo zbog oštećivanja poplućnice, a što optuženik nije mogao predvidjeti, a da do toga nije došlo, radilo bi se o tzv. lakoj tjelesnoj ozljedi. No, i ovim žalbenim navodom se pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će također biti riječi u dijelu presude koji se odnosi na tu žalbenu osnovu.

 

Nije u pravu niti državni odvjetnik kada u žalbi smatra da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi povrijedio kazneni zakon „time što je glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenio zakon koji se ne može primijeniti“, s obzirom na to da je optuženika kojeg se u optužnici tereti da je počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. proglasio krivim za kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. Na ovaj način državni odvjetnik ističe tzv. posrednu povredu kaznenog zakona, smatrajući da je sud na ono činjenično stanje koje po stanovištu državnog odvjetnika proizlazi iz provedenih dokaza (a ne na one činjenice koje je sud utvrdio), trebao primijeniti drugu pravnu normu.

 

Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, prema ocjeni državnog odvjetnika, proizlaze iz provedenih dokaza, pa nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08. Dakle, ovi žalbeni navodi državnog odvjetnika zapravo se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku ove presude.

 

Protivno daljnjim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno raščlanio i ocijenio sve provedene dokaze i to, kako one materijalne, tako i personalne, te je, ocijenivši svaki od tih dokaza pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11. na štetu oštećenog B. Lj., a ne kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. na štetu istog oštećenika, kako se to smatra u žalbi (i kako je to optuženiku optužnicom stavljeno na teret).

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, s obzirom na mjesto uboda (lijeva strana leđa na mjestu gdje se nalazi deblji mišićni sloj), sredstvo ubadanja (nož duljine oštrice do 10 centimetara), ali i konstituciju oštećenog B. Lj., za kojeg iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je u trenutku ozljeđivanja bio visok 190 centimetara, a težak 142 kilograma, da je namjera optuženika bilo teško tjelesno ozlijediti oštećenika, a ne ga lišiti života. Naime, sam je liječnik vještak medicinske struke naveo, s obzirom na raspoloživu medicinsku dokumentaciju za oštećenika, da je oštrica noža kojim je oštećenik uboden bila najviše 10 centimetara, pri čemu je na raspravi od 18. svibnja 2016. naveo da je mišljenja da je oštrica bila manja, a ne veća od 10 cm. Također je naglasio da s navedenom dužinom oštrice kod oštećenika nije niti moglo doći do težih oštećenja, jedino do eventualnog oštećenja samog pluća koje može dovesti do pojave zraka u prsnom košu što se može kirurški liječiti, ali i ne mora. Čak i da je ubodna rana bila više sa strane prsišta gdje je manja debljina stjenke prsnog koša i kada bi oštrica noža dublje prodrla u prsni koš, vještak je mišljenja da je teško za očekivati da bi i u tom slučaju došlo do značajnije ozljede pluća, s obzirom na to da se radi o oštećeniku koji je jače muskulaturne građe. Zapravo, da se je ubod desio u krugu 20 centimetara od rane na oštećeniku ne bi moglo doći do ozljeđivanja koje bi ga životno ugrozilo. Čak i da se radi o osobi slabije muskulature, s obzirom na mjesto uboda s leđne strane, moglo bi doći samo do nešto značajnije ozljede pluća ili dišnog puta, ali niti to ne bi bilo životno ugrožavajuće. Do životne ugroženosti moglo je doći jedino da je takvim zamahom i nožem oštećenik uboden u srce.

 

Stoga je ocjena i ovog suda, a pritom vodeći računa i o dinamici događaja koja proizlazi iz iskaza svjedoka I. G., da je namjera optuženika bila samo teško tjelesno ozlijediti oštećenika, a ne ga lišiti života. Naime, u situaciji kada netko s leđa ubada osobu tjelesne konstitucije kao što je oštećenik s nožićem tzv. švicarcem, čak je i laiku teško za očekivati da bi u takvoj situaciji moglo doći do životne ugroze za oštećenika. Osim toga, nakon što je optuženik uboo oštećenika u leđa, on je izvukao nož te otišao s mjesta događaja, dakle, nije nastavio s ubadanjem, iako je prema iskazu svjedoka I. G. (jedinog očevidca događaja, čiji iskazu pravilno sud prvog stupnja ocijenio kao istinit i vjerodostojan) to mogao nastaviti. Stoga je pogrešan zaključak u žalbi državnog odvjetnika da iz izvedenih dokaza i utvrđenih činjenica proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. kako mu je to stavljeno na teret podignutom optužnicom.

 

Jednako tako pogrešno i optuženik smatra da se je u konkretnoj situaciji moglo eventualno raditi o nanošenju obične tjelesne ozljede pa bi se tu moglo raditi i o beznačajnom djelu ili o nehajnom postupanju, a niti je optuženik u pravu kada smatra da je kritične zgode postupao u nužnoj obrani.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja vještaka dr. med. Ž. O. nesporno proizlazi da je optuženik, ubadajući oštećenika nožem dužine oštrice do 10 centimetara u leđa, nanio istome tešku tjelesnu ozljedu, s obzirom na to da je došlo do ozljeđivanja poplućnice i posljedično tome krvarenja u lijevu stranu prsnog koša. Imajući na umu sredstvo ubadanja, mjesto uboda, dinamiku događaja te jačinu zamaha (prema nalazu i mišljenu vještaka radilo se o „zamahu adekvatnom ljutnji u tom trenutku, jer je probijen čitav mišićni sloj do same poplućnice što nije moguće učiniti laganim zamahom“), nesporno je da je namjera optuženika bila teško tjelesno ozlijediti oštećenika. Sve i da nije došlo do oštećivanja poplućnice i posljedičnog krvarenja, nastanak obične tjelesne ozljede ne bi se mogao pripisati optuženikovoj namjeri, nego bi se, s obzirom na sve navedeno, radilo o pokušaju teške tjelesne ozljede. Također se, a imajući na umu sve do sada navedeno, tu ne može raditi niti o kaznenom djelu iz članka 121. stavka 1. KZ/11. - teška tjelesna ozljeda iz nehaja, a osobito do takvog djela nije moglo doći s neizravnom namjerom (pozivanje u žalbi na članak 28. stavak 3. KZ/11.) pa su ovi žalbeni navodi, osim što su neosnovani, i nejasni i nerazumljivi.

 

Što se tiče žalbenog upiranja na članak 33. KZ/11., imajući na umu da u konkretnoj situaciji stupanj počiniteljeve krivnje nije nizak (postupao je s izravnom namjerom, bio je smanjeno ubrojiv u manjem opsegu te je bio svjestan zabranjenosti svojeg postupanja) te da je djelo za posljedicu imalo ozljeđivanje oštećenikove poplućnice s krvarenjem u prsište što je iziskivalo i bolničko liječenja (u bolnici boravio 08.08.2015.-17.08.2015.), nikako se u konkretnoj situaciji ne može smatrati da bi takvo postupanje bilo beznačajno tj. da nema kaznenog djela.

 

Nije u pravu optuženik niti kada smatra da je postupao u nužnoj obrani te da sud o tome u presudi nije dao razloge. Naime, prvostupanjski je sud u svojoj presudi (stranica 19. pobijane presude) jasno naveo da ne prihvaća optuženikovu obranu u dijelu u kojem tvrdi da je samo htio odbiti oštećenikov napad na sebe i da nije odmah nakon što je vidio oštećenika izvadio nož, smatrajući takvu optuženikovu obranu kao obranu kojom se nastoji umanjiti optuženikova odgovornost za daljnji slijed događaja. Naime, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, a to prihvaća i ovaj sud, takva dinamika događaja je suprotna onome što je o dinamici događaja iskazao oštećenik, a koju verziju događaja je potvrdio i svjedok I. G. koji također ne potvrđuje na bi oštećenik najprije napao optuženika stolcem, već upravo suprotno, da je optuženik prvi izvadio nož, a da se je oštećenik branio od napada nožem podignutim stolce. Budući da i ovaj sud upravio taj iskaz ocjenjuje istinitim i vjerodostojnim, a taj je iskaz potkrijepljen i drugim dokazima (iskaz svjedoka Z. D. koji je također čuo oštećenika da govori optuženiku da baci nož i pritom zamahuje prema optuženiku stolcem, što se poklapa s oštećenikovom verzijom događaja), to niti ovaj optuženikov žalbeni navod nije osnovan. Stoga je neosnovano i optuženikovo upiranje na činjenicu da mu je nakon ovog događaja ispao jedan zub, jer, osim što iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke ne proizlazi kao vjerojatno da je optuženik kritične zgode nogom od stolca udaren u zub (jer bi nakon takvog udarca trebala ostati i ozljeda gornje usne ili brade), ta okolnost niti nije od utjecaja na dinamiku događaja, s obzirom na to da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi oštećenik prvi napao optuženika.

 

Stoga, imajući na umu da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama nisu dovedene u sumnju, nisu osnovane niti optuženikova, a niti žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.).

 

Državni odvjetnik u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali i zbog odluke o kazni. Međutim, iz obrazloženja navedene žalbene osnove te iz žalbenog prijedloga vidljivo je da i u tom dijelu prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda, smatrajući da je optuženika trebalo proglasiti krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. i posljedično tome ga osuditi na kaznu zatvora u duljem trajanju. No, o tome je već rečeno u dijelu presude koja se odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženik smatra da je kazna na koju je osuđen „više…nego prestroga i predstavlja represiju prema okrivljeniku i njome se neće postići svrha kažnjavanja iz čl. 41. KZ-a“. Smatra da je sud trebao uzeti u obzir činjenicu da je optuženik nezaposlen, da živi od socijalne pomoći i dječjeg doplatka, da nije ostvario pravo branitelja, iako je dva puta ranjen te da povremenim radom kod drugih ostvaruje sredstva za uzdržavanje supruge i troje maloljetne djece, dok mu nije trebalo kao otegotno cijeniti upornost u činjenju kaznenog djela. Predlaže da mu se izrekne uvjetna osuda ili rad za opće dobro.

 

Nasuprot tome, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu odredbe članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja (smanjena ubrojivost u manjem opsegu, neosuđivanost, sudioništvo u Domovinskom ratu, roditeljstvo te kao otegotno upornost u činjenju djela koja se očituje u nastavku verbalnog sukoba iako je prvotni sukob završio). Imajući na umu sve utvrđene olakotne okolnosti, ali i činjenicu da je optuženik svojim postupanjem povrijedio jedno od najviše zaštićenih dobara, odnosno tijelo oštećenika, nanijevši mu nožem tešku tjelesnu ozljedu, pri čemu je povod za to bio banalan (verbalni sukob dvojice alkoholiziranih muškaraca), ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, koja je neznatno viša od najniže zakonom propisane kazne za ovo djelo (šest mjeseci), upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Upravo navedena kazna u trajanju osam mjeseci može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava. Stoga nema razloga za optuženikovo blaže kažnjavanje, a niti utvrđene olakotne okolnosti predstavljaju osnovu za primjenu instituta ublažavanja kazne, s obzirom na to da niti prema ocjeni ovog suda sve te okolnosti ne predstavljaju naročite olakotne okolnosti, a niti to predstavljaju okolnosti koje optuženik u svojoj žalbi ističe. Također, s obzirom na sve navedeno, nema mjesta niti izricanju uvjetne osude ili rada za opće dobro je jer je ocjena i ovog suda da će se jedino kaznom zatvora kod optuženika postići svrha kažnjavanja.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija presuda suda prvog stupnja, a prilikom ispitivanja pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je optuženikovu žalbu trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 9. studenoga 2017.