Broj: Kž-662/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. L. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. u vezi s člankom 1. alinejom 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00. 129/00., 51/01., 105/04., 84/05., 71/06. i 110/07., – dalje u tekstu: KZ/97.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog F. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 5. rujna 2016. broj K-115/14., u sjednici održanoj 11. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odnosu na optuženog I. L. (oslobađajući dio presude) te se u tom dijelu predmet upućuje prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku.

 

II. U povodu žalbe optuženog F. M., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12. 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.-II) utvrđuje da novčani iznos od 507.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi F. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.) te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže se optuženom F. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 507.000,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

III. Odbija se žalba optuženog F. M. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, na temelju članka 453. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08.-I), optuženi I. L. oslobođen je optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja iz članka 292. stavka 2. u vezi s člankom 1. alinejom 4. KZ/97. te kazneno djelo protiv gospodarstva, povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.).

 

Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08.-I troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1.-5. ZKP/08.-I te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP/08.-I imovinskopravni zahtjev oštećenika Republike Hrvatske, Ministarstva financija s cjelokupnim iznosom 2,721.118,71 kuna s pripadajućom kamatom upućuje se u parnicu.

 

Nasuprot tome, optuženi F. M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. KZ/11. te je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10. – dalje u tekstu: ZOPOIK) u vezi s člankom 77. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 507.000,00 kn predstavlja imovinsku korist koju je optuženi F. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavak 2. KZ/11. te da je taj novčani iznos imovina Republike Hrvatske. Ujedno je naloženo optuženom F. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 507.000,00 kn u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP/08.-I optuženi F. M. dužan je na ime troškova kaznenog postupka isplatiti iznos od 9.860,30 kuna.

 

Protiv te je presude, i to u odnosu na njezin oslobađajući dio, žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Žalbom se predlaže „da sud drugog stupnja prihvati žalbu te ukine presudu i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku“.

 

Protiv osuđujućeg dijela presude žali se optuženi F. M. po branitelju, odvjetniku Ž. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i 2. opt. oslobodi optužbe“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08.-II, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio presude je osnovana, dok žalba optuženog F. M. (osuđujući dio presude) nije osnovana.

 

U odnosu na oslobađajući dio presude:

 

Prema ocjeni ovog suda, za sada se čini da je u pravu državni odvjetnik kada dovodi u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da iz provedenog dokaznog postupka nije utvrđeno da bi optuženi I. L. počinio kaznena djela zlouporabe ovlasti i poslovanja iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 4. KZ/97. i povrede obveze vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11.

 

Sud prvog stupnja ovakvo svoje utvrđenje prvenstveno temelji na činjenici da je pretežiti dio terećenog razdoblja optuženi I. L. bio, što u istražnom zatvoru, što na izdržavanju kazne (terećeno razdoblje: od 24. studenoga 2007. do 29. kolovoza 2008., a vrijeme za koje je optuženom I. L. oduzeta sloboda: od 14. prosinca 2007. do 15. rujna 2008.), pri čemu su svi sporni računi izdani upravo u vrijeme dok je optuženik bio u zatvoru (od 4. siječnja 2008. do 29. kolovoza 2008.), zbog čega prvostupanjski sud smatra da je očito da ih ovaj optuženik nije potpisao, nego smatra da je on samo potpisao bianco papire od kojih su kasnije formirani računi. Stoga prvostupanjski sud smatra, a imajući na umu da prema stanovištu tog suda, nije dokazano da bi optuženi I. L. u tijeku boravka u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne faktički upravljao društvom, da onda nije dokazano ni da bi isti uopće imao saznanja o sadržaju računa koje je trgovačko društvo D. d.o.o. izdalo trgovačkom društvu Auto kuća B. d.o.o. pa tako niti da bi na računima bio posebno iskazan PDV. Premda direktor društva kao odgovorna osoba odgovara za poslovanje društva, prvostupanjski sud smatra da ta činjenica još ne znači da su zbog same njegove pozicije ili statusa u društvu ispunjena objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. KZ/97., odnosno iz članka 256. KZ/11., zbog čega ga oslobađa od optužbe za to djelo. U odnosu na djelo iz članka 248. KZ/11., prvostupanjski sud smatra da optuženik nije u stvarnosti uopće upravljao društvom jer je u tome bio fizički spriječen. Također nije imao saznanja o poslovnim promjenama koje su se za vrijeme njegovog boravka u istražnom zatvoru i izdržavanja kazne događale, a na temelju kojih se i upisuju odgovarajući knjigovodstveni odnosno poslovni podaci, a koji čine sadržaj poslovnih knjiga i ostale knjigovodstvene dokumentacije i bez kojih te knjige ne postoje. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud smatra da optuženik nije niti mogao postupiti po zaključku Porezne uprave, a niti je bio nazočan poreznom nadzoru, kao što u terećenom razdoblju nije niti mogao voditi poslovne knjige kao odgovorna osoba društva D. d.o.o. pa ga i za to djelo oslobađa od optužbe.

 

Međutim, ovakav je zaključak za sada uspješno doveden u sumnju žalbom državnog odvjetnika.

 

Naime, s pravom ističe državni odvjetnik u žalbi da je optuženik trgovačko društvo D. d.o.o. osnovao mjesec dana prije nego što je nastupio na izdržavanje kazne pa mu je u to vrijeme, odnosno u vrijeme kada je preuzeo funkciju direktora svakako bila poznata činjenica da uskoro nastupa na izdržavanje kazne. Nadalje, nakon što su pribavljeni izvornici računa, vještakinja za rukopise je utvrdila da je skriptor potpisa na spornim računima upravo optuženi I. L., pri čemu niti iz jednog dokaza u spisu predmeta ne proizlazi da bi optuženik unaprijed bianco potpisao papire iz kojih da su naknadno izrađeni računi. Osim toga, iako je znao da odlazi na izdržavanje kazne zatvora, optuženik nije nikoga ovlastio da umjesto njega zastupa društvo, već je jedino ovlastio optuženog F. M. da raspolaže sredstvima na žiro računu društva, s time da mu je tu ovlast, na njegovo inzistiranje, oduzeo po izlasku iz zatvora, a ni po izlasku iz zatvora nije pokušao niti pribaviti poslovnu dokumentaciju niti uspostaviti poslovne knjige.

 

Imajući na umu da je upravo direktor trgovačkog društva osoba koja je po zakonu odgovorna za zastupanje i vođenje društva kao i podmirenje njegovih poreznih obveza te za vođenje poslovnih knjiga, s pravom tvrdi državni odvjetnik u žalbi da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da optuženi I. L. nije kazneno odgovoran jer nisu ispunjena subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela, budući da većinu terećenog vremena nije bio na slobodi. Ovo stoga što iz stanja spisa predmeta proizlazi da je, a kao što se to pravilno tvrdi u žalbi državnog odvjetnika, optuženik prije nego što je nastupio na izdržavanje kazne zatvora poduzeo radnje za počinjenje kaznenih djela. Osim toga, iz podataka u spisu predmeta vidljivo je samo koje su osobe optuženika posjećivale za vrijeme boravka u zatvoru, dok nema podataka je li optuženik za to vrijeme koristio pogodnosti izlaska iz zatvora.

 

Stoga, a budući da je žalbom državnog odvjetnika s uspjehom osporeno i dovedeno u pitanje utvrđenje suda prvog stupnja da iz provedenog dokaznog postupka nije nedvojbeno dokazano da bi optuženi I. L. počinio kaznena djela iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. alinejom 4. KZ/97. i članka 248. KZ/11. na način kako mu je to optužnicom stavljeno na teret, to je pobijanu prvostupanjsku presudu trebalo u njezinom oslobađajućem dijelu ukinuti i predmet u tom dijelu uputiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odlučivanje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova provesti do sada izvedene dokaze, kao i druge dokaze za koje se pokaže potreba izvođenja, osobito će utvrditi je li optuženik za vrijeme izdržavanja kazne koristio pogodnosti izlaska. Sve izvedene dokaze sud prvog stupnja će savjesno i detaljno ocijeniti i utvrditi pravno odlučno činjenično stanje na temelju kojeg će, uzimajući u obzir i okolnosti na koje je upozoren ovom odlukom, donijeti zakonitu i ispravnu presudu koju će, sukladno odredbi članka 459. stavka 5. ZKP/08., i valjano obrazložiti.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-II, odlučeno je kao u točki I. izreke ove presude i rješenja.

 

U odnosu na osuđujući dio presude:

 

Pobijajući presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi F. M. u žalbi navodi da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni (iz čega bi proizlazilo da upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-I) te da se presuda temelji na nezakonitom dokazu.

 

Obrazlažući zbog čega smatra da su razlozi o odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi nejasni, optuženik zapravo pobija pravilnost i potpunost utvrđenih činjenica, smatrajući da nema niti jednog dokaza iz kojeg bi proizlazio nesporan zaključak da je on počinio kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim te da je prvostupanjski sud njegovu odgovornost za počinjenje na teret mu stavljenog kaznenog djela utvrdio samo na temelju nepotpunih indicija što je u suprotnosti s odredbom članka 3. ZKP/08.-I. No, o tome će više riječi biti u dijelu presude koji se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije u pravu optuženi F. M. ni kada u žalbi smatra da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbu članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-I jer je „nezakonito dopustio da se iskaz svjedoka D. G.-koji direktno tereti 2. opt-pročita, bez mogućnosti obrane za ispitivanjem tog svjedoka. Sud je morao, umjesto čitanja iskaza tog svjedoka, njegov iskaz izuzeti iz spisa kao nezakonit dokaz!“. Naime, svjedok D. G. ispitan je u tijeku istrage od strane Županijskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici na ročištu na kojem nije bila nazočna obrana. U stadiju rasprave ovaj svjedok nije ispitan jer je sud utvrdio da se taj svjedok nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Saveznoj Republici Njemačkoj. Prvostupanjski je sud pokušao njegovo ispitivanje provesti uz pomoć video konferencijske veze, međutim, svjedok D. G., nakon što je sudu u Saveznoj Republici Njemačkoj dostavljena dokumentacija iz koje je vidljivo na koje bi okolnosti taj svjedok trebao iskazivati, nije želio davati iskaz. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primijenio odredbu članka 431. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-I te pročitao iskaz ranije pred državnim odvjetnikom ispitanog svjedoka D. G. s obzirom na to da je njegov dolazak pred sud znatno otežan zbog boravka u zatvoru u Saveznoj Republici Njemačkoj. Naime, sukladno stavku 2. članka 431. ZKP/08.-I, zapisnik o ispitivanju svjedoka, o kojem ispitivanju nije obaviještena obrana, može se pročitati, ali se samo na tim zapisnicima ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda. Budući da se osuđujuća presuda protiv optuženog F. M. temelji i na drugim dokazima, pri čemu odlučujući značaj imaju nalazi i mišljenja vještakinje za financije, računovodstvo i poreze P. B. i vještakinje za rukopis Lj. Z., to čitanje iskaza svjedoka D. G., protivno žalbenim navodima optuženog F. M., nije dovelo do nezakonitosti pobijane presude.

 

Pobijajući presudu zbog povrede kaznenog zakona, optuženi F. M. tvrdnjama da nije imao namjeru pribaviti sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, zbog čega optuženik smatra da kod njega postoje okolnosti koje isključuju krivnju, također zapravo dovodi u pitanje činjenična utvrđenja u prvostupanjskoj presudi, o čemu će biti više riječi u nastavku ove odluke.

 

Ovaj je sud pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08.-II te nije našao da bi u istoj bila počinjena ijedna od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje sud prilikom ispitivanja žalbe protiv prvostupanjske presude pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženik, pobijajući presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (a zapravo samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja), u biti ponavlja svoju obranu tvrdeći da on nije imao namjeru pribaviti sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te da je sav novac koji je podigao s računa trgovačkog društva D. d.o.o. davao D. T. te V. A., koji ga je lažnim obećanjima i uvukao u poslovanje trgovačkog društva D. d.o.o. Također upire na iskaze pojedinih svjedoka koji ga ne dovode u vezi s poslovanjem tog društva, a iskaz svjedoka D. G. koji potvrđuje da je poslovao upravo s F. M. smatra nezakonitim (o čemu je bilo riječi u dijelu ove odluke koja se odnosi na nezakonite dokaze), pokušavajući umanjiti svoju odgovornost u odnosu na djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (u kojem kaznenom djelu ima kontinuitet kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. čija je obilježja optuženik ostvario svojim ponašanjem). No, takvim svojim navodima, ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optuženik nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u optuženikovom ponašanju ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju za koje je proglašen krivim, što je prvostupanjski sud u svojoj presudi valjano i obrazložio, pozivajući se prvenstveno na nalaze i mišljenja vještakinje za financije, računovodstvo i poreze P. B. i vještakinje za rukopis Lj. Z., iskaz svjedoka D. G. te dokumentaciju priloženu spisu.

 

Pri tome, kraj činjenice da optuženi F. M. sam u svojoj obrani ističe da je doista podizao gotovinu s računa trgovačkog društva D. d.o.o., za utvrđenja prvostupanjskog suda nije od utjecaja žalbeni navod da je vještakinja za rukopise utvrdila da je skriptor spornih potpisa na nalozima za isplatu vjerojatno optuženi F. M. (što je niži stupanj vjerojatnosti), s obzirom na to da joj nisu bili dostupni izvornici dokumentacije, a što utječe na kvalitetu provedenog vještačenja. No, i unatoč tome, vještakinja je utvrdila da su svi sporni potpisi ispisani vrlo vjerojatno rukom istog skriptora (a sam optuženik priznaje da je jedan dio naloga doista potpisao) te da nisu utvrđeni znaci koji bi upućivali na mogućnost da su isti krivotvoreni imitiranjem poznatog uzorka, pa je stoga pravilan zaključak suda prvog stupnja da je sve sporne naloge za isplatu potpisao upravo optuženi F. M.

 

Također, iznošenje tvrdnji da je sav novac optuženik predao V. A. (što ovaj svjedok ne potvrđuje), kraj činjenice da podignuti novac nije utrošen za poslovanje trgovačkog društva D. d.o.o., nisu od utjecaja na utvrđenja prvostupanjskog suda da je optuženik počinio djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je optuženi F. M. bio u potpunosti svjestan da je između njega i trgovačkog društva D. d.o.o. stvoren odnos utemeljen na zakonu i na odnosu povjerenja iz kojeg proizlazi obveza i dužnost zaštite imovinskih interesa društva D. d.o.o. i da podizanjem novca, što sa žiro računa u banci, što na bankomatima i zadržavanjem novca za sebe, taj odnos vrijeđa, čime je u potpunosti ispunjeno subjektivno i objektivno obilježje kaznenog djela koje mu se stavlja na teret.

 

Slijedom svega navedenog, nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08.).

 

Pobijajući odluku o kazni, optuženik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti iz članka 47. KZ/11. bitne za pravilno odmjeravanje kazne, odnosno da nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir optuženikovu dob i zdravstveno stanje, a da je prestrogo cijenio okolnost njegove ranije kažnjavanosti. Smatra da je trebalo primijeniti odredbe o ublažavanju kazne.

 

Protivno takvim optuženikovim žalbenim navodima, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i to s jedne strane kao olakotno njegovu životnu dob te tešku bolest od koje boluje i od koje se kontinuirano liječi, a nasuprot tome otegotno njegovu dosadašnju osuđivanost zbog kaznenog djela iz članka 247. stavka 2. KZ/11. Imajući na umu navedene okolnosti, osobito njihov karakter i težinu, a vodeći računa i o visini pribavljene imovinske koristi, koju činjenicu treba otegotno cijeniti, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio da optuženiku za kazneno djelo iz članka 246. stavka 2. KZ/11. treba izreći kaznu koja je ipak nešto viša od zakonom predviđene minimalne kazne, smatrajući kaznu u trajanju od jedne godine i šest mjeseci primjerenu tom djelu, odnosno okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Upravo ovakva kazna zatvora može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Takva kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.

 

Slijedom navedenog nije mogla biti prihvaćena niti u tom dijelu optuženikova žalba.

 

U odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi koja se, doduše, ne pobija žalbom, prvostupanjska je presuda preinačena na način da je od optuženika ta korist oduzeta na temelju članka 560. stavka 2. ZKP/08. i to stoga što je ZOPOIK, sukladno čijim odredbama je pobijanom presudom od optuženika oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17.) prestao važiti, te je u članku 2. istog Zakona propisano da će se postupci započeti po ZOPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Dakle, imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona trebalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je upravo ZKP/08.-II. Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu preinačena na način kako je to navedeno u izreci presude.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija osuđujući dio presude suda prvog stupnja, to je žalbu optuženog F. M. trebalo odbiti kao neosnovanu i na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08.-II odlučiti kao u točkama II. i III. izreke ove presude i rješenja.

 

Zagreb, 11. siječnja 2018.