Broj: Kž 264/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića, Ileane Vinja, Žarka Dundovića i Vesne Vrbetić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. S., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 4. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 2. veljače 2017. broj K-16/15, u sjednici vijeća održanoj 14. prosinca 2017. u nazočnosti u javnom dijelu optuženika i njegovog branitelja Lj. P. V.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. Z. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru proglasio je krivim opt. Z. S. da je na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude u odnosu na ošt. M. O. počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11, u odnosu na ošt. G. M. O. kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 2. u vezi s čl. 34. KZ/11, te u odnosu na ošt. M. M. O. kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, pa mu je za kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11 u odnosu na ošt. M. O. na temelju tog zakonskog propisa utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedanaest godina, za kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 2. u vezi čl. 34. KZ/11 u odnosu na ošt. G. M. O. na temelju tog zakonskog propisa utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od šest godina, a za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11 u odnosu na ošt. M. M. O. na temelju tog zakonskog propisa utvrđena mu je kazna u trajanju od tri godine, te je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osamnaest godina, u koju kaznu mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. prosinca 2014. pa nadalje.

 

Na temelju čl. 68. KZ/11 opt. Z. S. je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja, koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava, a može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, s time što će sud najmanje jednom godišnje preispitivati postoje li uvjeti za njenim nastavkom i o tome donijeti rješenje.

 

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od opt. Z. S. oduzet je pištolj marke Beretta model 950 B, call. 6,35 mm, serijskog broja ..., te streljivo raznog kalibra, što je od njega privremeno oduzeto prema potvrdama o privremeno oduzetim predmetima broj ... i ... PU Z.

 

Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenici su sa imovinsko pravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. opt. Z. S. dužan je naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.500,00 kuna, kao i efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 23.627,00 kn, sve u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Protiv te presude žalbu je podnio opt. Z. S. osobno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da mu se izrekne blaža kazna, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Optuženik je podnio žalbu i putem branitelja Lj. P. V., odvjetnika u Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, te žalbu putem braniteljice T. B., odvjetnice u Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno preinači i optuženiku izrekne blaža kazna. U žalbama branitelja optuženika zatraženo je da ih se, kao i optuženika obavijesti o održavanju sjednice vijeća.

 

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno preinači na način da se optuženika proglasi krivim zbog kaznenih djela teškog ubojstva, te pokušaja teških ubojstava, odnosno optuženika kazniti strožom kaznom zatvora.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optuženika u žalbama, u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su optuženik i njegovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici je neposredno bio nazočan optuženikov branitelj Lj. P. V., te optuženik čija nazočnost je osigurana putem konferencijskog video uređaja, dok uredno izviješteni državni odvjetnik, te braniteljica optuženika T. B. sjednici nisu nazočili, tako da je sjednica vijeća u odnosu na njih, sukladno čl. 475. st. 4. ZKP/08, održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe nisu osnovane.

Budući su osobna žalba optuženika, kao i žalbe njegovih branitelja podnesene dijelom iz istih žalbenih osnova, one su razmotrene kao jedinstvena žalba tog optuženika.

 

Optuženik ističe da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer je izreka presude proturječna razlozima presude, te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, kao i da su razlozi nejasni i u znatnoj mjeri proturječni. Međutim, suprotno tvrdnjama iz žalbe optuženika izreka pobijane presude nije proturječna njenim razlozima, te sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i bez suprotnosti. Pritom valja naglasiti da prigovor žalitelja da se u presudi spominje šest, odnosno sedam strijelnih rana ošt. M. O. ne čini presudu proturječnom, budući je kombiniranim sudsko medicinskim i balističkim vještačenjem objašnjena ta razlika uz obrazloženje da je taj oštećenik od ukupno šest projektila zadobio sedam strijelnih rana, jer je jedan projektil prouzročio zapravo dva prostrijela i to prostrijel desnog ramena i lica. S druge strane, okolnošću što prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije reproducirao sve iskaze ispitanih svjedoka, suprotno žalbi optuženika, ne ostvaruje se označena bitna povreda iz čl. 486. st. 1. toč. 11. ZKP/08, odnosno tvrdnja da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Budući da istaknute bitne povrede nisu ostvarene, a niti je ovaj sud drugog stupnja ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 utvrdio da bi u presudi bile ostvarene neke druge bitne povrede na koje pazi po službenoj dužnosti, to žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik ističe da je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da je optuženik počinio  kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju u odnosu na ošt. G. O. i kazneno djelo ubojstvo u pokušaju u odnosu na M. M. O. Naime u odnosu na kazneno djelo pokušaja teškog ubojstva djeteta G. O. žalitelj smatra kako se na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću zaključiti da je optuženik vidio dijete u naručju ošt. M. O. i usprkos tome počeo pucati. U odnosu na ošt. M. M. O. optuženik pak tvrdi kako nije znao u kojem stanu živi ta oštećenica, te da u navedeni ulaz stambene zgrade gdje oštećenica stanuje nije ušao radi počinjenja kaznenog djela, već u namjeri da pobjegne i sakrije se, pa da je u tom dijelu sud trebao prihvatiti njegovu obranu, tim više što on svojim postupanjem nakon ulaska u stubište zgrade ošt. M. M. O. nije poduzeo niti jednu radnju koja bi vremenski i prostorno prethodila ostvarenju bića kaznenog djela ubojstva.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja izveo pogrešne zaključke u pogledu utvrđenja postupanja optuženika kritičnog dana prema ošt. G. O. i ošt. M. M. O. Naime, u odnosu na ozljeđivanje ošt. G. O. sud prvog stupnja ispravno zaključuje da je optuženik morao vidjeti tog oštećenika, kojeg je u naručju držao otac i ošt. M. O., budući je optuženik, kako je i sam rekao, prema tom oštećeniku počeo pucati na udaljenosti od oko šest metara, pri čemu je tom prilikom dijete, odnosno ošt. G. O. bilo odjeveno u narančastu zimsku jaknu sa kapuljačom, pa je na toj udaljenosti i kod takve dinamike događaja morao vidjeti malodobnog oštećenika, bez obzira što ga je otac i ošt. M. O. svojim tijelom držeći ga u naručju pokušao zaštititi. Ovo nadalje i iz razloga, jer je djetetova glava izvirivala i bila vidljiva iznad očevog ramena, što proizlazi iz činjenice koje su utvrđene kombiniranim balističko medicinskom vještačenjem, iz kojeg proizlazi da je ozljeda ošt. G. O. nastala od izravnog hica u predjelu glave, a ne od rikošetiranog projektila, pa je optuženik morao vidjeti, osim ošt. M. O. i malodobno dijete ošt. G. O., ali je unatoč tome u pravcu obojice oštećenika ispalio veći broj hitaca. Stoga je, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja odlučna činjenica vezana uz postupanje optuženika prema ošt. G. O., protivno žalbenim navodima, potpuno i pravilno utvrđena.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik kada tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio dinamiku događaja u pogledu njegova postupanja inkriminiranog dana prema ošt. M. M. O. Naime u odnosu na radnje pokušaja ubojstva u odnosu na tu oštećenicu, prvostupanjski sud pravilno ne prihvaća obranu optuženika kada tvrdi da nije znao u kojem stanu ta oštećenica stanuje, već da je isključivo u namjeri da se sakrije ušao u ulaz baš te stambene zgrade. Ovo iz razloga, jer iz logičnog i vjerodostojnog iskaza svjedoka očevica M. Š., kojeg sud prvog stupnja osnovano prihvaća, proizlazi da je optuženik, nakon što je prethodno pucao na ošt. M. i G. O., krenuo prema stanu u kojem se nalazila ošt. M. M. O. Na tom putu optuženik je najprije dolaskom do ulaznih vrata u zgradu pucao u ista, te ih potom nogom provalio, a nakon toga je krenuo prema stanu ošt. M. M. O., pri čemu ga je na podestu stepenica zaustavio svjedok Š., povukavši ga za jaknu, u kojem trenutku je optuženik pokušavao u pištolj ubaciti spremnik sa streljivom, koji mu je u jednom trenutku ispao iz ruke. Dok je potezao optuženika, ošt. M. M. O., koja je u tom momentu pokušavala otključati vrata svog stana, dobila je malo prostora, te pored njih uspjela pobjeći iz zgrade. Takav iskaz svjedoka M. Š. u bitnom je potvrdila i ošt. M. M. O., kojeg sud prvog stupnja s pravom prihvaća, tako da su i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja odlučne činjenice vezane za postupanje optuženika inkriminiranog dana prema ošt. M. M. O., odnosno poduzete radnje optuženika koje vremenski i prostorno prethode kaznenom djelu ubojstva, u odnosu na navedenu oštećenicu, protivno tvrdnjama iz žalbe, potpuno i pravilno utvrđene.

 

Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda državni odvjetnik smatra da je sud prvog stupnja na temelju izvedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da bi optuženik postupajući na način koji je opisan u izreci presude počinio kazneno djelo ubojstva na štetu ošt. M. O. i kazneno djelo pokušaja ubojstva na štetu ošt. M. M. O., jer iz utvrđenih činjenica zapravo proizlazi neupitan zaključak da je optuženik u odnosu na navedene žrtve počinio kaznena djela teškog ubojstva i pokušaja teškog ubojstva iz bezobzirne osvete i mržnje. Na takav zaključak upućuje činjenica da je optuženik inkriminiranog dana postupao izrazito uporno i odlučno, te iz pištolja ispalio najmanje dvanaest hitaca, što znači da je morao nadopunjavati spremnik za streljivo.

 

Suprotno istaknutim žalbenim navodima državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja ispravno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se odnose na djelatnost i aktivnost optuženika, odnosno na njegovo postupanje prema svim oštećenicima, pa tako i prema ošt. M. O. i M. M. O., pri čemu je osnovano zaključio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela upravo na način kako je to utvrđeno i navedeno u razlozima pobijane presude.

 

Pritom, dakle, niti za ovaj sud drugog stupnja nije sporno da optuženik kritične prilike nije u odnosu na počinjeno kazneno djelo ubojstva ošt. M. O., kao i u odnosu na kazneno djelo ubojstva u pokušaju prema ošt. M. M. O. postupao iz bezobzirne osvete i mržnje, kao kvalifikatornog oblika, kao to pogrešno smatra državni odvjetnik u svojoj žalbi. Naime, iz provedenih dokaza, posebice psihijatrijskog vještačenja, proizlazi da je optuženik inkriminiranog dana reagirao krajnje emotivno, te da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv uslijed duševnih smetnji, a takva situacija, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud sama po sebi isključuje mogućnost hladnokrvnog planiranja djela, koje je u konkretnoj slučaju, a što proizlazi iz u postupku izvedenih dokaza zapravo bilo više splet slučajnih okolnosti koje su prethodile kaznenom djelu. Stoga, ovaj drugostupanjski sud nalazi da postupanje optuženika kritične zgode, iako djelomično motivirano narušenim međuljudskim odnosima između njega i ošt. M. M. O., te ošt. M. O., nije bilo vezano uz osvetoljubive pobude, jer bezobzirna osveta mora biti takva koja je lišena svakog smisla, i koja za pretpostavku ima prethodno sabrano i hladnokrvno promišljanje i planiranje, a potom i hladnokrvno izvršenje, pri čemu počinitelj dopušta da ga vode strasti i nagoni, što u konkretnoj situaciji, a kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, nije bio slučaj. Prema tomu, upornost na koju upućuje državni odvjetnik, sama za sebe, bez ostalih, prije navedenih i nužnih okolnosti nikako nije dostatna za zaključak da bi se u konkretnom slučaju radilo o kvalificiranim kaznenim djelima  i to kaznenom djelu teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 4. KZ/11 u odnosu na ošt. M. O. i kaznenom djelu teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 4. u vezi čl. 34. KZ/11 u odnosu na ošt. M. M. O., koja bi bila motivirana bezobzirnom osvetom i mržnjom, a kako to sve ispravno zaključuje i sud prvog stupnja.

 

Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne io uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

Iako se optuženik žali zbog povrede kaznenog zakona, on tu žalbenu osnovu posebno sadržajno ne obrazlaže, već ističe da je ona zapravo posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, što upućuje na prigovor tzv. posredne povrede kaznenog zakona. Međutim, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud  u konkretnom slučaju na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženika u odnosu na ošt. M. O. pravno označio kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 110. KZ/11, a djelatnost optuženika usmjerenu na ošt. G. O. kao kazneno djelo teškog ubojstva u pokušaju iz čl. 111. toč. 2. u vezi čl. 34. KZ/11, dok je djelatnost optuženika u odnosu na ošt. M. M. O. ispravno pravno označio kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi čl. 34. KZ/11, slijedom čega žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona nije osnovana.

 

Konačno, nisu u pravu optuženik niti državni odvjetnik kada pobijaju odluku suda prvog stupnja zbog odluke o kazni.

 

Subjektivnom interpretacijom razloga pobijane presude optuženik smatra kako prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene olakotne okolnosti na strani optuženika, što je imalo za posljedicu kako previsoko utvrđene pojedinačne kazne, tako i previsoko izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora, smatrajući pritom da se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju može postići i znatno blažom jedinstvenom kaznom od one izrečene po prvostupanjskom sudu.

 

Suprotno tome, državni odvjetnik ističe da je sud prvog stupnja precijenio olakotne okolnosti utvrđene na strani optuženika, pri čemu smatra da okolnost da je optuženik svoje probleme bezuspješno pokušavao riješiti dugi niz godina legalnim putem prvostupanjski sud nije ni mogao cijeniti kao olakotno, pa da se radi iznesenih razloga svrha kažnjavanja koja izražava društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela u ovome slučaju ne može ostvariti tako blago utvrđenim pojedinačnim kaznama, niti ovako blago izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora.

 

Protivno tvrdnjama iz žalbe optuženika i državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženiku pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu čl. 47. KZ/11 utječu da kazna po vrsti i visini bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalažu obje stranke nije osnovana. Naime, sud prvog stupnja je opt. Z. S. u odnosu na kaznena djela prema ošt. M. O., ošt. G. M. O. i ošt. M. M. O. opisana u izreci presude, ispravno uzeo kao olakotno da je u vrijeme počinjenja djela bio bitno smanjeno ubrojiv, dosadašnju neosuđivanost, sudioništvo u Domovinskom ratu, okolnost da je dugi niz godina svoje probleme pokušavao riješiti legalni putem, te narušeno zdravstveno stanje, kao i okolnost da su djela u odnosu na ošt. G. i M. O. ostala u pokušaju, dok mu je kao otegotno pravilno uzeo da je zbog njegove protupravne djelatnosti dvoje djece ostalo bez jednog roditelja, da je ošt. i žrtva M. O. praktično ubijen na kućnom pragu dok je u rukama držao dijete, te da ničim nije pokušao umanjiti štetu.

 

Prema tome, uzimajući u obzir sve tako utvrđene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženiku osnovano utvrdio u odnosu na kazneno djelo počinjeno prema ošt. M. O. kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina, a za kazneno djelo prema ošt. G. M. O. kaznu zatvora u trajanju od šest godina, te za kazneno djelo prema ošt. M. M. O. kaznu zatvora u trajanju od tri godine, pri čemu je u odnosu na kaznena djela počinjena na štetu ošt. G. i M. O. ispravno primijenio i odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48. KZ/11, jer su djela u odnosu na ove oštećenike ostala u pokušaju. Tako utvrđene pojedinačne kazne, kao i izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osamnaest godina i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda adekvatna je stupnju krivnje optuženika, pogibeljnosti kaznenih djela, te podobna za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora optuženiku je, sukladno čl. 54. KZ/11 uračunato i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 23. prosinca 2014. pa nadalje.

 

Kako navodi podnesenih žalbi optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede na koje ovaj žalbeni sud u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 14. prosinca 2017.