Broj: Kž 646/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. H. K. zbog kaznenog djela iz čl. 112. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 20. travnja 2015. broj K-22/14, u sjednici održanoj dana 20. veljače 2018., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženika Lj. P.-V., odvjetnika iz Z.,

 

r i j e š i o   j e

 

1.                 Prihvaća se žalba opt. H. K., a u povodu žalbe i po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjska presuda i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I. žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 20. travnja 2015. broj K-22/14 opt. H. K. proglašen je krivim zbog kaznenog djela usmrćenja iz čl. 112. st. 1. KZ/11, pobliže opisanog u izreci te presude, te je na temelju tog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci.

 

              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. listopada 2008. do 13. studenog 2008.

 

              Na temelju čl. 78. KZ/11 od optuženika je oduzet džepni nož na rasklapanje, dužine oštrice 8 cm.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13; 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan nadoknaditi troškove kaznenog postupka, i to paušalnu svotu u iznosu od 1.000,00 kn i troškove psihijatrijsko-psihološkog, sudsko-medicinskog i toksikološkog vještačenja u ukupnom iznosu od 16.971,00 kn, te troškove sudskih tumača za slovenski i njemački jezik u ukupnom iznosu od 4.213,00 kn.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženik po braniteljima A. R., odvjetniku iz R., M. Š., odvjetniku iz R. i Lj. P. V., odvjetniku iz Z.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem kazne zatvora u duljem trajanju.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju A. R. optuženik se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, a u žalbi podnesenoj po branitelju M. Š., kao i po branitelju Lj. P. V. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predlažući da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, i to pred izmijenjenim vijećem.

 

Odgovor na žalbu optuženika podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

 

Spis je, u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na zahtjev opt. H. K. u žalbi, postupajući u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su opt. H. K. i branitelji A. R., M. Š. i Lj. P. V. Sjednici vijeća nazočio je branitelj Lj. P. V., a sjednica je održana, u skladu s odredbom čl. 475. st. 4. ZKP/08 u odsutnosti optuženika, branitelja A. R. i M. Š. te zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, koji su o njoj uredno obaviješteni.

 

              Žalba optuženika je osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

              Opravdano u žalbi optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, navodeći da je izreka presude proturječna razlozima presude i da su razlozi presude o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni. To konkretizira tvrdnjom kako se u pravnom opisu inkriminacije opt. H. K. tereti da je „drugoga usmrtio doveden bez svoje krivnje njegovim napadom u stanje jake razdraženosti i prepasti“, te time počinio kazneno djelo iz čl. 112. st. 1. KZ/11, te se činjeničnim opisom nabrajaju prethodne radnje i ponašanje ošt. M. B., a „... što je kod opt. H. K. zbog snažnog uzbuđenja i prepasti prouzročilo stanje snažnog afekta uslijed kojeg je, a pristajući da M. B. liši života sjedeći na vozačevom sjedalu u automobilu, dohvatio džepni nož na rasklapanje...“. Dakle, opt. H. K. je prema činjeničnom i pravnom opisu inkriminacije proglašen krivim za počinjenje kaznenog djela usmrćenja, koje je počinio doveden bez svoje krivnje napadom oštećenika u stanje jake razdraženosti i prepasti.

 

Kazneno djelo usmrćenja iz čl. 112. KZ/11 je privilegirani oblik kaznenog djela ubojstva. Osnovna karakteristika kaznenog djela usmrćenja iz st. 1. čl. 112. KZ/11 je da počinitelj djeluje isprovociran neposredno prethodećim radnjama žrtve, koja je aktivna, te napada, teško vrijeđa ili zlostavlja počinitelja, što kod počinitelja izaziva dugotrajnu patnju, jaku razdraženost ili prepast pa se i počiniteljevi postupci vremenski neposredno nadovezuju na te radnje i postupke žrtve. Zakonodavac je, dakle, predvidio tri alternativno moguća duševna stanja počinitelja izazvana provociranjem žrtve (koje je definirao kao napad, teško vrijeđanje ili zlostavljanje), pri čemu, naravno, jedno ne isključuje istodobno postojanje i ostalih. Tako je moguće da počinitelj djeluje samo u stanju jake razdraženosti, ali jednako tako i u stanju jake razdraženosti i prepasti.

 

Prvostupanjski sud je opt. H. K. proglasio krivim za ovo kazneno djelo, u izreci konstatirajući da su prethodni postupci oštećenika opt. H. K. napad, koji je optuženika doveo u stanje jake razdraženosti i prepasti. U obrazloženju iste presude prvostupanjski sud je prihvatio obranu optuženika koji je naveo da je prethodno ponašanje ošt. M. B. kod njega izazvalo snažan strah (za sebe i suprugu), a takvo stanje prepasti, odnosno rastućeg osjećaja ugroženosti i straha potvrdile su i vještakinje, i to psihijatrijski vještak dr. K. R. i psihologijski vještak prof. H. S. V., čiji se zaključci u obrazloženju i citiraju. Međutim, osim konstatacije da je „sud stoga utvrdio da je optuženik uslijed agresivnog postupanja i provokacije oštećenika, bez svoje krivnje, doveden u stanje jake razdraženosti, odnosno prepasti ponašanjem oštećenika”, nije iznesen niti jedan argument ili dokaz iz kojeg bi proizlazilo da je kod optuženika utvrđeno stanje jake razdraženosti. Prvostupanjski sud, doduše, neposredno prije te konstatacije spominje da je psihologijski vještak prof. H. S. V. navela kako bi jaka razdraženost imala više komponente ljutnje, a prepast više komponentu straha, no radi se o odgovoru koji je vještakinja dala na poseban upit kako opisuje stanje jake razdraženosti sa stanovišta svoje struke, pa je očito da se radi o uopćenom pitanju i odgovoru. Da je tome tako, proizlazi i iz nastavka izlaganja te vještakinje koja potom, kako prvostupanjski sud i citira, navodi da je u „situaciji u kojoj se nalazio optuženik, osjećao strah“.

 

Dakle, u obrazloženju pobijane presude nije naveden niti jedan razlog kojim bi se argumentiralo utvrđenje kako se optuženik tempore criminis nalazio i u stanju jake razdraženosti, iako je za to proglašen krivim.

 

Osim tog, po optuženiku istaknutog vida bitne povrede odredaba kaznenog postupka, Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, utvrdio da su također proturječni u obrazloženju izneseni razlozi u odnosu na dinamiku događaja, odnosno utvrđenje je li se optuženik tempore criminis branio (odnosno jesu li bile ostvarene pretpostavke za nužnu obranu) ili su radnje oštećenika imale karakter provokacije (tj. je li se radilo o napadu koji nije bio usmjeren na život i tijelo optuženika i njemu bliske osobe).

 

              Naime, prvostupanjski sud izrijekom otklanja tezu obrane da je optuženik „postupao u nužnoj obrani ili eventualno prekoračenju nužne obrane“. Također, taj sud naglašava da suglasne izjave optuženika i njegove supruge kako je oštećenik optuženiku preko prozora rekao da će ga ubiti, nisu ničim potvrđene, zbog čega je moguće da se radi o obrani usmjerenoj na otklanjanje kaznene odgovornosti, primjećujući da, čak i da su te izjave istinite, sama (verbalna) prijetnja ubojstvom još ne predstavlja ugrožavanje života, jer se radi o najavi napada bez poduzimanja radnji za njegovo ostvarenje. Za takav zaključak iznosi se u obrazloženju pobijane presude niz okolnosti: da se ošt. M. B., koji je bio pijan, nije poslužio nikakvim sredstvom, da kod sebe nije imao pištolj, nož, nikakvo opasno sredstvo, da je došao goloruk, da je prethodno vičući podigao obje ruke u zrak, psovao (pri čemu nije utvrđeno što je točno govorio), bio je izvan optuženikovog automobila, a prozor tog automobila bio je poluotvoren. Uz to indikativnim prvostupanjski sud nalazi podatak da se oštećenik i optuženik ne poznaju, niti je među njima bilo ikakvih sukoba. Sve navedene činjenice po mišljenju tog suda potkrjepljuju zaključak da ni optuženik ni njegova supruga nisu bili u situaciji opasnoj po život ili njihov tjelesni integritet. Na drugom mjestu u prvostupanjskoj presudi navodi se da se „u konkretnom slučaju radi o tome da je napad oštećenika u najvećem dijelu bio provokacija, a ne uobičajen, klasičan fizički napad na optuženika koji bi bio potreban kod nužne obrane“.

 

              Dakle, u citiranim dijelovima obrazloženja prvostupanjske presude iznose se razlozi zbog kojih taj sud smatra da se nije radilo o istodobnom napadu ili izravno predstojećem napadu oštećenika na život i tijelo optuženika i njegove supruge, nego da je bila riječ o neprihvatljivom, drskom i uvredljivom ponašanju oštećenika kojim nisu bili ugroženi život i tijelo optuženika i njegove supruge.

 

              Međutim, istodobno, nakon takve konstatacije, prvostupanjski sud u obrazloženju navodi da je optuženik, isprovociran takvim postupcima oštećenika, u stanju „jake razdraženosti i stanju afekta“ koji su rezultirali njegovom smanjenom ubrojivošću, „prvi upotrijebio opasno sredstvo, donio odluku da napadne, a ne da se brani, sve se događalo u trenutku, optuženik nije niti razmišljao što bi drugo mogao učiniti, primjerice pritiskom na jedno dugme zablokirati sva vrata i prozore, zarezati oštećenika po ruci ili ga udariti šakom u glavu, već ga je nožem ubo u predio vrata i u slijedećem trenutku je oštećeniku potekla krv“. Sugerirajući reakcije optuženika koje smatra prihvatljivima i dopuštenima, prvostupanjski sud de facto priznaje da je optuženik imao pravo braniti se, ali ne na način na koji je to kritične zgode učinio. Tako su za taj sud prihvatljivi sljedeći postupci optuženika: zarezati oštećenika po ruci ili ga udariti šakom u glavu, a to su, nesumnjivo, napadi na tijelo oštećenika, pri čemu je za očekivati da se tim postupcima nanese tjelesna ozljeda, pa čak i teška tjelesna ozljeda (udarcem šakom u glavu). Ovakvo rezoniranje prvostupanjski sud u bitnom ponavlja u nastavku obrazloženja poentirajući da „ako je i zavlačenje ruke kroz poluotvoreni prozor u kabinu vozila napad, kao i prethodno provocirajuće ponašanje oštećenika, intenzitet istog nije takav da bi opravdao reakciju optuženog na način na koji je optuženik reagirao“.

             

              Dakle, s jedne strane prvostupanjski sud smatra da ponašanje oštećenika, koje je verbalno agresivno, drsko, uvredljivo i društveno neprihvatljivo, premda predstavlja napad ne podrazumijeva i ugrožavanje života i tijela optuženika i njegove supruge, jer se njime ne ugrožavaju ta zaštićena pravna dobra, da bi, s druge strane, priznajući da se radilo o svojevrsnom napadu, sugerirao načine reagiranja optuženika koje drži prihvatljivima, a koji nepobitno predstavljaju napad na tijelo oštećenika (zarezivanje po ruci i udarac šakom u glavu), a to je u međusobnoj koliziji. Naime, ako se doista radilo tek o uvredljivom i bezobraznom ponašanju oštećenika, tada nije prihvatljivo reagiranje optuženika bilo kakvim fizičkim napadom na oštećenika.

 

              Ovdje treba ponoviti da je nužna obrana ona koja je prijeko potrebna da se od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad. Prvostupanjski sud dao je proturječne i nejasne razloge upravo u tom segmentu, odnosno predstavlja li sveukupno nesporno činjeničnim opisom konstatirano ponašanje oštećenika koje je prethodilo inkriminiranom postupku optuženika napad, ili pak neposredno predstojeći napad koji bi opravdavao obranu optuženika.

 

              Uslijed konstatiranih vidova bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nije moguće ispitati prvostupanjsku presudu po ostalim žalbenim navodima, pa je istu trebalo ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

              U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud ponovno izvesti sve potrebne dokaze, koje će potom detaljno i savjesno analizirati i logično i kritički ocijeniti pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, te će potom iznijeti zaključke o bitnim činjenicama. S posebnom će pažnjom utvrditi predstavljaju li svi u činjeničnom opisu navedeni postupci oštećenika, koji su prethodili dijelu događaja koji se odvijao u … ulici kod kbr. …, kao i postupci oštećenika na licu mjesta, a prije inkriminiranog postupka optuženika, indicije koje ukazuju na namjeru oštećenika da fizički napadne optuženika i njegovu suprugu. Pritom ne treba zanemariti činjenicu da je do zaustavljanja vozila optuženika na inkriminiranom mjestu došlo nakon što ga je vozačkim manevrom na to prisilio oštećenik, kao niti način izlaska iz vozila i približavanja automobilu optuženika, a što su opisali i očevici, a ne samo optuženik. Nadalje, potrebno je uzeti u obzir i tragove oštećenikove krvi na naslonu sjedišta optuženika, a čija lokacija po mišljenju vještaka sugerira da je optuženik bio nagnut prema sjedištu suvozača, a oštećenik u trenutku zadobivanja ozljede bio ili glavom u automobilu ili u razini otvora na prozoru automobila. Činjenica da se akteri događaja nisu međusobno poznavali od ranije nije jednoznačna, kako to sugerira u obrazloženju pobijane odluke prvostupanjski sud. Naime, predviđanje postupaka nepoznate osobe ne počiva na premisama koje uključuju iskustveno poznate podatke o ličnosti takve osobe, njezinim navikama, temperamentu, načinu ophođenja i postupanja. Na umu, nadalje, treba imati i optuženikove navode o riječima kojima mu se oštećenik obratio (konkretiziranim prijetnjama), što je popratio posezanjem desnom rukom  prema vratu optuženika koji se izmicao.

 

Dakle, potrebno je najprije utvrditi objektivne elemente događaja, tj. jesu li radnje oštećenika predstavljale napad ili neposredno predstojeći napad (na život i tijelo optuženika ili njegove supruge), odnosno jesu li se stekle pretpostavke za to da se optuženik opravdano aktivno brani. Zaključi li da se optuženik tempore criminis imao pravo braniti, utvrdit će koji je bio prihvatljiv način obrane, odnosno je li optuženik poduzetom inkriminiranom radnjom prekoračio granice nužne obrane. U potonjem slučaju razjasnit će ispitivanjem vještaka koji je osjećaj kod optuženika prevladavao, odnosno je li se radilo o strahu (prepasti ili jakoj prepasti) ili pak o jakoj razdraženosti, o čemu u konačnici ovisi i primjena kaznenog zakona.

 

Sva svoja utvrđenja obrazložit će u skladu s odredbama Zakona o kaznenom postupku.

 

Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 pobijana presuda je ukinuta i odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu 20. veljače 2018.