Broj: Kž 431/2017-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. B., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženog S. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 5. listopada 2017. broj K-63/17, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 17. studenog 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba optuženog S. B.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi S. B. proglašen krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine te mu je, na temelju članka 68. KZ/11. izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, na temelju članka 127. stavka 4. i članka 131. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv optuženog S. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi S. B. po branitelju, odvjetniku M. M., zbog „svih žalbenih razloga iz čl. 467. st. 1. toč. 1., 2., 3. ZKP-a tj. zbog bitne povrede odredbe kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine te da se optuženik odmah pusti na slobodu.

Žalba nije osnovana.

Nasuprot žalbenim prigovorima, okolnosti iznesene u pobijanom rješenju na kojima prvostupanjski sud utemeljuje odluku o postojanju onih osobitih okolnosti koje upućuju na zaključak da će optuženik boravkom na slobodi počiniti isto ili slično kazneno djelo ili dovršiti pokušano kazneno djelo, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda čine jasne, valjane i dostatne razloge za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. kao nužne i jedine prikladne mjere kojom će se ostvariti istražnozatvorska svrha.

Naime, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz citirane osnove, prvostupanjski sud s pravom nalazi u rezultatima psihijatrijskog vještačenja povezanim s okolnošću trajnog te vrlo ozbiljno narušenog obiteljskog odnosa optuženika i oštećenika koji žive u zajedničkom kućanstvu, a koji odnos je i doveo do počinjenja predmetnog kaznenog djela. Naime, prema mišljenju i nalazu vještaka psihijatra, u strukturi ličnosti optuženika je registriran poremećaj dominantno narcističkog tipa sa specifičnim obilježjima, pri čemu je posebno značajno naglasiti optuženikovu paranoidnost, rigidnost, egocentričnost i agresivnost. Ponašanje optuženika tempore criminis proizlazi iz bazične strukture njegove ličnosti i dugotrajno poremećenih odnosa između njega i oštećenika prema kojem optuženik kumulira negativne afekte. Svaki novi konflikt s oštećenikom dovodi do kumuliranja negativnih emocija kod optuženika i oslobađanja agresije. S obzirom na utvrđen rizik od daljnjeg mogućeg počinjenja novog i težeg kaznenog djela koji bi bio uvjetovan jednakom patologijom optuženikove ličnosti, budući da je u konkretnom slučaju paranodino interpretiranje ponašanja njegovih ukućana i dalje aktualno, preporučeno je izricanje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja iz članka 68. KZ/11., kojom se, po mišljenju vještaka psihijatra, može ublažiti njegova paranoidnosti i agresivnost, a koja mjera je optuženiku i izrečena nepravomoćnom presudom.

Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da iznesene okolnosti predstavljaju upravo one osobite okolnosti koje ukazuju da kod optuženog S. B. postoji konkretna i neposredna opasnost da će boravkom na slobodi počiniti isto ili slično kazneno djelo ili dovršiti pokušano kazneno djelo te jasno upućuju na zaključak da je protiv optuženika, unatoč činjenici da se radi o osobi u dobi od 83 godine protiv koje se sukladno članku 122. stavku 2. ZKP/08. iznimno može primijeniti istražni zatvor, neophodna daljnja primjena istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. kao jedine prikladne mjere u svrhu otklanjanja opasnosti od ponavljanja djela, a kako to ispravno utvrđuje i valjano obrazlaže prvostupanjski sud.

Pravilnost takve odluke nije dovedena u sumnju žalbenim navodima optuženika da bi po puštanju na slobodu živio kod svoje sestre na mjestu udaljenom od mjesta u kojem je do inkriminiranog događaja živio s oštećenikom, kao niti žalbenim tvrdnjama da je dosadašnji boravak u istražnom zatvoru na njega utjecao na način da uskladi svoje ponašanje s društveno prihvaćenim normama ponašanja, u prilog čemu žalitelj ističe da se u razdoblju od dva mjeseca i 18 dana, koliko se nalazio na slobodi, u cijelosti pridržavao obećanja da neće ponoviti kazneno djelo. Ovo osobito kada se ima na umu dio nalaza i mišljenja vještaka psihijatra iz kojeg proizlazi da svaki novi konflikt s oštećenikom dovodi do kumuliranja negativnih emocija kod optuženika i oslobađanja agresije te da bi rizik od daljnjeg mogućeg počinjenja novog i težeg kaznenog djela bio uvjetovan jednakom patologijom optuženikove ličnosti jer je u konkretnom slučaju paranodino interpretiranje ponašanja njegovih ukućana i dalje aktualno.

Takav zaključak nije doveden u sumnju ni daljnjim prigovorima žalitelja kojima detaljno opisuje i iznosi svoje viđenje događaja koji su uslijedili nakon njegovog puštanja na slobodu u ovom kaznenom predmetu, budući da upravo ti događaji, po stavu ovog drugostupanjskog suda, potvrđuju zaključak o neophodnosti primjene istražnog zatvora jer ukazuju na nepovratnu i tešku narušenost odnosa između optuženika i oštećenika, a posljedično tome i na zaključak da se svrha istražnog zatvora u konkretnom slučaju ne bi mogla uspješno osigurati njegovom zamjenom mjerama opreza jer se ne radi o prihvatljivoj garanciji za otklanjanje opasnosti od ponavljanja kaznenih djela.

Slijedom navedenog, budući da žalba optuženika nije osnovana, a niti je ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., utvrđeno da bi bila ostvarena neka povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. studenog 2017.