Broj: Kž 458/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. M., zbog kaznenih djela iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.  - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog M. M. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Velikoj Gorici od 21. studenog 2017. broj Kov-26/17-103, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 8. prosinca 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okrivljenog M. M. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Velikoj Gorici nakon podignute optužnice protiv okrivljenog M. M. zbog teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 1. u vezi s člankom 158. stavkom 1. KZ/11., na temelju članka 131. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni M. M. po branitelju, odvjetniku Ž. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači te okrivljenika pusti da se brani sa slobode.

Žalba nije osnovana.

Naime, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog M. M. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., za koju odluku je dao valjane i dostatne razloge i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke, tako i one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika i nemogućnosti njegove zamjene blažim mjerama, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Tako je, prvostupanjski sud ispravno utvrdio da osnovana sumnja da je okrivljeni M. M. počinio inkriminirana mu kaznena djela, kao opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., proizlazi iz materijalnih i personalnih dokaza na kojima se podignuta optužnica temelji, a koji su pobrojani te dostatno analizirani u obrazloženju pobijanog rješenja. Takav zaključak nije doveden u sumnju žalbenim prigovorima kojima okrivljenik dajući vlastitu ocjenu vjerodostojnosti iskaza maloljetne žrtve te dovodeći ga u vezu s ostalim dokazima iz spisa predmeta, upire na nedokazanost terećenih mu kaznenih djela. Naime, za odlučivanje o postojanju pretpostavki za primjenu mjere istražnog zatvora dostatno je postojanje odgovarajućeg stupnja osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret u ovom postupku, a koja je u konkretnom slučaju ostvarena jer takav stupanj proizlazi upravo iz podignute optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se ona temelji, dok će ocjenu izvedenih dokaza dati raspravno vijeće nakon provedene rasprave prilikom odlučivanja o kaznenoj odgovornosti okrivljenika.

Jednako je tako, prvostupanjski sud ispravno utvrdio da kod okrivljenika postoji konkretna i predvidiva opasnost da će boravkom na slobodi nastaviti s činjenjem istih ili sličnih kaznenih djela. Naime, opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., prvostupanjski sud s pravom nalazi u činjenici da je okrivljenik prema izvatku iz kaznene evidencije već osuđivan zbog istovrsnog kaznenog djela, dakle, da se radi o specijalnom povratniku. Naime, okrivljenik je presudom Županijskog suda u Zagrebu od 22. rujna 2014. broj Kzm-9/14 proglašen krivim zbog kaznenog djela spolne zlouporabe djeteta mlađeg do 15 godina te osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a koju kaznu je izdržavao od 16. prosinca 2013. Izneseno, uz činjenicu da mu se u ovom kaznenom postupku podignutom optužnicom stavlja na teret počinjenje više teških kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to u vrlo kratkom razdoblju nakon prethodne osuđujuće presude, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda upućuje na zaključak da dosadašnje osude nisu ostvarile svoju svrhu i utjecale na okrivljenika da se kloni daljnjeg protupravnog postupanja, a time i na realnu opasnost od ponavljanja djela.

Stoga je ocjena i ovog drugostupanjskog suda da će se isključivo daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. kao krajnje i najstrože mjere osiguranja prisutnosti okrivljenika, ostvariti njegova svrha i s uspjehom otkloniti opasnost od ponavljanja djela. Naime, ista se svrha, imajući na umu kvalitetu i značaj naprijed navedenih okolnosti, za sada ne bi mogla ostvariti nekom od mjera opreza iz članka 98. ZKP/08., kako to pravilno utvrđuje te valjano obrazlaže prvostupanjski sud.

Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u pitanje žalbenim navodima kojima se ističe da je okrivljenik potpuno nepokretan i vezan uz invalidska kolica. Naime, iako je okrivljenik osoba s tjelesnim nedostacima koje joj bitno otežavaju kretanje, a protiv koje osobe se sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., istražni zatvor samo iznimno može odrediti, kada se ima na umu da mu takvo tjelesno oštećenje nije bila zapreka u počinjenju kaznenih djela koja mu se podignutom optužnicom u ovom kaznenom postupku stavljaju na teret, ali i to da je već prethodno pravomoćno osuđen zbog istovrsnog kaznenog djela počinjenog upravo tako što je zloupotrebljavajući svoj hendikep iskoristio naivnost nasumično odabranog djeteta – žrtve, takvi žalbeni navodi u cijelosti su neosnovani.

Pravilnost takvog zaključka nije dovedena u sumnju ni daljnjim žalbenim navodima kojima se ističe da mu je, budući da nema nikakvih novčanih sredstva za život te da ne može bez pomoći druge osobe prijeći veće udaljenosti, faktičko onemogućen svaki kontakt sa djetetom-žrtvom. Ovo stoga što se, imajući na umu značaj iznesenih okolnosti, opasnost od ponavljanja djela koja je utvrđena na strani okrivljenika ne odnosi isključivo na žrtvu u predmetnom kaznenom postupku već i na bilo koje dijete s kojim bi okrivljenik boravkom na slobodi mogao doći u kontakt.

Budući da je žalba okrivljenika neosnovana, a ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 8. prosinca 2017.