Broj: Kr 74/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. B. Š., zbog kaznenog djela iz čl. 231. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude što ju čine presude Općinskog suda u Rijeci od 14. siječnja 2016. broj K-928/15 i Županijskog suda u Rijeci od 10. svibnja 2017. broj Kž-122/2016, u sjednici održanoj 4. siječnja 2018.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev os. B. Š. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom, koju čine presude Općinskog suda u Rijeci od 14. siječnja 2016. broj K-928/15 i Županijskog suda u Rijeci od 10. svibnja 2017. broj Kž-122/2016, B. Š. je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 231. st. 1. KZ/11 (toč. 1. izreke presude) i kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ/11 (toč. 2. izreke presude) za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedanaest mjeseci.

Po pravomoćnosti navedene presude osuđenik je putem branitelja M. Š., odvjetnika iz R., pravodobno podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude u odnosu na kazneno djelo razbojničke krađe iz čl. 231. st. 1. KZ/11 opisano u toč. 1. izreke presude. Zahtjev je podnesen zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika  „u pitanju što je u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti“, dakle zbog povrede iz čl. 469. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) s prijedlogom da se prvostupanjska i drugostupanjska presuda preinače „u odnosu na točku 1. izreke presude.“

Prije dostavljanja spisa Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prvostupanjski sud je postupio sukladno čl. 518. st. 4. ZKP/08.

Zahtjev nije osnovan.

Osuđenik navodi kako „cijeli tijek događaja opisanog pod točkom 1. presude ukazuje“ na povredu kaznenog zakona, da je svojim radnjama pokazao stvarnu namjeru da vrati otuđene predmete zbog čega je djelo trebalo označiti kao kazneno djelo krađe iz čl. 228. st. 3.  KZ/11 za koje se progon poduzima po privatnoj tužbi, a daljnje postupanje kao kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 1. KZ711 koje se također progoni po privatnoj tužbi. Po mišljenju osuđenika prema sadržaju personalnih dokaza „postoji prijepor oko toga prema kome je … izrekao tu prijetnju“, odnosno da je „kod ovakvog stanja stvari kod kojeg se sa dostatnim stupnjem vjerojatnosti ne može zaključiti kome je točno osuđenik rekao da će mu baciti bombu…sud…morao primijeniti načelo in dubio pro reo“, dakle da nije pouzdano utvrđeno kome je upućena prijetnja koja je bitan element kaznenog djela iz čl. 231. st. 1. KZ/11.    Zaključno navodi da sve okolnosti događaja „ukazuju da se radilo o incidentu alkoholizirane osobe u čijem postupanju nisu ostvarena obilježja kaznenog djela iz članka 231. stavak 1. KZ/11 za koje je presuđen.“

Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se podnijeti samo zbog točno propisanih povreda zakona (čl. 515. st. 1. i čl. 517. st. 1. ZKP/08), a ne i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Sadržajem zahtjeva osuđenik problematizira ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja što nije predmet ispitivanja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

Nadalje, postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio sud i opisano je u izreci presude. Prema opisu djela pod toč. 1. izreke prvostupanjske presude  razvidno je da je osuđenik proglašen krivim jer je 22. srpnja 2015. u trgovini „M. P.“,u nakani da dođe do tuđih predmeta, sa polica marketa uzeo opisane razne artikle „ukupne vrijednosti 420,00 kuna te izašao iz marketa ne plativši isto, da bi u namjeri da spriječi krađu za njim iz marketa izašla djelatnica M. B. te ga zatražila da vrati ono što je uzeo da bi kada mu je rekla da će zapisati registraciju vozila i pozvati policiju, u nakani da zadrži otuđene predmete, istoj zaprijetio riječima „babuskaro stara, što ćeš ti meni, hoćeš da ti bacim dvije ručne bombe“ i počeo joj spominjati muža i djecu, zbog kojih riječi se M. B. u strahu za svoj život povukla u trgovinu a on se udaljio s oduzetim predmetima“. Ovako opisani slijed događaja i radnje osuđenika (poglavito prijetnja upućena djelatnici trgovine sa ciljem zadržavanja ukradenih predmeta) pravilnom su primjenom materijalnog zakona označene kao kazneno djelo iz čl. 231. st. 1. KZ/11, a opisano činjenično utvrđenje ima argumentaciju u razlozima pravomoćne presude.

Naime, prvostupanjski sud je iscrpno i temeljito iznio razloge za svoje utvrđenje i ocjenu provedenih dokaza, time da je analizom iskaza osuđenika i poredbom sa iskazima M. B., T. S. te Ž. T. utvrdio tijek zbivanja pa tako i činjenicu da je osuđenikova prijetnja bila upućena M. B. kako bi zadržao otuđene predmete te je zaključio o učinu predmetnog kaznenog djela, što je pravilnim prihvatio i sud drugog stupnja kada je odbio osuđenikovu žalbu.

Stoga nije u pravu osuđenik da je pravomoćnom presudom na njegovu štetu povrijeđen kazneni zakon u čl. 469. toč. 4. ZKP/08 pa je trebalo, na temelju čl. 519. u vezi s čl. 512. ZKP/08, zahtjev odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 4. siječnja 2018.