Broj: Kž 457/2017-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. M., zbog kaznenog djela iz članka 111. točke 6. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zadru od 6. studenog 2017. broj K-6/17, o ukidanju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 6. prosinca 2017.,

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjsko rješenje te se istražni zatvor optuženog I. M. produljuje iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 142/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.).

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zadru, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi I. M. proglašen krivim zbog 12 kaznenih djela razbojništava iz članka 230. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. za koju su mu na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11. i uz primjenu odredbi o ublažavanju utvrđene kazne zatvora od po 1 (jedne) godine za svako djelo te osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, dok je, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz članka 111. točke 6. u vezi s člankom 34. KZ/11., na temelju članka 125. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08. ukinut je istražni zatvor protiv optuženog I. M. u kojemu se nalazio iz osnove u članku 123. stavku 1. točke 3. ZKP/08. te je određeno da se isti ima odmah pustiti na slobodu.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i protiv optuženog I. M. produlji istražni zatvor.

Optuženi I. M. je po branitelju, odvjetniku S. P. B., podnio očitovanje na žalbu državnog odvjetnika, s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

Protivno tvrdnjama iz pobijanog rješenja, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, osnovano državni odvjetnik ističe da u odnosu na optuženog I. M. i nadalje egzistiraju razlozi za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Okolnosti koje je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja naveo kao razloge zbog kojih ukida istražni zatvor protiv optuženika po svom značaju, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ne nadmašuju okolnosti koje ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv optuženika.

Naime, prvostupanjski sud donošenje pobijane odluke argumentira time da se optuženiku potvrđenom optužnicom, pored 12 kaznenih djela razbojništava, stavljalo na teret i kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju, za koje kazneno djelo je optuženik izrečenom nepravomoćnom presudom oslobođen od optužbe, čime je bitno umanjena kriminalna količina koja je do tada egzistirala. Također, prvostupanjski sud pobijanu odluku utemeljuje na činjenici da je optuženik 12 kaznenih djela razbojništava zbog kojih je nepravomoćnom presudom proglašen krivim detaljno, okolnosno i nadasve cjelovito te potpuno iskreno priznao, a bez kojeg priznanja čak 11 kaznenih djela ne bi bilo otkriveno, pri čemu je izrazio i kajanje i žaljenje. Uporište za pobijanu odluku prvostupanjski sud nalazi i u tome što povod za počinjenje kaznenih djela razbojništava leži u činjenici da je bio dužan kamataru te je osjećao bojazan od kamatara za suprugu i djecu, pri čemu iz obrane optuženika, za koju prvostupanjski sud ističe da ničim nije dovedena u pitanje, proizlazi i to da je dug kamataru vraćen tek nakon lišenja slobode optuženika i to od strane njegove supruge. Konačno, u prilog svom stajalištu, prvostupanjski sud, zaključuje i da optuženik prije zaduženja kod kamatara nije bio sklon činjenju kaznenih djela jer je do sada kazneno neosuđivan, da je supruga optuženika aktualno zaposlena s mjesečnim primanjima u iznosu od 4.000,00 do 4.500,00 kuna dok je intencija optuženika također zaposlenje i pribava novčanih sredstava na legalan način u cilju zadovoljenja životnih potreba.

Međutim, opravdano državni odvjetnik u žalbi ističe da je optuženik u ovom kaznenom postupku nepravomoćnom presudom proglašen krivim zbog počinjenja čak 12 kaznenih djela razbojništava, što i nadalje, neovisno o navodu obrane optuženika da je dug prema kamataru vraćen, upućuje na upornost i odlučnost u protupravnom postupanju optuženika i viši stupanj njegove kriminalne volje. Naime, povod odnosno motivacija optuženika za činjenje kaznenih djela može predstavljati samo jednu od okolnosti koje dodatno opravdavaju zaključak o postojanju opasnosti od ponovnog činjenja kaznenih djela. Nasuprot tome, kada se ima na umu brojnost kaznenih djela za koje je optuženik proglašen krivim, iskazanu količinu kriminalne volje, okolnost da su neka od terećenih djela počinjena u istim mjestima, posebice duljinu terećenog mu razdoblja (od 31. siječnja 2016. do 11. siječnja 2017.), i ovaj drugostupanjski sud nalazi neprihvatljivim zaključak prvostupanjskog suda da upornost odnosno odlučnost optuženika u protupravnom postupanju kao posljedica motiva za takvo postupanje više ne predstavlja okolnost za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika. Ovo tim više s obzirom na to da optuženik s daljnjim činjenjem takvih kaznenih djela nije prestao svojevoljno već isključivo iz razloga što je zatečen pri počinjenju posljednjeg terećenog mu kaznenog djela te potom uhićen od strane redarstvenih vlasti.

Upirući na neprihvatljivost zaključka prvostupanjskog suda, osobito u dijelu u kojem sud isti u najvećem dijelu utemeljuje na obrani optuženika vezano uz dug koji je optuženik imao prema ,,kamataru“, državni odvjetnik s pravom upire na rezultate psihijatrijskog vještačenja. Naime, iz nalaza i mišljenje vještaka psihijatra proizlazi da je optuženik osoba s razvijenim poremećajem ličnosti, a koji poremećaj je karakteriziran strukturalnim promjenama ličnosti, koje su najčešće posljedica odgoja (ili pomanjkanja istog) tijekom djetinjstva i adolescencije. Promjene se manifestiraju u odrasloj dobi u obrascima ponašanja i funkcioniranja te u stilu života pojedinca. Kod ovakvog poremećaja prisutno je zanemarivanje i nepoštivanje prava drugih ljudi, neuvažavanje društvenih normi i zakona, sklonost umanjivanju vlastite odgovornosti te projiciranju vlastite krivnje na druge. Takve osobe mogu manipulirati ili varati kako bi postigli osobni užitak ili dobitak, odluke donose u trenutku, bez promišljanja ili razmatranja posljedica po sebe ili druge. Takve osobe osjećaju malu grižnju savjesti zbog posljedica svoga ponašanja, niskog su praga frustracije, lako upadaju u sukobe, ne uče iz kazne.

Imajući na umu navedeno, državni odvjetnik u žalbi s pravom tvrdi da u konkretnom slučaju i nadalje postoje okolnosti koje upućuju da kod optuženika postoji konkretna i neposredna opasnost da će boravkom na slobodi ponoviti isto ili istovrsno kazneno djelo.

Nadalje, u pravu je žalitelj kada upire i na neprihvatljivost stajališta prvostupanjskog suda o tome da bi se daljnji boravak optuženika u istražnom zatvoru pretvorio u izdržavanje kazne zatvora s obzirom na dosadašnje ukupno trajanje istražnog zatvora te jedinstvenu kaznu zatvora na koju je optuženik nepravomoćnom presudom osuđen. Naime, kod ocjene o povredi načela razmjernosti, u skladu s odredbom članka 122. stavka 2. ZKP/08., u konkretnom slučaju treba s jedne strane voditi računa o razmjeru između težine i brojnosti kaznenih djela za koja je optuženik nepravomoćnom presudom proglašen krivim, visini kazne zatvora na koju je osuđen te potrebi primjene istražnog zatvora, a s druge strane o razdoblju od devet mjeseci i 26 dana koje je optuženik do sada proveo u istražnom zatvoru. Prema tome, kada se naprijed navedene okolnosti koje i nadalje ukazuju na neophodnost primjene istražnog zatvora protiv optuženika dovedu u vezu s činjenicom da optuženik u istražnom zatvoru nije proveo ni trećinu kazne koja mu je nepravomoćnom presudom izrečena, pri tome imajući na umu i zakonom propisano maksimalno trajanje istražnog zatvora (dvije godine i šest mjeseci), ne može se tvrditi da je u odnosu na optuženika prestala potreba za daljnjim trajanjem istražnog zatvora niti da je načelo razmjernosti dosadašnjim boravkom optuženika u istražnom zatvoru ugroženo.

Slijedom navedenog, primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženog I. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. i nadalje je nužna radi preveniranja iteracijske opasnosti, zbog čega je na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 6. prosinca 2017.