Broj: Kž 487/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu prema maloljetnom D. A., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku od 11. prosinca 2017. broj Km-4/2017-29, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, u sjednici održanoj 27. prosinca 2017.,

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba maloljetnog D. A. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Osijeku, nakon izrečene odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a najdulje 3 (tri) godine prema maloljetnom D. A., zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz članka 153. stavka 1. u vezi s člankom 152. stavkom 1. i člankom 34. stavkom 1. KZ/11., s tim što će sud svakih 6 (šest) mjeseci ispitati ima li osnove za obustavu ove mjere ili ju zamijeniti drugom odgojnom mjerom, produljen je istražni zatvor prema maloljetnom D. A. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.  – dalje u tekstu: ZKP/08.) te je određeno da isti može trajati do upućivanja maloljetnog D. A. u odgojni zavod. Ujedno je u vrijeme trajanja istražnog zatvora maloljetnika uračunato vrijeme lišenja slobode od 14. kolovoza 2017. pa nadalje.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio maloljetnik po braniteljici, odvjetnici B. B. L., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se istražni zatvor prema maloljetniku ukine i eventualno zamjeni mjerom opreza zabrane približavanja oštećenoj S. A. na udaljenost manju od 100 metara i zabrane uspostavljanja i održavanja izravne i neizravne veze s oštećenicom.

Žalba nije osnovana.

Osporavajući pravilnost pobijanog rješenja, žalitelj, prije svega, upirući na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdi da izreka rješenja proturječi razlozima navedenim u rješenju. Takav svoj stav žalitelj obrazlaže time što je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju propustio primijeniti pa onda i navesti odgovarajuće odredbe Zakona o sudovima za mladež (,,Narodne novine“, broj 84/11., 143/12., 148/13. i 56/15. – dalje u tekstu: ZSM/11.), čime je, prema mišljenju žalitelja, postupio protivno odredbi članka 124. stavka 2. točki 2. ZKP/08. kojom je propisano da izreka rješenja o produljenju istražnog zatvora mora sadržavati zakonsku osnovu za istražni zatvor.

Međutim, iako je žalitelj u pravu kada tvrdi da izreka rješenja ne sadrži zakonsku odredbu iz ZSM/11., takav propust prvostupanjskog suda ne utječe na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, kako to nastoji prikazati žalitelj. Naime, žalitelj pri takvom stavu u cijelosti zanemaruje da je u izreci pobijanog rješenja navedeno da se prema maloljetniku istražni zatvor produljuje iz osnove u članku iz 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., slijedom čega se ne može tvrditi da u izreci nije navedena zakonska osnova za istražni zatvor. Kada se pri tome ima na umu i to da je odredbom članka 66. stavka 1. ZSM/11. propisano da će se istražni zatvor prema maloljetniku odrediti ,,Kad prema Zakonu o kaznenom postupku postoje uvjeti za određivanje istražnog zatvora....“, a na koju odredbu se uostalom i poziva prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja, takvi žalbeni prigovori u cijelosti su neosnovani.

Nije pravu žalitelj niti kada, upirući također na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., tvrdi da je prvostupanjski sud propustio iznijeti jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama. Naime, prvostupanjski je sud, nakon što je pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice koje su do značaja kod odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora prema maloljetniku kao krajnje i najstrože mjere osiguranja njegove prisutnosti, s pravom zaključio da je u konkretnoj situaciji neophodna daljnja primjena mjere istražnog zatvora prema maloljetniku zbog opasnosti do ponavljanja djela, a za takvu odluku je, kako u vidu postojanja opće i posebne pretpostavke za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i u vidu nemogućnosti zamjene istražnog zatvora blažim mjerama, iznio jasne, valjane i dostatne razloge, bez proturječja, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Tako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i valjano obrazlažio da osnovana sumnja da je maloljetni D. A. počinio terećeno kazneno djelo proizlazi iz činjenice da je maloljetniku u ovom kaznenom postupku izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod u trajanju od 6 (šest) mjeseci, a najdulje 3 (tri) godine. Time je i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda ostvarena opća zakonska pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. pa su neosnovani žalbeni prigovori kojima maloljetnik nastojeći osporiti pravilnost takvog zaključka tvrdi da se odluka kojom mu je izrečena odgojna mjera temelji samo na iskazu oštećenice te ,,nije zasnovana na dokazima koji bi nedvojbeno upućivali na zaključak da bi okrivljenik počinio navedeno kazneno djelo....“.

Protivno daljnjim žalbenim prigovorima, ispitujući opravdanost daljnje primjene mjere istražnog zatvora prema maloljetnom D. A. u smislu odredbe članka 66. stavka 1. ZSM/11., kojom je propisano da će se istražni zatvor prema maloljetniku odrediti samo kao krajnja mjera, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, u najkraćem nužnom trajanju i samo ako svrhu nije moguće postići primjenom mjera opreza, privremenog smještaja ili istražnim zatvorom u domu, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio postojanje razloga za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora prema maloljetniku iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. te potom s pravom zaključio da se svrha istražnog zatvora u konkretnoj situaciji ne može uspješno osigurati njegovom zamjenom blažim mjerama.

Uporište za takav zaključak prvostupanjski sud s pravom, prije svega, nalazi u činjenici da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 28. rujna 2017. prema maloljetniku izrečena odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar na neprekidan boravak u trajanju od 3 (tri) mjeseca i to zbog počinjenja dva kaznena djela teške krađe iz članak 229. stavka 1. točke 1. i 2. KZ/11. i osam kaznenih djela krađe iz članka 228. stavka 1. KZ/11. počinjenih u razdoblju od 14. veljače do 15. prosinca 2016. u deset različitih mjesta u različitim dijelovima Republike Hrvatske, što upućuje da se radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela.

Takav zaključak prvostupanjski sud s pravom utemeljuje i na podacima iznesenim u socijalnoj anamnezi za maloljetnika Centra za socijalnu skrb N. G., koji prileži spisu predmeta. Naime, zbog iskazivanja problema u ponašanja u vidu činjenja kaznenih djela krađa i teških krađa te činjenja prekršaja Centar je još tijekom lipnja 2013. uputio maloljetnika na dijagnostičku obradu u Dom za odgoj djece i mladeži, međutim, roditelji maloljetnika su se tome protivili. Budući da je maloljetnikovo problematično ponašanje postalo još učestalije s agresivnim ispadima, maloljetnik je, u cilju sprječavanja njegovog daljnjeg delikventnog djelovanja, ponovno u veljači 2015. upućen na dijagnostičku obradu u Dom za odgoj djece i mladeži gdje je 21. travnja 2015. smješten.  Međutim, već nakon par dana samovoljno je napustio navedenu ustanovu te se gotovo godinu i pol nalazio u bijegu čineći kaznena djela. U ustanovu je prepraćen 5. srpnja 2016. po policijskim službenicima i dežurnoj stručnoj suradnici Centra za socijalnu skrb nakon saslušanja na okolnost činjenja kaznenog djela. Potom maloljetnik ponovno bježi iz ustanove te biva vraćen početkom rujna 2016. U ustanovi se zadržao oko tri tjedna u kojem razdoblju je zabilježeno višestruko verbalno i fizičko maltretiranje drugih korisnika, otuđivanje stvari i nepoštivanje bilo kakvih pravila. Zatim ponovno bježi iz ustanove te biva vraćen 16. prosinca 2016. Isti dan ponovno samovoljno napušta ustanovu zbog čega Centar 21. siječnja 2017. donosi rješenje o prestanku prava na socijalnu uslugu privremenog smještaja u Domu za odgoj djece i mladeži O. Mišljenje je djelatnika Centra za socijalnu skrb N. G. da se radi o visoko rizičnom kriminalnom povratniku kojeg je nužno izdvojiti iz njegove životne sredine i prema njemu primijeniti pojačane mjere odgoja obzirom na izražene poremećaje u ponašanju i nedovoljnu spremnost da prihvati odgojne utjecaje.

Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da će se jedino primjenom istražnog zatvora prema maloljetnom D. A. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., kao krajnje i najstrože mjere, ostvariti njegova svrha i s uspjehom otkloniti opasnost od ponavljanja djela. Naime, značaj i kvaliteta okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora prema maloljetniku ukazuje da se ista svrha u konkretnoj situaciji ne bi mogla ostvariti primjenom blažih mjera pa tako ni mjerama opreza zabrane približavanja oštećenoj S. A. na udaljenost manju od 100 metara i zabrane uspostavljanja i održavanja izravne i neizravne veze s oštećenicom, kako to predlaže maloljetnik u svojoj žalbi.

Kraj takvog stanja stvari, žalbene tvrdnje kojima se ističe da maloljetnik do sada nije bio evidentiran kao počinitelj kaznenih djela protiv života i tijela ljudi niti njegovo ponašanje upućuje da je bio sklon činjenju teških kaznenih djela, kao niti žalbenim prigovorima da nakon razdoblja od 14. veljače do 15. prosinca 2016. u kojem su počinjena kaznena djela zbog kojih je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Osijeku od 28. rujna 2017. prema njemu izrečena odgojna mjera upućivanja u disciplinski centar na neprekidan boravak u trajanju od 3 (tri) mjeseca, nije evidentiran da bi počinio bilo koje drugo kazneno djelo, kako protiv imovine, tako niti protiv drugih zaštićenih vrijednosti, ne dovode u sumnju pravilnost pobijane odluke.

Budući da ni ispitivanjem pobijanog rješenja, sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 27. prosinca 2017.